Home Blog Page 28

Islamska učenja o međureligijskom dijalogu (studentski blog)

0
Audience at the conference hall

Piše: Davud Bajrović

Uzvišeni Allah je čovječanstvu objavio Knjigu za koju je kazao da je objašnjenje za sve (16:89), dajući nam do znanja da je Poslanica koju imamo i (pre)nosimo izvor apsolutne upute i ishodište svih smjernica u našem razumijevanju i suočavanju sa kompleksnim svijetom oko nas. Jedan od izazova koji traži valjan stav i poziciju, sa kojim se muslimani sve češće susreću, jeste pitanje odnosa prema drugim vjerama i religijskim konfesijama. Ovaj izazov nije sam po sebi nov, jer muslimani su imali kontakt sa pripadnicima drugih vjera od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sve do današnjih dana. Međutim, ono što čini našu zadaću u savremenom vremenu drugačijom jeste promjena vida interakcije koju imamo sa nemuslimanima. Činjenica da su muslimani izgubili politički primat u svijetu i sa njime svoju poziciju na globalnom planu, filozofska (ideološka), politička, ekonomska i tehnološka transformacija koja je kreirala doba modernosti u kome živimo nezaobilazni su faktori koji oblikuju način na koji treba uspješno artikulirati vjerski pogled o međureligijskom suživotu. Upravo ove činjenice, paradoksalno, taj zadatak čine novim, uprkos njegovoj bogatoj historiji.

U ovom radu nećemo se baviti šerijatskim tretmanom samog međuvjerskog dijaloga. Inicijalna premisa koja stoji prije svega što slijedi u nastavku jeste opravdanost istog, zašta smatramo da postoje decidni tekstualni i racionalni dokazi, a čemu svjedoči i historijska zbilja, kako smo to prije i kazali. Obim i opseg našeg teksta nam ne dopušta ni ulazak u detaljnu analizu svih realnih i potencijalnih izazova međureligijskog dijaloga, niti nam daje prostor za govor o svim adresatima takvog dijaloga, načinu utvrđivanja prioritetnosti jednih nad drugima, a pogotovo ne o utvrđivanju opremljenosti različitim vidovima diskurzivnog oruđa koje je potrebno za uspješno sprovođenje takvog zadatka. Umjesto toga, zadovoljit ćemo se govorom o načelnim principima koji trebaju biti vodilja muslimanskog diskursa u sferi odnosa prema drugima. U tom smislu, premisa našeg rada nije „cilj opravdava sredstvoˮ već „cilj definira sredstvoˮ.

Islamska načela međureligijskog dijaloga

Uspješan međureligijski dijalog mora biti vođen jasno artikuliranim i usvojenim principima. U nastavku ćemo spomenuti ono što smatramo (načelno) komprehenzivnim vrijednostima na kojima takav dijalog mora biti izgrađen, što znači da će naša diskusija biti lišena detaljne argumentacije i ulaženja u pojedinosti koje se mogu derivirati iz generalnih smjernica. Uspješna i etički opravdana međuvjerska konverzacija mora biti vođena uvažavanjem dva fundamentalna postulata:

 

Islam je superioran u odnosu na ostale vjere

Razlog otpočinjanja ovim principom jeste izbjegavanje zamke perenijalizma ili nekog vida postmodernog relativizma, što se može prepoznati u ideji da sve vjere vode „univerzalnoj istiniˮ, ili pak da su učenja svih vjera podjednako validna. Ovakav vid međuvjerskog dijaloga, koji često biva opisan kao vid međureligijskog približavanja, neprihvatljiv je i sam po sebi negira smisao dijaloga između različitih sistema vrijednosti tako što ih teži relativizirati i u konačnici obesmisliti. Sa druge strane, smatrajući da imamo pravo vjerovati u superiornost svoje vjere, mi očekujemo da ostali učesnici dijaloga mogu smatrati isto kada su u pitanju vjere kojima oni pripadaju. Dakle, polazna ideja međuvjerskog dijaloga ne smije biti forsiranje jedne od te dvije krajnosti: relativizam i ekskluzivizam. Prva krajnost nastoji kao osnov dijaloga postaviti negaciju posebnosti svih religija, dok druga krajnost nastoji inicirati dijalog nametanjem vjerovanja u posebnost jedne vjere u odnosu na ostale. Produktivan dijalog plod je prihvatanja da oni koji ga vode baštine različite vrijednosti, te da one nisu kamen spoticanja u mogućnosti iznalaženja zajedničke riječi koja neće kompromitirati uvjerenja i principe nijedne strane u njemu.

 

U međureligijskom dijalogu mora postojati jasan benefit

Međureligijski dijalog nije cilj sam po sebi, on je sredstvo do postizanja određenog cilja. Kao što smo ranije rekli, vodit ćemo se principom koji kaže da cilj definira sredstvo, pa u tom smislu kao drugi fundamentalni postulat međureligijskog dijaloga stavljamo ostvarenje benefita. Kada govorimo o postizanju koristi moramo znati to da Šerijat ima svoj utilitarni aspekt koji opstoji na dva usko povezana principa: postizanje koristi i odagnavanje štete. Uspješan međureligijski dijalog mora pretpostaviti ostvarenje oba principa kao osnovne premise od kojih se kreće u sam dijalog. Koristi koje se trebaju imati u vidu mogu biti vjerske i ovosvjetske prirode. Kao što smo to rekli u diskusiji kod prvog principa, isto ćemo kazati i ovdje: mi moramo očekivati da i druga strana u dijalogu teži postignuti benefit. Dakle, početna pretpostavka kod ovog postulata ne smije biti bezobzirna ili naivna – dijalog se vodi kako bi se nešto postiglo. Štete koje moramo izbjeći u međureligijskom dijalogu su one koje nisu neminovne, a to je svaka šteta koja se može izbjegnuti ako pritom ne žrtvujemo zbog nje veću imperativnu korist. Kao što smo napomenuli kod koristi, štete mogu biti vjerske i ovosvjetske.

Postavivši ova dva osnovna načela na kojima smatramo da treba graditi svaki konstruktivni dijalog, izgradili smo temelj na kome možemo uspješno zidati islamski diskurs u odnosu prema nemuslimanima. Takav diskurs mora biti etički opravdan, metodološki ispravan i moralno vođen. Samo na taj način možemo opravdati bilo kakav dijalog (lat. dia + logos) tako što ćemo mu dati logos – smisao.

(Studentski časopis Talib, br. 5)

Islamske norme i pravila za zajednicu (studentski blog)

0

Piše: Elvis Karišik

Od samog stvaranja čovjeka, pa do dan danas, on je imao potrebu da živi, radi i komunicira sa drugima, da bude dio zajednice i priznat od strane iste. Tako historija poznaje razne vrste zajednica, od one prve primitivne, a kako se razvijao intelekt kod ljudi tako su i zajednice bile modernije, sve do danas kada je suštinski zajednica ugrožena, između ostalog, ponajviše zbog brzog protoka informacija, kada možeš obići cijeli svijet, a da se ne pomjeriš iz svog toplog doma. Iz tog razloga, moderno doba ne poznaje homogeno uređenje zajednice, jer smo osuđeni jedni na druge.

Zajednica bi se mogla definirati i kao skup ljudi udruženih oko jedne ideje. Javlja se pitanje koja je razlika između društva i zajednice. Odgovor je jednostavan: razlika između društva i zajednice je u tome što se pojedinac u jednom društvu rađa, a zajednicu bira. Najbolji primjer na našim prostorima jeste Islamska zajednica, koja je nastala kao posljedica geopolitičkog preokreta na Balkanu. Naime, kao posljedica povlačenja Osmanlija sa ovih prostora nastala je Islamska zajednica. Jer, i pored toga što su Osmanlije otišli, muslimani su ostali i opstali i bili u potrebi za nekom organizacijom koja će čuvati njihova prava i upravo na tim osnovama je bazirana i izgrađena Islamska zajednica.

Da bi jedna zajednica bila kvalitetna mora imati kvalitetne pojedince koji će biti nosioci ideje koju baštini ta zajednica. To je moguće predstaviti putem piramide na sljedeći način: u samom temelju je čovjek, a stepen iznad je porodica i na samom vrhu je kvalitetna zajednica. Ako se želimo ugledati na našeg Poslanika, sallalahu alejhi ve selem, po pitanju izgradnje jake zajednice, onda moramo pažljivo prostudirati njegove korake ka formiranju stabilne muslimanske zajednice. Kada je došao iz pećine Hira, nije odmah krenuo u izgradnju zajednice, već je krenuo u izgradnju čovjeka kao individue. Trinaest godina mukotrpnog rada sa svakim pojedincem, buđenje ambicija, forsiranje ideje da su ljudi stvoreni slobodni i da nemaju potrebu da se bilo kome pokoravaju, osim Bogu Uzvišenom. Također, sve one moralne osobine koje se nalaze u čovjeku, ono što čovjek dobije putem fitre, sve se to moralo ponovo oživjeti, jer je stanje po tom pitanju bilo itekako zakržljalo, te otuda i iscrpan rad od trinaest godina na tom polju. Naš Poslanik je posebno insistirao na odgoju jakih ličnosti, a da bi ličnost bila jaka u svojoj osnovi mora posjedovati karakter, moral, iskrenost i pravdu. Iščitavajući mekkanske ajete naići ćemo da su upravo pomenuti pojmovi vrlo frekventni. Naš Poslanik je uspio da za vremenski period od trinaest godina, što u historiji predstavlja izuzetno kratak raspon, od arapskih beduina, koji su živjeli nomadskim načinom života, izgradi ljude koji će pokoriti Istok i Zapad.

Najbolji način odgajanja jeste kada čovjek dobrovoljno pristane da bude odgajan, što se smatra pravim odgojem, a sa druge strane kada čovjeka želite putem sile odgojiti, to više nije odgoj, već dresura. Upravo to je glavna razlika između Poslanikove države i Platonove države. Poslanikova filozofija svodi se na dobrovoljno i cijeli život čovjeka svodi se na dobrovoljnoj bazi. Možeš da budeš vjernik, ali ne moraš da budeš. Nažalost, mi kao ummet upali smo u jedan problem da želimo onih deset godina Medine, a niko neće da prođe onih, iscrpnih i veoma važnih, trinaest godina Mekke. Odnosno, većina preskače izgradnju kvalitetnih pojedinaca koji će biti spremni da nose žeravicu islama i da je, ako su u mogućnosti, rasplamsavaju.

Druga stvar jeste izgradnja jake porodice. Kao što se ćelija definira kao osnovna jedinica i građa svih živih bića, tako se i porodica definira kao osnovna jedinica i građa svake kvalitetne zajednice. Opet moram naglasiti da zbog dostupnosti svega i svačega uz pomoć moderne tehnologije i kao posljedica kvazi trendova, koji dolaze pretežno sa Zapada, ali i iz cijelog svijeta, institucija porodice je jako ugrožena. Dužnost porodice, osim da produži ljudsku vrstu, jeste i da obezbijedi kvalitetne nasljednike koji će nastaviti pravim putem. Neki filozofi kažu da je period proveden u porodici, ustvari, ključan za izgradnju zdrave i kompletne ličnosti, da ljudi koji su odrasli u zdravoj porodici bivaju najbolji nosioci amaneta koji im se povjeri. Dijete se do perioda puberteta više vezuje za majku i u tim godinama ono upija osobine majke, preuzima emocionalnost majke i to mu koristi u budućnosti kod odgoja svoga djeteta, dok kasnije, u periodu puberteta, pa otprilike do dvadesete godine, preuzima osobine oca, a to su osobine koje mu najviše koriste u društvenim tokovima. Nakon dvadesete godine pojedinac ima formiranu ličnost i u tom periodu, nakon dvadesete, vidi se koliko je i čega uloženo u njega.

Poslanik a.s. je rekao da je svaki čovjek odgovoran za svoje stado. Interesantno kod ovog hadisa je to da je upotrijebljeno slikovito poređenje: da je čovjek pastir i da čuva svoje ovce, a ovce su simbol naivnosti i zbog toga je pastir tu da ih čuva i obezbjeđuje.

Kao što sam spomenuo na početku ovog kratkog teksta, na samom vrhu piramide nalazi se zajednica, ali bez ova prva dva sprata, a to su na prvom mjestu čovjek i nakon njega porodica, ne bi bilo ni zajednice. Zajednica je, ustvari, kruna jednog društva i zajednicom upravlja najbolji među njenim pripadnicima, ali treba napomenuti da je vladar jedne zajednice, ustvari, odraz ljudi koji orbitiraju unutar nje, tako da se na čelu ne može naći neki jako dobar ili jako loš vladar, a da pritom njegov narod ili članovi zajednice nisu poput njega. Da bi zajednica funkcionirala u pravom smislu te riječi, mora se ispuniti kur’anski ajet u kojem Allah, dželle šanuhu, kaže:

Allah vam doista naređuje da emanete date onima kojima pripadaju, a kada među ljudima sudite – da pravedno sudite. Savjet Allahov je uistinu divan i Allah doista sve čuje i vidi! (En-Nisa, 58)

Dakle, da se odgovorne funkcije dodijele onima koji su ih dostojni. Ovo znači da u jednoj zajednici ne smije biti nepotizma, odnosno zapošljavanja po osnovu rodbinskih veza, u najmanju ruku ne smije biti nikakve razlike među članovima i samo na taj način zajednica može funkcionirati i razvijati se.

Svakom čovjeku je u obavezi da radi za svoju zajednicu onoliko koliko može, a Allah nikog ne opterećuje preko mogućnosti, ali ukoliko nećeš onoliko koliko možeš, bit ćeš odgovoran, na dunjaluku možda samo moralno, ali na Sudnjem danu i pravno. Vjernici su poput cigli – oni se jedni na druge oslanjaju i podupiru jedan drugoga.

 

(Studentski časopis Talib, br. 5)

Velika međunarodna konferencija u Granadi

0

Predstavnik Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru prof. dr. Hajrudin Balić učestvuje na međunarodnoj konferenciji koja se održava na Univerzitetu Ganada u poznatom andaluzijskom gradu Granada u Španiji. Tema konferencije je „Humanističke znanosti, izazovi i perspektive.
Profesor Balić govorio je na svečanom otvorenju konferencije o neophodnosti razvoja humanističkih znanosti s razvojem i promjenom društvenih okolnosti, između ostalog, rekavši: “Akademska zajednica ne samo da mora pratiti društvene tokove, već ona na njih utiče, proučava percepcije i kreira razvoj. Ukoliko želimo očuvanje tekovina društva, neophodno je da akademska zajednica zauzme vodeću ulogu. Ako se to ne desi onda je neizvjesno stanje u društvu.”
Fakultet je suorganizator konferencije sa fondacijom Menaratu el-fikr i Fakultetom humanističkih nauka Univerziteta Granada.
Učesnici konferencije organizirano obilaze znamenitosti Granade koja je bila prijestolnica islamske Andaluzije punih 800 godina.
Granada je poznata po čuvenoj palati Al-Hamra sagrađenoj u periodu 1238-1273, koja predstavlja jedno od najznačajnijih ostvarenja islamske arhitekture, a koja je na vrhu liste svjetske kulturne baštine.
Fakultet za islamske studije već godinama uspješno organizira ili je suorganizator naučnih konferencija, kako u zemlji tako i u inostranstvu.

Etika u poslovanju i trgovini u islamu

0

Piše: Enes Memović

 

Etika u poslovanju i trgovini u islamu ima vrlo važnu ulogu u svakodnevnom životu muslimana. Muslimani smatraju da poslovna etika uključuje poštivanje Boga, te da je Bog Uzrok svih poslovnih uspjeha. Stoga, poštenje, integritet, iskrenost, pravednost i suosjećanje osnovna su načela koja se trebaju primjenjivati u poslovanju.

Muslimanski poslovni etički kodeks temelji se na islamskom zakonu, koji propisuje moralna i etička načela koja se primjenjuju u poslovnim transakcijama. Ova načela uključuju zabranu prijevare, krađe, nepoštenja, lažnog predstavljanja i obmanjivanja, te pozivaju na pošteno plaćanje, pravednu distribuciju dobiti i poštovanje ugovora.

Muslimani, također, smatraju da je važno da se u poslovanju vodi računa o zajednici, te da se treba ulagati u društveno korisne projekte i podržavati razvoj zajednice u kojoj se posluje. Važan aspekt etike u poslovanju i trgovini u islamu jeste i zabrana u poslovanju, što znači da se ne smije prodavati ili kupovati nešto što se ne posjeduje ili što je nejasno u pogledu vlasništva. Ova zabrana ima za cilj zaštititi prava vlasnika i spriječiti bilo kakvu vrstu nepoštenog poslovanja.

Također, muslimani se pozivaju da se u poslovanju pridržavaju načela halala, što znači da se treba posvetiti samo onim aktivnostima koje su dopuštene u skladu s islamskim zakonom, te da se treba izbjegavati sve što je zabranjeno. Primjerice, trgovina alkoholom i svinjskim mesom je zabranjena u islamu, pa muslimani koji se bave poslovanjem moraju paziti da ne krše ova pravila.

Osim toga, u islamskom poslovnom etičkom kodeksu postoji i naglasak na poštivanju radnika i davanju poštenog i pravednog plaćanja. Muslimani smatraju da su radnici vrijedni i da treba poštovati njihov rad, a ne iskorištavati ih i plaćati im manje nego što zaslužuju.

U konačnici, etika u poslovanju i trgovini u islamu ima za cilj promicanje poštenog i etičnog poslovanja koje je u skladu s islamskim načelima. Muslimani koji se bave poslovanjem pozvani su da budu lideri u svojim zajednicama i da se pridržavaju ovih načela kako bi doprinijeli razvoju društva i ostvarili uspjeh na dugoročnoj osnovi.

Još jedan važan aspekt etike u poslovanju i trgovini u islamu jeste poštivanje ugovora i obećanja. Muslimani smatraju da je važno poštivati svoje obaveze i držati se datih obećanja, a to se odnosi i na poslovne ugovore i dogovore. Povjerenje je ključna vrijednost u islamskom poslovnom okruženju, a kada se ugovori i dogovori poštuju, to pomaže u izgradnji povjerenja i ugleda u poslovnoj zajednici. Još jedan važan aspekt etike u poslovanju i trgovini u islamu jeste poštovanje ugovora i obećanja. Muslimani smatraju da je važno poštivati svoje obveze i držati se datih obećanja, a to se odnosi i na poslovne ugovore i dogovore. Povjerenje je ključna vrijednost u islamskom poslovnom okruženju, a kada se ugovori i dogovori poštuju, to pomaže u izgradnji povjerenja i ugleda u poslovnoj zajednici.

Još jedan važan element etike u poslovanju i trgovini u islamu jeste i poštivanje prava intelektualnog vlasništva. Muslimani smatraju da je važno poštivati prava vlasnika intelektualnog vlasništva, kao što su patenti, autorska prava i zaštitni znakovi. Kršenje ovih prava smatra se nepoštenom poslovnom praksom.

Također, u islamskom poslovnom etičkom kodeksu naglašava se važnost transparentnosti i otvorenosti u poslovanju. Muslimani se pozivaju da budu transparentni u svojim poslovnim aktivnostima, da ne skrivaju informacije koje bi mogle biti relevantne za druge i da budu otvoreni u svojim komunikacijama s kupcima i partnerima.

Još jedan važan aspekt etike u poslovanju i trgovini u islamu jeste i zabrana kamate u skladu s islamskim zakonom. Transakcije se moraju temeljiti na stvarnom vlasništvu i stvarnim proizvodima, a ne na nesigurnim ili spekulativnim elementima. Također, trgovanje dionicama temelji se na stvarnoj imovini i proizvodima, a ne na procjeni vrijednosti dionica koje mogu biti spekulativne i nesigurne.

Osim toga, etika u poslovanju i trgovini u islamu poziva na umjerenost u poslovnom životu. Muslimani se pozivaju da ne pretjeruju u poslovnom uspjehu i da se ne upuštaju u prevelike rizike. Umjesto toga, trebaju se držati umjerenosti i uravnoteženosti, što je u skladu s islamskim načelima o umjerenosti u svim aspektima života.

Konačno, etika u poslovanju i trgovini u islamu uključuje i poštivanje okoliša i održivosti. Muslimani se pozivaju da vode brigu o okolišu i prirodi te da budu odgovorni prema budućim generacijama. To može uključivati primjenu održivih poslovnih praksi i smanjenje negativnog utjecaja poslovanja na okoliš.

Ukratko, etika u poslovanju i trgovini u islamu uključuje mnoge vrijednosti i načela, uključujući odgovornost prema zajednici, poštovanje prema zaposlenima, održivost i poštovanje okoliša. Muslimani se pozivaju da primjenjuju ova načela u svojim poslovnim aktivnostima kako bi podržali razvoj svojih zajednica, osigurali poštene uslove rada te promicali održivost i zaštitu okoliša.

 

(Studentski časopis Talib, br. 5)

Porodica kao postulat društva

0

Piše: Almina Murić

 

Pretpostavljam, trenutno se pitaš zar se ove teme obrađuju i na fakultetu i zar o njima pišu i akademska lica, je li moglo nešto adekvatnije ili nešto o čemu ne čitamo svakoga dana? Ja ti ipak savjetujem da ne listaš dalje dok ovo ne pročitaš, jer ako si se zaista zapitao sve to, znači da si pojam porodica shvatio nedovoljno zrelo, ili si pak tu riječ k sebi primio samo kao skup koji je sačinjen od osam slova, a o kojima nikada nisi dovoljno razmislio, pojam koji nisi shvatio i nisi mu dao nikakvo zavidno mjesto u svom životu, ili ostaje ono najgore – da te pojam porodica uopće ne interesira.

Kontekst pojma porodice i pojma društva

Težiš ka dobru jednog društva, jedne zajednice, a zatvaraš oči na njen glavni dio, zatvaraš oči kada se govori o formiranju jedne ličnosti, jer naravno i to je predmet porodice, koju si, nažalost, shvatio nedovoljno važnom. Porodica se definira kao osnovna društvena ćelija i kao jedna od najsloženijih, najstarijih i najtrajnijih društvenih grupa. Zaboravljaš da je društvo skup različitih individua i da korist tog društva zavisi od svake te individue koja ga sačinjava. Ne zaboravi da svaka ta jedinka koja je u društvu u njemu će dati onoliko i onako kako je to naučila u svojoj i društvu najznačajnijoj zajednici – porodici. Porodica je temelj na kojem počiva kompletno društvo. Ona je osnovna i jedina normalna zajednica u kojoj ljudi egzistiraju i ostvaruju svoj identitet, društvene funkcije i interese, pa zbog toga islam poklanja posebnu pažnju izgradnji porodice.

Ne dozvolimo da nam neprirodno postane prirodno

Današnje kretanje svijeta i njegovo funkcioniranje sve više ostavlja utisak kao da se svijet svim snagama bori protiv svega onoga što je dobro. Najprije nam nameću pitanje našeg jezika, naše nacije, onda u pitanje dovode naše postojanje. Nakon svega toga govore nam o nekoj zaostalosti za naprednim svijetom. Zaostajemo u oblačenju, u kulturi, u nekom samoopredjeljenju i izboru po pitanju onoga kako smo stvoreni. Sada su stigli i do porodice kao temelja na kojem počiva kompletno društvo. Ako neko želi da reformira jedno društvo, potrebno je, prije svega, da reformira samu porodicu. Samo društvo sa zdravim ćelijama može napredovati, opstati i nadati se prosperitetu. Nemoguće je, a ne primijetiti koliko se apsurdne stvari predstavljaju normalnim i koliko se njihovo prihvatanje nameće ljudima, počevši od širenja putem medija, a onda i do zakonskih tačaka koje sve to reguliraju kao pravno priznato i dobro.

Ljudska sloboda je toliko primitivno shvaćena da je žena, tražeći svoja prava i ravnopravnost sa suprotnim polom, umnogome izgubila svoje dostojanstvo i, nažalost, svjedoci smo toga kako se to njeno pravo iskorištava, pa u mnogim slučajevima nije postala ništa drugo do jeftina roba, što se toliko normalnim prihvatilo da one koje to nisu već su ugrožene, jer se nisu izborile za takva prava. Žena je postulat jedne porodice, a porodica postulat jednog društva, u čemu se ogleda važnost žene u kompletnom društvu. Naravno da ona treba da ima visoke ciljeve i ambicije, da treba težiti visokom nivou obrazovanja, da treba i njen glas imati efekta u mnogim segmentima današnjeg svijeta, ali ne bi trebala dozvoliti sebi da upadne u zamku ovog brzog kretanja svijeta, pa da svoja prava shvati onakvim kako to Zapad želi.

Islam često stavlja akcenat na prava žene koja su mnogo više od onoga što nam danas u mnogim slučajevima plasiraju. Nestalo je pravo roditelja nad njihovom djecom, pa se dječjim hirovima ne smije stati na kraj, osim onako kako sama djeca to žele, te kao rezultat toga danas imamo mnoge zajednice koje na sve liče, osim na zdravu i prosperitetnu porodicu.

Govoreći o prvoj porodici koja je nastala na Zemlji, Uzvišeni kaže:

O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drúgu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. (En-Nisa, 1)

Prva porodica bila je ona koju su činili Adem, alejhi selam, i njegova supruga Hava, potom se čovječanstvo proširilo i od njih dvoje nastale su mnoge porodice.

Vidimo i osjećamo na svakom koraku tragične posljedice razbijene i uništene porodice, a mi prihvatamo da nam još govore kako je to normalno u ovo doba velikih sloboda i visokih tehnologija. Tako roditelji gube djecu, djeca roditelje, a država narod.

Često gledajući društvene mreže naiđem na ilustraciju vezanu za narod sa Balkana. Radi se o slici na kojoj se nalazi kengur koji u svojoj torbi nosi svoje već odraslo mladunče. Ilustrator ove slike na satiričan način predstavlja djecu koja su starija od 18 godina, a koja još uvijek žive sa svojim roditeljima, u kojoj, nažalost, ima istine, ali taj njihov poziv na osamostaljivanje uključuje i mnogo negativnih utjecaja. Šta mislite, da li Zapad zaista želi baš toliko ugode za svakog pojedinca, ili je ipak riječ o nečemu drugom? Glavno interesiranje većih svjetskih sila jeste ekonomija, pa i na štetu porodice. Glavni razlog izdvajanja punoljetne osobe iz porodične zajednice jeste upravo ekonomija države. Kada navodim ovaj primjer ne kažem da se mora ostati u toj zajednici, niti da je loše napustiti je, ali način na koji oni to rade je totalno neprihvatljiv. Naravno da dijete treba da se odgaja na način koji će mu kasnije omogućiti da se osamostali, ali problem je u tome da imamo puno primjera kod kojih se nakon tog odjeljivanja prekine svaka veza između roditelja i djece, pa se u svemu tome pogube sva prava roditelja kod djece, a Allah, dželle šanuhu, nas o tim pravima upozorava u Kur’anu On Uzvišeni kaže:

Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje ili oboje kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali.’  (Isra, 23-24)

Ne zaboravi da ne odgajaš biljku, već budućeg/ću revolucionara/ku

U odgoju djece roditelji često pristupaju svojom milošću prema djetetu, jer koliko god godina prošlo ipak ono ostaje dijete za njih. U svemu tome zanemare činjenicu da od njih uveliko zavisi uspjeh, društvena korist i budućnost tog djeteta, pa stoga imamo i dvije kategorije ljudi: uspješni i oni njima suprotni.

Koliko se velikih umova, intelektualaca, mudraca utišalo zbog djelovanja roditelja i porodice? Nažalost, na kraju nije bitno da li je razlog toga prekomjerna briga ili nezainteresiranost roditelja za potencijal njegovog djeteta, već je bitan ishod.

O ovome želim citirati nekoliko rečenica našeg rahmetli muftije Muamera Zukorlića, u kojima kaže: „Balkan općenito, uključujući i Srbiju, spada u zemlje sa nadprosječnim brojem talenata u nauci i tu je veliki adut, to je ono zašta se zalažem općenito, da se otvori prostor talentima, a što se tiče ambijenta potrebnog za nauku, pored ovih formalnih otvaranja trake za talente, jeste, zapravo, odgojno forsiranje kreativne misli i obrazovno i odgojno forsiranje kritičke misli, te omogućiti mladim ljudima da misle, da kažu svoje mišljenje. To, naravno, ide još iz porodice i ne možete dobijati i podizati mlade naučnike ukoliko permanentno učiteljica govori djetetu u školi: ‘Nemoj da se praviš pametan’, ukoliko roditelj govori: ‘Šuti, šta ti znaš’, ukoliko ti policajac kaže: ‘Šta se praviš pametan’ i onda ti shvatiš: ‘Pa bolje da sam glup nego da sam pametan.’ Znači, na ovim banalnim stvarima pokazuje se koliko je bitna kultura slobode kreativnosti. I zato je jako važno u porodici dozvoliti djetetu da ima svoje mišljenje, da kaže, imati živaca da ga saslušaš, da ono kreira, neka ono pametuje, neka ono lupi, nema problema, ali ćete onda njemu omogućiti da ono iskaže stvarni svoj talenat, da ga sutra prepozna i školska ustanova i neka naučna koja će mu dati šansu…”

Ne odgajaj svoje dijete kao biljku koja će služiti samo kao ornament u tvojoj kući i koja neće moći da funkcionira bez tvoje pomoći. Budi pokretač njegove unutrašnje snage i sposobnosti, jer možda je baš ono nosilac naprednih ideja.

 

(Studentski časopis Talib, br. 5)

“Brinuti se o okolini farz je svakoj osobi” (studentski blog)

0

Piše: Hamza Saračević

Islam nas uči da je Bog Stvoritelj svega u univerzumu. On je Taj Koji je okitio nebesa Suncem, Mjesecom, zvijezdama, a Zemlju cvijećem, drvećem, baščama, voćnjacima i raznim životinjskim vrstama. Bog je Taj Koji pokreće rijeke i potoke da teku na Zemlji, Koji drži nebesa bez podupirača. Cijeli univerzum sa svojim bogatstvom i snagom Allahovo je umijeće i kreacija. On je Taj Koji stvara biljke i životinje u paru. Kasnije je stvorio čovjeka. Čovjek je Božiji namjesnik na Zemlji, sve je čovjeku dato na povjerenje, pošto nismo stvoritelji prirode i svijeta, ni svijet nije naše vlasništvo kojim možemo raspolagati kako želimo. Dragi Bog je stvorio prirodu i ona Njemu pripada. Sve je u prirodi znak Božije egzistencije. U Kur’anu se kaže: “Mi ćemo im pružiti dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten?” (Kur’an, 41:53)

Poslanikova, alejhi selam, praksa prepuna je predivnih ekoloških izjava i primjera kao što su: “Nema nijednog muslimana koji zasadi sadnicu ili posije usjev, od koga što god pojede ptica, čovjek ili životinja, a da mu se to sve ne računa posebnom sadakom.” Vrhunsku ekološku svijest prepoznajemo u riječima Allahovog Poslanika, alejhi selam: “Ako držiš sadnicu u svojoj ruci, a Sudnji dan je već nastupio, čak i tad, bez imalo dvoumljenja, trebaš da posadiš tu sadnicu.”

Danas smo svjedoci mnogobrojnih zaštitnika prava životinja, dok Poslanikov, alejhi selam, govor i praksa obiluju najhumanijim primjerima odnosa prema životinjama. Alejhisselam je zabranio mučenje životinja, a poznat nam je primjer iz hadisa o napojenom žednom psu za čiji postupak je jedna žena dobila Džennet. Ili primjer prijetnje Džehennemom za zatvorenu mačku koja je uginula od gladi. Do te mjere je Poslanik, alejhi selam, zabranio loše ophođenje prema životinjama i naredio human odnos prema njima da to čak može biti razlogom ulaska u Džennet ili Džehennem. Još u sedmom stoljeću Poslanik, alejhi selam, zabranio je borbe među životinjama, a to Evropa zabranjuje tek u 21. vijeku. Poslanikova, alejhi selam, praksa zabranjuje bespotrebno ubijanje i mrcvarenje životinja iz zabave. Islam u potpunosti štiti prava životinja kao Allahovih dž.š. stvorenja, a On Uzvišeni najbolje zna njihova prava.

Glavni je problem što mi ne poklanjamo ni najmanji vid pažnje prema čovjekovoj okolini. Očuvanje prirode potpuno je zapostavljena tema na koju se gotovo uopće ne razgovara. Zbog čega je u muslimanskim zemljama prisutan toliki gaflet i nemar po pitanju očuvanja okoline?

Tačno je da se jako malo poklanja pažnje ovom izuzetno bitnom pitanju i smatramo da je glavni razlog tome slabost opće kulture, nerazvijena svijest svakog pojedinca po ovom pitanju.

Naši obrazovni programi ne posvećuju dovoljno pažnje ovoj temi koja bi se trebala izučavati u školama kao obavezan predmet. Također, očuvanje čovjekove okoline trebao bi biti i sastavni dio općeg vjerskog obrazovanja. Nažalost, naše vjersko obrazovanje jako je ograničeno i svedeno samo na jedan broj vjerskih pravila, a sve ostalo je zapostavljeno kao da vjera nema ništa sa tim problemima. Očuvanje okoline vjerska je dužnost, što naša djeca trebaju da uče u školama, trebaju da znaju da je Muhammed s.a.v.s. rekao: “Ko posječe sadnicu, Allah dž.š. će ga strmoglaviti u Džehennem!” Učenjaci pojašnjavaju ovaj hadis, pa kažu da je to zbog velike koristi koju ljudi imaju od drveta, poput plodova i hlada koji je od neprocjenjive vrijednosti u pustinjskim vrelinama.

Zašto našu djecu u školama ne učimo ovim stvarima? Zašto se mediji ne uključe u edukaciju širokih masa po ovom pitanju? Očito da postoji ogroman manjak svijesti, opće kulture. Iz života smo gotovo izgubili razumijevanje prioriteta, koje podrazumijeva davanje svakoj stvari pravo koje joj pripada. Nećemo naglašavati stvari koje ne treba isticati i nećemo zapostavljati ono što je od velike važnosti za naš život. Kod nas se ova tema razumije kao nešto što je na samom kraju bitnosti i ne zavrjeđuje posebnu pažnju. Ovakve navike hitno moramo mijenjati i podizati značaj svijesti kod ljudi po ovom pitanju. Dovoljan nam je samo jedan hadis, ako ga pravilno razumijemo, da potpuno promijenimo stav po ovom pitanju i da sve odgovorne pokrenemo na akciju koja će poboljšati stanje u ovoj oblasti, a Muhammed, sallallahu alejhi ve selem, kaže: “Sadaka je i ukloniti sa puta ono što smeta prolaznicima.” Svi smo čuli ovaj hadis, ali kakvog je on odjeka proizveo kod nas? Da li je ovaj hadis uvršten u osnove našeg bontona, naše kulture i obrazovanja mladih? Ako pravilno razumijemo ovaj hadis dovoljno je da se čitave institucije, ministarstva i organizacije pokrenu kako bi se okolina zaštitila od naših negativnih postupaka i utjecaja.

Onaj ko ne poznaje dobro propise islama iznenadit će se kada čuje da islam propisuje vjernicima kako da se odnose prema prirodi, okolini u kojoj žive.

Nažalost, imamo određeni procenat vjernika koji smatraju da je Šerijat skup propisa koji se odnose samo na obredoslovlje i da islam nema nikakve veze sa onim što je izvan toga. Smatraju da islam nema nikakve veze sa kosmosom, prirodom, niti životom kojeg svaki čovjek sebi uređuje po svom nahođenju. Naravno da je ovakvo shvatanje islama jako usko, neprihvatljivo i potpuno pogrešno.

Islam je objava koja je sveobuhvatna, zadire u sve sfere ljudskog života i određuje čovjekovu ulogu u okruženju u kojem se nalazi. Islam obuhvata vjeru i državu, akidu i pravo, dunjaluk i Ahiret, poziv u vjeru i uređenje države, ponašanje pojedinca i organizaciju društva, obuhvata cijeli život čovjeka i kompletan kosmos koji ga okružuje.

Kada pogledamo u usuli-fikh vidjet ćemo da on veliku pažnju poklanja prema pet temeljnih stvari bez kojih život ne bi bio moguć. To su: očuvanje vjere, života, razuma, potomstva i imetka. Svaka od ovih stvari u uskoj su vezi sa okolinom u kojoj se čovjek nalazi. Kako ćemo sačuvati svoje potomstvo ako svojim djelovanjem i rezoniranjem stvari uništimo okolinu u kojoj treba da živi?

Allah, dželle šanuhu, kaže: „Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji da pravi na Zemlji nered, ništeći usjeve i potomstva – A Allah ne voli nered!“ (El-Bekare, 205)

Dakle, ne smijemo se nemarno ponašati misleći samo na svoju korist, zaboravljajući i ne razmišljajući za generacije koje dolaze poslije nas.

I na kraju, završit ćemo jednim, također, slikovitim primjerom najboljeg čovjeka koji je ikad hodio ovom zemljom.

Stigavši u Medinu, Božiji Poslanik, alejhi selam, organizirao je sađenje drveća i voćnjaka hurmi. Naredio je da se zelene površine proglase zaštitnim zonama, te da se kao takve moraju strogo održavati i njegovati zajedno sa njihovim stanovnicima.

Sama zelena boja je boja islamske civilizacije, te je stoga i kupola Poslanikovog, alejhi selam, mezara zelene boje. Ovo nije puka koincidencija, već refleksija važnosti koju islam pridaje zelenilu, životnoj sredini, prirodi i drveću.

 

(Studentski časopis Talib, br. 5)

Islamska učenja o društvenoj solidarnosti

0
Mosque, minarets against a beautiful blue sky on a sunny day.

Piše: Hadžera Bećirović

 

Opstanak jednog društva, njegov razvitak, uspon i vrhunac u velikoj mjeri ovisi o međuljudskoj solidarnosti koju pružamo.

Solidarnost kao važan segment za opstanak čovječanstva zadužuje sve ljude, a najprije vjernike, da se solidarišu sa onima oko sebe, jer poštivajući i prakticirajući ovaj važan postulat, mi time, prije svega, demonstriramo islamsko učenje koje je neophodno za lijep i harmoničan društveni život.

Ovaj segment u našem društvu postao je velika potreba, ali i odsutnost koja se, posebno u islamskom svijetu, ne smije dalje širiti i osjećati.

Solidarnost se u svom izvornom značenju sastoji od nekoliko plemenitih osobina kao što su: pomaganje, udjeljivanje i saosjećanje.

Svijetli primjeri

Kompletan život Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ispunjen je mnoštvom najljepših primjera koji su nama uputstvo za skladan i miran život.

Oni koji su ga istinski i na najljepši način slijedili, kroz historiju se spominju kao najodabraniji i najbolji narod. A kako i ne bi bili kada su odgovore na životna pitanja crpili od onog kojeg Allah, dželle šanuhu, odgoji i koji se hodajućim Kur’anom nazva.

U svojoj plemenitoj Knjizi, Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, u jednom dijelu ajeta, kaže: …više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. (El-Hašr, 9)

Ovdje je spomenut primjer ensarija koji su, nakon dolaska muhadžira, bili spremni solidarisati se u tolikoj mjeri da su im, nakon dolaska u Medinu, priuštili svoje domove, porodice, imetak. Takva zajednica, na početku mala po svojoj brojnosti, dostiže vrhunac prosperiteta i biva primjer cijelom ljudskom rodu.

Ovaj primjer je vrhunac društvene solidarnosti, a ne bi mogao dostići vrhunac da nije sagrađen na čvrstim temeljima islamskog učenja.

Solidarnost uzrokuje dragocjenu nagradu

Onaj Koji je ljudsku vrstu nad svim ostalima vrstama uzdigao, Onaj Koji je Svoj vjerozakon savršenim učinio i Onaj Koji je u tom vjerozakonu ljudsku solidarnost propisao, do najsitnijeg detalja je pojasnio važnost solidarnosti, pa shodno tome, Allah, dželle šanuhu, u Kur’anu kaže:

O vjernici, kad vam se kaže: “Načinite mjesta drugima tamo gdje se sjedi” – vi načinite, pa i vama će Allah mjesto načiniti; a kad vam se rekne: “Dignite se” – vi se dignite – Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje. – A Allah dobro zna ono što radite. (El-Mu-džadele, 11)

Solidarnost i saosjećajnost do ove mjere dovode društvo do svijetle budućnosti. Svjesnost o osjećanjima drugih ljudi je kur’anska poruka ummetu da solidarnost shvatimo kao ključ koji otvara vrata prosperiteta i napretka jednog društva.

Ukoliko budemo ustrajni na putu širenja solidarnosti i milosti, zamislimo da, na Danu kada nam bude najpotrebnije, Gospodar nebesa i zemlje nama načini mjesto u Džennetu, kao što je obećao u spomenutom ajetu sure Mudžadela.

I zaista je ovakva nagrada počast za koju smo u prilici da se trudimo sve dok ovom zemljom hodamo.

Uzdignimo se solidarnošću

Uspon jednog društva neminovno se povećava kada se nivo solidarnosti među njima na veliki nivo uzgidne, a uzdići se može samo ako se usvoji prava suština, a suština solidarnosti je shvatiti to kao neophodnost za razvoj društva, kur’anski imperativ, praksu svih poslanika, način življenja prvih i odabranih generacija.

Velike su mudrosti u Božijim propisima koji za cilj imaju povećanje međuljudske solidarnosti, milosti i saosjećanja. U vezi sa tim, propis podjele kurbana, sadaka, zekat, važnost potpomaganja u dobru i odvraćanje od zla, osmijeh i svi drugi propisi i sunneti, zapravo su mudrost Božija preko koje On želi da u srca ljudi rasprostrani solidarnost. To je ono islamsko učenje čiji izvor je nepresušan.

U vremenu kada je skoro cijeli svijet na rubu materijalističke propasti, pokušajmo da idemo korak dalje, da se kao narod, ummet i društvo prepoznajemo po ovom islamskom učenju i principu poimanja solidarnosti.

Saosjećajmo se i sa tuđim bolom.

Radujmo se i tuđoj sreći.

Posebno u ovom hladnom svijetu, šta bi insan, zapravo, trebao biti, ako ne solidaran čovjek?

 

(Studentski časopis Talib, br. 5)

Dogovaranje – kur’ansko načelo za prosperitet

0
Islamic Book Koran with rosary on grey

Piše: Belkisa Dragulovčanin

 

…i dogovaraj se s njima. (Ali ‘Imran, 159)

Uzvišeni Allah je ovom ummetu princip dogovaranja stavio u obavezu u dva kur’anska ajeta, u kojima se sasvim jasno i nedvosmisleno ističe da se ova obaveza slijedi kao životni princip. Kur’an pridaje važnost pojmu dogovaranja i postavlja ga kao jedan od temeljnih faktora na kojima počiva muslimansko društvo. To uočavamo i vidimo po tome što se jedna sura u Kur’anu naziva Eš-Šūrā (Dogovaranje). Ona se naziva tako jer se u njoj dogovaranje opisuje kao neizostavan princip muslimanskog društva u cjelini, ali i svake muslimanske duše posebno. Dakle, dogovaranje možemo smatrati obavezom koja je itekako povezana sa svakodnevnim životom jednog muslimana, kao što je to: namaz, poštenje, svijest o Allahu i slično tome.

Ako dogovaranje tako shvatimo, onda ono započinje, rekli bismo, u nama samima, zatim se nastavlja u našoj porodici, na poslu, u zajednici i u svakoj sferi našeg života, te na svim poljima gdje se zajednički susrećemo i dijelimo iste ciljeve i vrijednosti. Prema tome, na temelju Kur’ana, kao i verbalnog i praktičnog Sunneta, proizilazi obaveza vjernika da se u svojim zajedničkim poslovima međusobno dogovaraju.

Teško onome koji je dao obećanje u ime Allaha, potom se i zakleo Allahom, te sve to potom prodao za male pare – za dunjaluk koji kod Allaha ne vrijedi ni koliko krilce mušice! Uzvišeni Allah zato kaže: „I ne zamjenjujte obavezu datu Allahu za nešto što malo vrijedi – ono što je u Allaha – za vas je, da znate, bolje!“ (En-Nahl, 95)

Mejmun ibn Mervan kaže: „Kada kome obećanje daš – izvrši ga, bio musliman ili nevjernik, jer je obećanje Allahovo.” El-Kurtubi i većina mufessira kažu: „Pod ugovorima u ajetu: O vjernici, ispunjavajte obaveze (El-Maide, 1) misli se na međusobne ugovore, šerijatske obaveze kao što su zaduženja i vadžibi koje je Allah propisao Svojim robovima u smislu zabrane ili dozvole.” Et-Taberi kaže: „Ispunjavajte obaveze”, odnosno, izvršavajte obećanja koja ste dali našem Gospodaru i dogovore koje ste dogovorili sa Njim. Njima ste se sami na prava obavezali i na propisane dužnosti sebe Allahu obavezali, pa ih izvršavajte u potpunosti.”

Sjetimo se da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uoči bitke na Uhudu, savjetovao sa svojim ashabima šta da čini u datoj situaciji. Mladići koji nisu učestvovali u bici na Bedru predlagali su da muslimanska vojska iziđe izvan zidina grada Medine i tako dočeka neprijateljsku vojsku. Neki ashabi savjetovali su Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ostanu unutar zidina Medine i u njoj dočekaju neprijatelje. I sam Allahov Poslanik naginjao je ovom rješenju, ali većina prisutnih muslimana predlagala je prvo rešenje, a posebno su na njemu insistirali oni koji nisu bili na Bedru, nadajući se da će postići nagradu boraca Bedra. Božiji Poslanik u konačnici prihvatio je većinski prijedlog i izašao sa muslimanima na Uhud. Ishod ove bitke je poznat, ali i pored poraza kojeg su muslimani doživjeli, Uzvišeni objavljuje Vjerovjesniku da ga konačni ishod dogovaranja nipošto ne navede na to da taj princip napusti. Ovaj ajet i njegov povod objave ukazuju na to da Uzvišeni Allah želi da se život i politika muslimana temelje na dogovaranju i da se ono kao takvo ne napušta.

Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega. (Ali ‘Imran, 159)

Dogovaranje koje nije u skladu sa Šerijatom

Svaki dogovor ili obećanje dužni smo čuvati i na vrijeme izvršavati, osim onih koji su oprečni šerijatskim pravilima u vidu nepravde i zaklinjanja na grijeh, jer se u osnovi ovakve zakletve i obećanja u Šerijatu ne uzimaju u obzir. Aiša, radijallahu anha, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Šta je ljudima koji postavljaju uslove, a nema ih u Allahovoj knjizi? Ko postavi uslov kojeg nema u Allahovoj knjizi nema pravo na njega, pa makar ga uslovio stotinu puta. Allahovi uslovi su najpreči za izvršavanje.” (Muslim)

Dakle, u obzir se uzimaju ugovori i uslovi koje je Šerijat dozvolio, a one koje nije dozvolio, kao što je kamata, neće se sklopiti, svejedno radilo se o davanju ili uzimanju. Važeći ugovori u Šerijatu samo su oni dozvoljeni. Zavjet se ne smatra puno važnim u slučaju zaklinjanja na grijeh. Poslanik, sallllahu alejhi ve sellem, kaže: „Nema zavjetovanja na grijeh, a iskupljenje za zavjet je kao iskupljenje za zakletvu.”

Kršenje dogovora

Glavno svojstvo munafika jeste kršenje obećanja, nepoštovanje ugovora i sporazuma. Licemjer je rob interesa i zatočenik koristoljublja, pa zato ne mari za datu riječ ili obećanje. To se, međutim, ne odnosi na vjernike, jer oni paze na data obećanja – kada govore oni su iskreni, kada im se nešto povjeri oni to čuvaju, a kada nešto obećaju onda to ispune. Uzvišeni Allah vjernike je opisao ovim ajetom:

I koji o poverenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu. (El-Mu’minun, 8)

Opisujući dobre i bogobojazne, Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, kaže:

I koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone. (El-Bekare, 177)

Na osnovu svega rečenog, jasno uočavamo bitnost dogovora i poštovanja istog, te molimo Allaha, dželle šanuhu, da dogovor bude sastavni dio našeg života i naših radnji.

 

(Studentski časopis Talib, br. 5)

Način življenja u društvenoj sredini

0

Piše: Ilhan Suvodolac

 

يَٰٓأَيُّهَا ٱلنَّاسُ ٱتَّقُواْ رَبَّكُمُ ٱلَّذِي خَلَقَكُم مِّن نَّفۡسٖ وَٰحِدَةٖ وَخَلَقَ مِنۡهَا زَوۡجَهَا وَبَثَّ مِنۡهُمَا رِجَالٗا كَثِيرٗا وَنِسَآءٗۚ وَٱتَّقُواْ ٱللَّهَ ٱلَّذِي تَسَآءَلُونَ بِهِۦ وَٱلۡأَرۡحَامَۚ إِنَّ ٱللَّهَ كَانَ عَلَيۡكُمۡ رَقِيبٗا

O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom Čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi. (En-Nisa, 1)

Mnogo puta se desi da ljudi zaborave da smo svi potekli od jednog čovjeka i jedne žene. Svakodnevno u svijetu čujemo da su negdje započeti ratovi. Zbog čega? Zbog prolaznog bogatstva? Zbog zemlje? Zbog položaja…?

Najveći problem danas i najveća bolest jeste to što ljudi zaboravljaju da je nužno da žive društvenim životom. Svako misli da je sam sebi dovoljan, ali, doista, nije!

Kaže Uzvišeni Allah u Kur’anu Časnom:

وَخَلَقْنَاكُمْ أَزْوَاجًا

…i vas kao parove stvorili. (En-Nebe, 8)

Da bi mogla opstati ljudska vrsta potrebno je da se ljudi ožene, a da se žene udaju, da bi se izrodilo potomstvo, jer samo tada možemo očekivati da smo na pravom putu – putu uspjeha. Samo na takav način možemo očekivati da naša zajednica opstane i kada nas ne bude bilo.

Svako mjesto ima svoj način življenja. Nikada neće taj način biti isti u selima i gradovima, u planinama i ravnicama. Mnogo puta se desi da ljudi žive u skladu sa običajima koji vladaju u tome mjestu. Između ostalog, ako pogledamo, u svakoj porodici postoji način na koji ukućani žive.

Ono što mnoge zanima jeste to kako će na pravi način živjeti u društvenoj sredini? Šta joj oni trebaju ponuditi? Šta od nje mogu očekivati?

Društvena sredina je mjesto u kome žive ljudi svih nacionalnosti, svih vjera… Ona je mjesto koje treba predstavljati dom svima njima, kućni prag gdje se mogu uvijek vratiti i krilo koje će ih utješiti onda kada budu tužni.

U jednoj priči stoji da je jedan čovjek zapao u teško iskušenje i prodavao je svoju kuću kako bi se izbavio iz problema. Tražio je 50 miliona za kuću, što je bilo puno više od onoga što je stvarna vrijednost kuće. Pa su ga ljudi upitali: “Zbog čega je cijena toliko visoka?” On im je kazao: “To je zbog ljudi koji žive u toj društvenoj sredini. Takav komšiluk ne može se u današnjem vremenu naći.” Suze su mu tekle dok je to govorio. Nedugo nakon toga, prije negoli je prodao kuću, došli su mu njegovi komšije sa svotom novca koja mu je trebala da se izbavi iz tog iskušenja.

Nažalost, ljudi se veoma često dijele na grupacije po religiji ili po nekoj drugoj osnovi. Čak se dešava mnogo puta da dođe do sukoba između njih, čemu nam historija svjedoči.

Zamislite samo kako bi lijepo bilo kada bi svi mi živjeli u blagostanju, samilosti, poštenju. Kada bi ljudi jedni druge više cijenili svijet bi bio potpuno drugačije mjesto za življenje.

Vratimo se u period Poslanika Muhammeda, sallalahu alejhi ve sellem, i ashaba, pa pogledajmo kako su oni živjeli. Muslimani kada su krenuli učiniti Hidžru sa sobom ništa nisu ponijeli, osim malo ručnog prtljaga. Dočekali su ih ensarije iz Medine (Jesriba) i sa njima su podijelili sve što su imali.

Koliko su samo ensarije pomagali muhadžirima najbolje pokazuje činjenica da oni nisu samo htjeli ugostiti svoju braću muhadžire, već su čitavu svoju imovinu dijelili na dva jednaka dijela, pa jednu polovinu zadržavali za sebe i čitavu svoju porodicu, a drugu polovinu bezuslovno poklanjali svojoj braći muhadžirima.

Ko bi danas ovo uradio?

Sjetimo se samo bitke na Bedru. Tada je jedna mala skupina od 314 muslimana, složnih, zbijenih saffova, bila protiv 1000 mušrika. Allah daje pobjedu muslimanima, jer su se samo na Allaha oslonili i držali se zajedno. Nakon određenog vremena cio Arabijski poluotok prihvatio je islam.

Naš Novi Pazar je mjesto gdje žive ljudi pravoslavne vjeroispovijesti i muslimanske vjere. Lično sam pohađao osnovnu školu u kojoj je imalo više onih koji su bili pravoslavne vjeroispovijesti. Sa mnogima od njih i dan-danas sam prijatelj, jer mi smo svi, prije svega, ljudi i ne smijemo dozvoliti nikome sa strane da uzdrma naše odnose. Ovakvih primjera je puno, ne samo kod nas u Novom Pazaru nego i na cijelom Balkanu. Historija je plaćena najskupljom cijenom, ona je odnijela mnogo života i to se više neće, ako Bog da, ponoviti nikada.

Prije par mjeseci Republiku Tursku pogodio je zemljotres, koji je odnio više desetina hiljada života, ljudi raznih vjeroispovijesti. Svakodnevno ljudi organiziraju pomoć Turskoj. Zbog čega? Zbog toga jer se saosjećamo sa njima, jer smo svi mi od jednog oca i jedne majke, svi smo mi samo ljudi.

Svi ljudi na ovom svijetu zaslužuju pažnju i poštovanje. Dužni smo saslušati svakog onog ko nam se obraća. Ne smijemo suditi prije toga nikome, jer možda ono što on ima da nam kaže potpuno promijeni naše mišljenje.

Kada odemo kod nekoga u goste, mi se poslije nekoliko dana naviknemo na pravila koja vladaju u toj porodici. E, isto tako je i kada promijenimo društvenu sredinu. Trebamo se prilagoditi njihovim pravilima. Ali normalno, to sve treba da bude u okvirima naše vjere, jer bez vjere mi smo izgubljeni i na ovome i na budućem svijetu.

Mi smo u našem časopisu pokušali da odgovorimo na mnoga društvena pitanja koja mnoge ljude interesiraju. O čemu će biti riječi u nastavku?

Molim Uzvišenog Allaha da nas učvrsti na pravom putu. Molim Gospodara da ujedini muslimane u jedan džemat. Ya Rabbi, sačuvaj naš Sandžak i našu maticu Bosnu i Hercegovinu od svih nedaća i iskušenja. Amin.

 

(Studentski časopis Talib, br. 5)

Održan prijemni ispit na Fakultetu za islamske studije u Novom Pazaru

0

Dana 03.07.2023. godine u prostorijama Fakulteta održan je prijemni ispit za upis na prvu godinu osnovnih studija.

Dobrodošlicu kandidatima je poželeo prof. dr. Hajrudin Balić, član uprave Fakulteta sa saradnicima izrazivši riječi podrške zbog njihovog izbora studija i Fakulteta.

Kao i obično, za studije na FIS-u postoji značajno interesovanje maturanata medresa, ali i onih koji dolaze iz drugih srednjih škola iz Sandžaka  i okolnih država.

Fakultet za islamske studije će ove godine upisati dvadeset i drugu generaciju studenata.

Drugi ispitni rok biće održan početkom  septembra.