Piše: Elvis Karišik
Od samog stvaranja čovjeka, pa do dan danas, on je imao potrebu da živi, radi i komunicira sa drugima, da bude dio zajednice i priznat od strane iste. Tako historija poznaje razne vrste zajednica, od one prve primitivne, a kako se razvijao intelekt kod ljudi tako su i zajednice bile modernije, sve do danas kada je suštinski zajednica ugrožena, između ostalog, ponajviše zbog brzog protoka informacija, kada možeš obići cijeli svijet, a da se ne pomjeriš iz svog toplog doma. Iz tog razloga, moderno doba ne poznaje homogeno uređenje zajednice, jer smo osuđeni jedni na druge.
Zajednica bi se mogla definirati i kao skup ljudi udruženih oko jedne ideje. Javlja se pitanje koja je razlika između društva i zajednice. Odgovor je jednostavan: razlika između društva i zajednice je u tome što se pojedinac u jednom društvu rađa, a zajednicu bira. Najbolji primjer na našim prostorima jeste Islamska zajednica, koja je nastala kao posljedica geopolitičkog preokreta na Balkanu. Naime, kao posljedica povlačenja Osmanlija sa ovih prostora nastala je Islamska zajednica. Jer, i pored toga što su Osmanlije otišli, muslimani su ostali i opstali i bili u potrebi za nekom organizacijom koja će čuvati njihova prava i upravo na tim osnovama je bazirana i izgrađena Islamska zajednica.
Da bi jedna zajednica bila kvalitetna mora imati kvalitetne pojedince koji će biti nosioci ideje koju baštini ta zajednica. To je moguće predstaviti putem piramide na sljedeći način: u samom temelju je čovjek, a stepen iznad je porodica i na samom vrhu je kvalitetna zajednica. Ako se želimo ugledati na našeg Poslanika, sallalahu alejhi ve selem, po pitanju izgradnje jake zajednice, onda moramo pažljivo prostudirati njegove korake ka formiranju stabilne muslimanske zajednice. Kada je došao iz pećine Hira, nije odmah krenuo u izgradnju zajednice, već je krenuo u izgradnju čovjeka kao individue. Trinaest godina mukotrpnog rada sa svakim pojedincem, buđenje ambicija, forsiranje ideje da su ljudi stvoreni slobodni i da nemaju potrebu da se bilo kome pokoravaju, osim Bogu Uzvišenom. Također, sve one moralne osobine koje se nalaze u čovjeku, ono što čovjek dobije putem fitre, sve se to moralo ponovo oživjeti, jer je stanje po tom pitanju bilo itekako zakržljalo, te otuda i iscrpan rad od trinaest godina na tom polju. Naš Poslanik je posebno insistirao na odgoju jakih ličnosti, a da bi ličnost bila jaka u svojoj osnovi mora posjedovati karakter, moral, iskrenost i pravdu. Iščitavajući mekkanske ajete naići ćemo da su upravo pomenuti pojmovi vrlo frekventni. Naš Poslanik je uspio da za vremenski period od trinaest godina, što u historiji predstavlja izuzetno kratak raspon, od arapskih beduina, koji su živjeli nomadskim načinom života, izgradi ljude koji će pokoriti Istok i Zapad.
Najbolji način odgajanja jeste kada čovjek dobrovoljno pristane da bude odgajan, što se smatra pravim odgojem, a sa druge strane kada čovjeka želite putem sile odgojiti, to više nije odgoj, već dresura. Upravo to je glavna razlika između Poslanikove države i Platonove države. Poslanikova filozofija svodi se na dobrovoljno i cijeli život čovjeka svodi se na dobrovoljnoj bazi. Možeš da budeš vjernik, ali ne moraš da budeš. Nažalost, mi kao ummet upali smo u jedan problem da želimo onih deset godina Medine, a niko neće da prođe onih, iscrpnih i veoma važnih, trinaest godina Mekke. Odnosno, većina preskače izgradnju kvalitetnih pojedinaca koji će biti spremni da nose žeravicu islama i da je, ako su u mogućnosti, rasplamsavaju.
Druga stvar jeste izgradnja jake porodice. Kao što se ćelija definira kao osnovna jedinica i građa svih živih bića, tako se i porodica definira kao osnovna jedinica i građa svake kvalitetne zajednice. Opet moram naglasiti da zbog dostupnosti svega i svačega uz pomoć moderne tehnologije i kao posljedica kvazi trendova, koji dolaze pretežno sa Zapada, ali i iz cijelog svijeta, institucija porodice je jako ugrožena. Dužnost porodice, osim da produži ljudsku vrstu, jeste i da obezbijedi kvalitetne nasljednike koji će nastaviti pravim putem. Neki filozofi kažu da je period proveden u porodici, ustvari, ključan za izgradnju zdrave i kompletne ličnosti, da ljudi koji su odrasli u zdravoj porodici bivaju najbolji nosioci amaneta koji im se povjeri. Dijete se do perioda puberteta više vezuje za majku i u tim godinama ono upija osobine majke, preuzima emocionalnost majke i to mu koristi u budućnosti kod odgoja svoga djeteta, dok kasnije, u periodu puberteta, pa otprilike do dvadesete godine, preuzima osobine oca, a to su osobine koje mu najviše koriste u društvenim tokovima. Nakon dvadesete godine pojedinac ima formiranu ličnost i u tom periodu, nakon dvadesete, vidi se koliko je i čega uloženo u njega.
Poslanik a.s. je rekao da je svaki čovjek odgovoran za svoje stado. Interesantno kod ovog hadisa je to da je upotrijebljeno slikovito poređenje: da je čovjek pastir i da čuva svoje ovce, a ovce su simbol naivnosti i zbog toga je pastir tu da ih čuva i obezbjeđuje.
Kao što sam spomenuo na početku ovog kratkog teksta, na samom vrhu piramide nalazi se zajednica, ali bez ova prva dva sprata, a to su na prvom mjestu čovjek i nakon njega porodica, ne bi bilo ni zajednice. Zajednica je, ustvari, kruna jednog društva i zajednicom upravlja najbolji među njenim pripadnicima, ali treba napomenuti da je vladar jedne zajednice, ustvari, odraz ljudi koji orbitiraju unutar nje, tako da se na čelu ne može naći neki jako dobar ili jako loš vladar, a da pritom njegov narod ili članovi zajednice nisu poput njega. Da bi zajednica funkcionirala u pravom smislu te riječi, mora se ispuniti kur’anski ajet u kojem Allah, dželle šanuhu, kaže:
Allah vam doista naređuje da emanete date onima kojima pripadaju, a kada među ljudima sudite – da pravedno sudite. Savjet Allahov je uistinu divan i Allah doista sve čuje i vidi! (En-Nisa, 58)
Dakle, da se odgovorne funkcije dodijele onima koji su ih dostojni. Ovo znači da u jednoj zajednici ne smije biti nepotizma, odnosno zapošljavanja po osnovu rodbinskih veza, u najmanju ruku ne smije biti nikakve razlike među članovima i samo na taj način zajednica može funkcionirati i razvijati se.
Svakom čovjeku je u obavezi da radi za svoju zajednicu onoliko koliko može, a Allah nikog ne opterećuje preko mogućnosti, ali ukoliko nećeš onoliko koliko možeš, bit ćeš odgovoran, na dunjaluku možda samo moralno, ali na Sudnjem danu i pravno. Vjernici su poput cigli – oni se jedni na druge oslanjaju i podupiru jedan drugoga.
(Studentski časopis Talib, br. 5)