Piše: Almina Murić
Pretpostavljam, trenutno se pitaš zar se ove teme obrađuju i na fakultetu i zar o njima pišu i akademska lica, je li moglo nešto adekvatnije ili nešto o čemu ne čitamo svakoga dana? Ja ti ipak savjetujem da ne listaš dalje dok ovo ne pročitaš, jer ako si se zaista zapitao sve to, znači da si pojam porodica shvatio nedovoljno zrelo, ili si pak tu riječ k sebi primio samo kao skup koji je sačinjen od osam slova, a o kojima nikada nisi dovoljno razmislio, pojam koji nisi shvatio i nisi mu dao nikakvo zavidno mjesto u svom životu, ili ostaje ono najgore – da te pojam porodica uopće ne interesira.
Kontekst pojma porodice i pojma društva
Težiš ka dobru jednog društva, jedne zajednice, a zatvaraš oči na njen glavni dio, zatvaraš oči kada se govori o formiranju jedne ličnosti, jer naravno i to je predmet porodice, koju si, nažalost, shvatio nedovoljno važnom. Porodica se definira kao osnovna društvena ćelija i kao jedna od najsloženijih, najstarijih i najtrajnijih društvenih grupa. Zaboravljaš da je društvo skup različitih individua i da korist tog društva zavisi od svake te individue koja ga sačinjava. Ne zaboravi da svaka ta jedinka koja je u društvu u njemu će dati onoliko i onako kako je to naučila u svojoj i društvu najznačajnijoj zajednici – porodici. Porodica je temelj na kojem počiva kompletno društvo. Ona je osnovna i jedina normalna zajednica u kojoj ljudi egzistiraju i ostvaruju svoj identitet, društvene funkcije i interese, pa zbog toga islam poklanja posebnu pažnju izgradnji porodice.
Ne dozvolimo da nam neprirodno postane prirodno
Današnje kretanje svijeta i njegovo funkcioniranje sve više ostavlja utisak kao da se svijet svim snagama bori protiv svega onoga što je dobro. Najprije nam nameću pitanje našeg jezika, naše nacije, onda u pitanje dovode naše postojanje. Nakon svega toga govore nam o nekoj zaostalosti za naprednim svijetom. Zaostajemo u oblačenju, u kulturi, u nekom samoopredjeljenju i izboru po pitanju onoga kako smo stvoreni. Sada su stigli i do porodice kao temelja na kojem počiva kompletno društvo. Ako neko želi da reformira jedno društvo, potrebno je, prije svega, da reformira samu porodicu. Samo društvo sa zdravim ćelijama može napredovati, opstati i nadati se prosperitetu. Nemoguće je, a ne primijetiti koliko se apsurdne stvari predstavljaju normalnim i koliko se njihovo prihvatanje nameće ljudima, počevši od širenja putem medija, a onda i do zakonskih tačaka koje sve to reguliraju kao pravno priznato i dobro.
Ljudska sloboda je toliko primitivno shvaćena da je žena, tražeći svoja prava i ravnopravnost sa suprotnim polom, umnogome izgubila svoje dostojanstvo i, nažalost, svjedoci smo toga kako se to njeno pravo iskorištava, pa u mnogim slučajevima nije postala ništa drugo do jeftina roba, što se toliko normalnim prihvatilo da one koje to nisu već su ugrožene, jer se nisu izborile za takva prava. Žena je postulat jedne porodice, a porodica postulat jednog društva, u čemu se ogleda važnost žene u kompletnom društvu. Naravno da ona treba da ima visoke ciljeve i ambicije, da treba težiti visokom nivou obrazovanja, da treba i njen glas imati efekta u mnogim segmentima današnjeg svijeta, ali ne bi trebala dozvoliti sebi da upadne u zamku ovog brzog kretanja svijeta, pa da svoja prava shvati onakvim kako to Zapad želi.
Islam često stavlja akcenat na prava žene koja su mnogo više od onoga što nam danas u mnogim slučajevima plasiraju. Nestalo je pravo roditelja nad njihovom djecom, pa se dječjim hirovima ne smije stati na kraj, osim onako kako sama djeca to žele, te kao rezultat toga danas imamo mnoge zajednice koje na sve liče, osim na zdravu i prosperitetnu porodicu.
Govoreći o prvoj porodici koja je nastala na Zemlji, Uzvišeni kaže:
O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drúgu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. (En-Nisa, 1)
Prva porodica bila je ona koju su činili Adem, alejhi selam, i njegova supruga Hava, potom se čovječanstvo proširilo i od njih dvoje nastale su mnoge porodice.
Vidimo i osjećamo na svakom koraku tragične posljedice razbijene i uništene porodice, a mi prihvatamo da nam još govore kako je to normalno u ovo doba velikih sloboda i visokih tehnologija. Tako roditelji gube djecu, djeca roditelje, a država narod.
Često gledajući društvene mreže naiđem na ilustraciju vezanu za narod sa Balkana. Radi se o slici na kojoj se nalazi kengur koji u svojoj torbi nosi svoje već odraslo mladunče. Ilustrator ove slike na satiričan način predstavlja djecu koja su starija od 18 godina, a koja još uvijek žive sa svojim roditeljima, u kojoj, nažalost, ima istine, ali taj njihov poziv na osamostaljivanje uključuje i mnogo negativnih utjecaja. Šta mislite, da li Zapad zaista želi baš toliko ugode za svakog pojedinca, ili je ipak riječ o nečemu drugom? Glavno interesiranje većih svjetskih sila jeste ekonomija, pa i na štetu porodice. Glavni razlog izdvajanja punoljetne osobe iz porodične zajednice jeste upravo ekonomija države. Kada navodim ovaj primjer ne kažem da se mora ostati u toj zajednici, niti da je loše napustiti je, ali način na koji oni to rade je totalno neprihvatljiv. Naravno da dijete treba da se odgaja na način koji će mu kasnije omogućiti da se osamostali, ali problem je u tome da imamo puno primjera kod kojih se nakon tog odjeljivanja prekine svaka veza između roditelja i djece, pa se u svemu tome pogube sva prava roditelja kod djece, a Allah, dželle šanuhu, nas o tim pravima upozorava u Kur’anu On Uzvišeni kaže:
Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje ili oboje kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ‘Uh!’ – i ne podvikni na njih i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali.’ (Isra, 23-24)
Ne zaboravi da ne odgajaš biljku, već budućeg/ću revolucionara/ku
U odgoju djece roditelji često pristupaju svojom milošću prema djetetu, jer koliko god godina prošlo ipak ono ostaje dijete za njih. U svemu tome zanemare činjenicu da od njih uveliko zavisi uspjeh, društvena korist i budućnost tog djeteta, pa stoga imamo i dvije kategorije ljudi: uspješni i oni njima suprotni.
Koliko se velikih umova, intelektualaca, mudraca utišalo zbog djelovanja roditelja i porodice? Nažalost, na kraju nije bitno da li je razlog toga prekomjerna briga ili nezainteresiranost roditelja za potencijal njegovog djeteta, već je bitan ishod.
O ovome želim citirati nekoliko rečenica našeg rahmetli muftije Muamera Zukorlića, u kojima kaže: „Balkan općenito, uključujući i Srbiju, spada u zemlje sa nadprosječnim brojem talenata u nauci i tu je veliki adut, to je ono zašta se zalažem općenito, da se otvori prostor talentima, a što se tiče ambijenta potrebnog za nauku, pored ovih formalnih otvaranja trake za talente, jeste, zapravo, odgojno forsiranje kreativne misli i obrazovno i odgojno forsiranje kritičke misli, te omogućiti mladim ljudima da misle, da kažu svoje mišljenje. To, naravno, ide još iz porodice i ne možete dobijati i podizati mlade naučnike ukoliko permanentno učiteljica govori djetetu u školi: ‘Nemoj da se praviš pametan’, ukoliko roditelj govori: ‘Šuti, šta ti znaš’, ukoliko ti policajac kaže: ‘Šta se praviš pametan’ i onda ti shvatiš: ‘Pa bolje da sam glup nego da sam pametan.’ Znači, na ovim banalnim stvarima pokazuje se koliko je bitna kultura slobode kreativnosti. I zato je jako važno u porodici dozvoliti djetetu da ima svoje mišljenje, da kaže, imati živaca da ga saslušaš, da ono kreira, neka ono pametuje, neka ono lupi, nema problema, ali ćete onda njemu omogućiti da ono iskaže stvarni svoj talenat, da ga sutra prepozna i školska ustanova i neka naučna koja će mu dati šansu…”
Ne odgajaj svoje dijete kao biljku koja će služiti samo kao ornament u tvojoj kući i koja neće moći da funkcionira bez tvoje pomoći. Budi pokretač njegove unutrašnje snage i sposobnosti, jer možda je baš ono nosilac naprednih ideja.
(Studentski časopis Talib, br. 5)