Piše: Davud Bajrović
Uzvišeni Allah je čovječanstvu objavio Knjigu za koju je kazao da je objašnjenje za sve (16:89), dajući nam do znanja da je Poslanica koju imamo i (pre)nosimo izvor apsolutne upute i ishodište svih smjernica u našem razumijevanju i suočavanju sa kompleksnim svijetom oko nas. Jedan od izazova koji traži valjan stav i poziciju, sa kojim se muslimani sve češće susreću, jeste pitanje odnosa prema drugim vjerama i religijskim konfesijama. Ovaj izazov nije sam po sebi nov, jer muslimani su imali kontakt sa pripadnicima drugih vjera od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sve do današnjih dana. Međutim, ono što čini našu zadaću u savremenom vremenu drugačijom jeste promjena vida interakcije koju imamo sa nemuslimanima. Činjenica da su muslimani izgubili politički primat u svijetu i sa njime svoju poziciju na globalnom planu, filozofska (ideološka), politička, ekonomska i tehnološka transformacija koja je kreirala doba modernosti u kome živimo nezaobilazni su faktori koji oblikuju način na koji treba uspješno artikulirati vjerski pogled o međureligijskom suživotu. Upravo ove činjenice, paradoksalno, taj zadatak čine novim, uprkos njegovoj bogatoj historiji.
U ovom radu nećemo se baviti šerijatskim tretmanom samog međuvjerskog dijaloga. Inicijalna premisa koja stoji prije svega što slijedi u nastavku jeste opravdanost istog, zašta smatramo da postoje decidni tekstualni i racionalni dokazi, a čemu svjedoči i historijska zbilja, kako smo to prije i kazali. Obim i opseg našeg teksta nam ne dopušta ni ulazak u detaljnu analizu svih realnih i potencijalnih izazova međureligijskog dijaloga, niti nam daje prostor za govor o svim adresatima takvog dijaloga, načinu utvrđivanja prioritetnosti jednih nad drugima, a pogotovo ne o utvrđivanju opremljenosti različitim vidovima diskurzivnog oruđa koje je potrebno za uspješno sprovođenje takvog zadatka. Umjesto toga, zadovoljit ćemo se govorom o načelnim principima koji trebaju biti vodilja muslimanskog diskursa u sferi odnosa prema drugima. U tom smislu, premisa našeg rada nije „cilj opravdava sredstvoˮ već „cilj definira sredstvoˮ.
Islamska načela međureligijskog dijaloga
Uspješan međureligijski dijalog mora biti vođen jasno artikuliranim i usvojenim principima. U nastavku ćemo spomenuti ono što smatramo (načelno) komprehenzivnim vrijednostima na kojima takav dijalog mora biti izgrađen, što znači da će naša diskusija biti lišena detaljne argumentacije i ulaženja u pojedinosti koje se mogu derivirati iz generalnih smjernica. Uspješna i etički opravdana međuvjerska konverzacija mora biti vođena uvažavanjem dva fundamentalna postulata:
Islam je superioran u odnosu na ostale vjere
Razlog otpočinjanja ovim principom jeste izbjegavanje zamke perenijalizma ili nekog vida postmodernog relativizma, što se može prepoznati u ideji da sve vjere vode „univerzalnoj istiniˮ, ili pak da su učenja svih vjera podjednako validna. Ovakav vid međuvjerskog dijaloga, koji često biva opisan kao vid međureligijskog približavanja, neprihvatljiv je i sam po sebi negira smisao dijaloga između različitih sistema vrijednosti tako što ih teži relativizirati i u konačnici obesmisliti. Sa druge strane, smatrajući da imamo pravo vjerovati u superiornost svoje vjere, mi očekujemo da ostali učesnici dijaloga mogu smatrati isto kada su u pitanju vjere kojima oni pripadaju. Dakle, polazna ideja međuvjerskog dijaloga ne smije biti forsiranje jedne od te dvije krajnosti: relativizam i ekskluzivizam. Prva krajnost nastoji kao osnov dijaloga postaviti negaciju posebnosti svih religija, dok druga krajnost nastoji inicirati dijalog nametanjem vjerovanja u posebnost jedne vjere u odnosu na ostale. Produktivan dijalog plod je prihvatanja da oni koji ga vode baštine različite vrijednosti, te da one nisu kamen spoticanja u mogućnosti iznalaženja zajedničke riječi koja neće kompromitirati uvjerenja i principe nijedne strane u njemu.
U međureligijskom dijalogu mora postojati jasan benefit
Međureligijski dijalog nije cilj sam po sebi, on je sredstvo do postizanja određenog cilja. Kao što smo ranije rekli, vodit ćemo se principom koji kaže da cilj definira sredstvo, pa u tom smislu kao drugi fundamentalni postulat međureligijskog dijaloga stavljamo ostvarenje benefita. Kada govorimo o postizanju koristi moramo znati to da Šerijat ima svoj utilitarni aspekt koji opstoji na dva usko povezana principa: postizanje koristi i odagnavanje štete. Uspješan međureligijski dijalog mora pretpostaviti ostvarenje oba principa kao osnovne premise od kojih se kreće u sam dijalog. Koristi koje se trebaju imati u vidu mogu biti vjerske i ovosvjetske prirode. Kao što smo to rekli u diskusiji kod prvog principa, isto ćemo kazati i ovdje: mi moramo očekivati da i druga strana u dijalogu teži postignuti benefit. Dakle, početna pretpostavka kod ovog postulata ne smije biti bezobzirna ili naivna – dijalog se vodi kako bi se nešto postiglo. Štete koje moramo izbjeći u međureligijskom dijalogu su one koje nisu neminovne, a to je svaka šteta koja se može izbjegnuti ako pritom ne žrtvujemo zbog nje veću imperativnu korist. Kao što smo napomenuli kod koristi, štete mogu biti vjerske i ovosvjetske.
Postavivši ova dva osnovna načela na kojima smatramo da treba graditi svaki konstruktivni dijalog, izgradili smo temelj na kome možemo uspješno zidati islamski diskurs u odnosu prema nemuslimanima. Takav diskurs mora biti etički opravdan, metodološki ispravan i moralno vođen. Samo na taj način možemo opravdati bilo kakav dijalog (lat. dia + logos) tako što ćemo mu dati logos – smisao.
(Studentski časopis Talib, br. 5)