Abdullah Džemilefendić
Najavljena posjeta reisu-l-uleme dr. Mustafe/ef. Cerića Sandžaku, kojem će domaćin biti Mešihat Islamske zajednice u Srbiji, a u kojoj će Reis posjetiti sve sandžačke opštine i medžlise u srbijanskom dijelu Sandžaka, predstavlja pravu manifestaciju bošnjačkog duhovnog zajedništva i veliko osvježenje u podršci ideji očuvanja vjerskog, nacionalnog i domovinskog identiteta Sandžaka, za koji se sandžački Bošnjaci gandijevski bore već jedno čitavo stoljeće. Zato smo, kao sandžačka dijaspora, vrlo sretni što zajedno sa našom braćom u Sandžaku možemo širokogrudo, iz dubina duše, uzviknuti HOŠGELDUM REISULEMA!
No, pored velikog broja Bošnjaka koji se raduju ovoj istorijskoj posjeti, čude nas ispadi pojedinaca i njihovih huškačkih i, za čuti, nimalo prijatnih izjava. Od kako je najavljena posjeta reisa Cerića Sandžaku, nekim Bošnjacima kao da je podmetnuta žeravica pod jezik, pa ne znajući šta pričaju, samo onako otvaraju usta i parlataju jezikom ne bi li se žeravica što prije ohladila. To je privuklo pažnju srbijanskih novinara, koji od ove njihove nesreće sa žeravicom žele napraviti senzaciju i što bolje prodati svoje novine. I zaista, izjave poput onih u kojima se spominje „krvavi epilog“, ili se neko direktno proziva kao naručilac još uvijek nerasvijetljenog pokušaja ubistva, a koje dolaze od strane jednog čovjeka koji sebe smatra „jedinim ispravnim liderom muslimana u Srbiji“, jesu senzacija. Imali su srbijanski novinari, pored neumjesnih Zilkićevih izjava, pune ruke posla sa „senzacijama“ ovih dana u Sandžaku. Samo dva dana prije dolaska reisa Cerića, Mustafa Makić, prvi čovjek do Zilkića, biva napadnut i ranjen vatrenim oružjem od strane nepoznatih osoba. Novi Pazar, Prijepolje i Sjenica bivaju oblijepljeni plakatama čija sadržina ne pokazuje ni malo dobrodošlice reisu Ceriću.
Mi se pitamo: Ko stoji iza ovih „senzacija“ u Sandžaku? Da li je zaista „Tutin na buretu baruta“ zbog posjete reisa Cerića, kako to piše srbijanska „Politika“? Kome to odgovara „krvavi epilog“ Reisove posjete Sandžaku? Ko to preko Zilkićevog jezika želi poslati poruku narodu Sandžaka „da može doći do međubošnjačkog sukoba koji može da preraste u nešto poput građanskog rata“. Kako to da Zilikić, kršeći sve norme i standarde modernog načina istraživanja krivičnih djela, javno optužuje reisa Cerića i muftiju Zukorlića kao nalogodavce za atentat na Makića, i to samo nekoliko sati nakon tog nemilog događaja? Zbog čega Zilkić poziva policiju da uhapsi muftiju Zukorlića, a da reisu Ceriću zabrani dolazak u Sandžak? Da li to neko sada pokušava silom nametnuti Bošnjacima Sandžaka Beograd kao duhovni centar i na silu spriječiti dolazak vjerskih poglavara iz Sarajeva? Da li iza pokušaja razbijanja jedinstva Bošnjaka u Sandžaku stoje potomci onih koji su 1931. godine izveli neuspjeli pokušaj prebacivanja duhovnog centra Bošnjaka iz Sarajeva u Beograd? Da li su posljednja događanja u Sandžaku rezultat već isprobane formule razbijanja Bošnjaka u Bosanskoj Krajini ‘90-tih i da li su nalogodavci isti? Kome to smeta posjeta čovjeka kome su vrata svih međunarodnih institucija i organizacija za ljudska prava širom otvorena, a koji je ujedno i dobitnik niz svjetskih priznanja iz oblasti ljudskih prava? I ko nam to želi ovog čovjeka, koga poštuje većina Bošnjaka u Sandžaku, prikazati kao onoga koji nam „zlo u Sandžak donosi“…? Pitamo se, a pitanjima nikad kraja.
Na prvi pogled pitanja u obliku jednačine sa više nepoznatih djeluju zbunjujuće. Ali, ako se vratimo koji vijek unazad i malo dublje pogledamo u istoriju Bošnjaka, vidjet ćemo da odgovor može biti samo jedan.
Slična pitanja muče Bošnjake u Sandžaku puna dva vijeka. No, kako su godine prolazile sve je bilo manje onih koji su znali odgovor na ovakva pitanja. Nekada je bilo lako odgovoriti na njih, a danas, iako ima onih koji ih znaju, teško je naći hrabrosti da se to javno izgovori. Nije im ni zamjeriti, obzirom da takvi vrlo dobro znaju kako su prolazili oni prije njih koji bi javno odgovorili na ovakva pitanja.
Razlog zbog kojeg je sve teže i teže doći do odgovora je i taj što oni koji se kriju iza odgovora svakog navedenog pitanja nekada su bili naivni, pa su javno pisali kako su „goloruke žene i nejač plotunima pobili odmah po izlasku iz grada, a glave im natakli na vrbovo kolje?!“ Ali dva vijeka je sasvim dovoljno da najveći naivac preraste u najvećeg mudraca. Tako je skupina hajdučkih harambaša na čelu sa Crnim Đorđem, koja osim za kuburu i sablju ništa drugo nije ni znala, vremenom prerasla u mozak današnjeg srpskog društva SANU, koji sa perom u ruci mnogo efikasnije sprovodi ideje napisane od strane Ilije Garašanina u „Načertaniju“.
Naravno, rat je takvima uvijek dobro služio da brzo i efikasno sprovedu, koliko je moguće, više plana i programa iz „Načertanija“, pa im tada uvijek dobro dođu Kosta Pećanac, Draža, Nedić, Arkan, Mladić, Legija i slični njima. Ali i u miru imali su ljude poput Rankovića, Sloba, Šešelja, Koštunice, koji su taj plan sprovodili malo sporije i na malo drugačiji način. Međutim, realiziranje „Načertanija“ nikada nije stalo, što je za njih bilo najvažnije.
A kada im se pri ruci nađu još kojekakvi Maglajlići, Abdići, Zilkići, onda sa lakoćom sprovode ono što traje već dva vijeka – kulturno, vjersko-duhovno, demografsko uništenje nesrpskog življa na Balkanu.
Nekada se zvala UDBA, zvali su je u Slobovo doba i DB, danas kažu drugačije, ali metode i ciljevi organizacije, koja izvršava sve ono što SANU zamisli, nisu se vremenom mijenjali. U zadnje vrijeme njihovi agenti-saradnici, preobučeni u imame, pokušavaju da što dublje pocijepaju jedinstvo Bošnjaka u Sandžaku, a da pri tome ne biraju sredstva.
Oni saradnici koji se budu nećkali u izvršenju svojih zadataka, jer nisu dobili obećani novac za svoje nečasne antibošnjačke radnje, bit će opomenuti kao Mustafa Makić. Valja napomenuti da se posljednjih mjeseci spomenuti Makić nećkao i signalizirao da nisu ispunjena materijalna obećanja koja su ga povela u avanturu razbijanaja Islamske zajednice. Da se ovi ljudi nalaze u velikoj opasnosti potvrdio je visoko pozicionirani saradnik DB-a Jakup Leković, koji je tokom nedavnog boravka u Njemačkoj priznao da „oni i kada bi htjeli da se vrate pod okrilje Islamske zajednice u Srbiji, ne bi mogli više, jer bi ih nalogodavci (čitaj DB) bukvalno isparčali“.
Bošnjaci Sandžaka ne trebaju da sa zebnjom i zaprepaštenjem prate posljednja dešavanja u Sandžaku. To su samo zadnji trzaji ovog i ovakvog načina pokušaja cijepanja Bošnjaka preko agenata DB-a Zilkića, Makića, Lekovića i ostalih, koji je zapao u duboku krizu. Nakon neuspjelog pokušaja cijepanja džemata u dijaspori i nakon sramotnog dočeka njihove tročlane ekspedicije i siktera koji su im uputili bošnjački džemati iz dijaspore, ovi agenti sve više gube kontrolu nad svojim ljudima. Zilkić to sam priznaje izjavljujući srbijanskim novinarima: „Više nemam kontrolu nad vjernicima…, masa ne može da se kontroliše…“
Zilkić, sav uspaničen, izjavljuje, tj. otkriva javnosti planove i želje svojih nalogodavaca i ono što bi trebao biti kraj njegove nečasne misije, pa kaže: „…tako da može doći do međubošnjačkog sukoba koji može da preraste u nešto poput građanskog rata.“
Ne bojte se! Ništa ozbiljno. Samo puste želje i pusti snovi onih kojima najviše smeta bilo kakvo jedinstvo sandžačkih Bošnjaka sa Bošnjacima u BIH, posebno organizovanje pod krov najstarije i trenutno najjače institucije Rijaseta, kao čuvara vjerskog i nacionalnog ideniteta.
A oni koji žele sukobe i građanski rat među Bošnjacima Sandžaka treba da znaju da Sandžak nikada i niko nije mogao poraziti, pa neće moći ni grupica ljudi kojima se čini da imaju moćne pomagače. Jer jednostavno, ideja Sandžaka i naš barjak su neuništivi.