U korpusu prava koja se garantuju Univerzalnom deklaracijom UN-a spominju se
najosnovnija ljudska prava koja se garantuju svim ljudima, bez obzira na rasu, porijeklo, nacionalnu, vjersku i bilo koju drugu posebnost.
Genocidom nacista nad Jevrejima, Romima, Poljacima, Rusima, Ukrajincima i drugim narodima, te staljinističkim masovnim umorstvima i progonima muslimana Kavkaza, Drugi svjetski rat dokazao je, na stravičan način, potrebu zaštite ljudskih prava svih ljudi, a posebno osnovnih ljudskih prava etničkih i vjerskih manjina i pravljenja učinkovitih instrumenata za njenu provedbu.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata ukida se Društvo naroda, te nastaje nova univerzalna organizacija, 1945. godine, pod nazivom Ujedinjene nacije.( Dimitrijević V., Paunović M., Ljudska prava, Beograd, 1997., str. 399)
Staranje o ljudskim pravima je jedan od osnovnih zadataka najvažnije univerzalne međunarodne organizacije, Ujedinjenih nacija. Ono našta ukazuje činjenično stanje je da Ujedinjene nacije ne mogu da učine ništa što ne želi većina njenih članica, a ispostavljalo se da su mnoge od njih kraće ili duže imale vlade koje nisu bile sklone ideji ljudskih prava ili su joj pretpostavljale druge interese, koji su često iziskivali kompromise s režimima koji krše ljudska prava svojih građana.
Kao prvi mehanizam pretočen u zvanični dokument u kome se tretiraju ljudska prava i slobode u modernom dobu, Ujedinjene nacije usvajaju na Generalnoj skupštini UN-a, 10. decembra 1948. godine, Rezoluciju 217 (III), koja postaje opšte poznata pod imenom Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, koja je kao dokument od epohalne važnosti jer predstavlja, kako kazasmo, kada je u pitanju Zapad, prvi međunarodni pokušaj da se katalogiziraju osnovna ljudska prava koja priznaju sve države.
U preambuli ovog dokumenta, između ostalog, stoji: „Obzirom da su priznavanje urođenog dostojanstva i jednakih neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira u svijetu; obzirom da su nepoštivanje i preziranje prava čovjeka imali za posljedicu akte koji su grubo vrijeđali savjest čovječanstva i budući da je stvaranje svijeta u kojem će ljudska bića uživati slobodu govora i vjerovanja i slobodu od straha i nestašice bilo proglašeno kao najveća težnja običnih ljudi…“ (Zvanični tekstovi, Odabrani međunarodni dokumenti, Nezavisni biro za humanitarna pitanja, Ministarstvo vanjskih poslova BiH, Sarajevo, 1999., str. 379)
U korpusu prava koja se garantuju Univerzalnom deklaracijom UN-a spominju se najosnovnija ljudska prava koja se garantuju svim ljudima, bez obzira na rasu, porijeklo, nacionalnu, vjersku i bilo koju drugu posebnost.
U članovima 1. i 2. se kaže: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i treba da jedno prema drugome postupaju u duhu bratstva.“
„Svakome su dostupna sva prava i slobode navedene u Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste, kao što su rasa, boja, pol, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, imovina, rođenje ili drugi pravni položaj…“
Koliko je sporo išlo sa priznavanjem i na institucionalni način regulisanjem ljudskih prava svjedoči i činjenica da se Generalna skupština UN-a tek 16. decembra 1966. godine po prvi put izjasnila i iznijela svoj stav o potrebi zaštite ljudskih prava manjina, a to je učinila donošenjem Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
U članu 17. tog sporazuma se izričito zahtjeva: „U državama s etničkim, vjerskim ili jezičnim manjinama ne smije se pripadniku takvih manjina uskratiti pravo da zajedno s drugim pripadnicima svoje skupine njeguje vlastiti kulturni život, ispovijeda i prakticira svoju vjeru i služi se vlastitim jezikom.“
Usvajanjem ovog akta, pored spominjanja manjina, kao novog pravno-političkog fenomena, ostalim ljudima garantuje se sloboda političkog i drugog djelovanja, te pravo na poštivanje i očuvanje nacionalnog porijekla.
Za vrijeme svog postojanja Ujedinjene nacije usvojile su brojna dokumenta i rezolucije, među kojima ovom prilikom izdvajamo sljedeća:
1. Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka – usvojena na Generalnoj skupštini UN-a 10. decembra 1948. godine, Rezolucijom 217 (III).
2. Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida – odobrena i predložena za potpis, ratifikaciju ili pristupanje Rezolucijom Generalne skupštine 260 A ( III) od 9. decembra 1948. godine, stupila na snagu 12. januara 1951. u skladu sa članom XIII.
3. Konvencija o statusu izbjeglica – usvojena 28. jula na Konferenciji opunomoćenika Ujedinjenih nacija o statusu izbjeglica i raseljenih osoba sazvanoj Rezolucijom 429 (V) od 14. decembra 1950. godine, stupila na snagu 22. aprila 1954. godine, u skladu sa članom 43.
Nastavit će se…