Allah dž.š. je Lijep i voli ljepotu. Muslimani su u skladu sa ovim dužni da svoj život, sebe i svoju okolinu učine lijepom. Međutim, da li je to uvijek tako? Da li su muslimani uvijek lijepi? Da li su im lijepe avlije, odjeća, kuće i gradovi u kojima žive? Nažalost, svjedoci smo da nisu.
Muslimani su izgubili vezu sa izvornim islamom. Ima mnogo faktora koji su uticali na to otuđenje muslimana od vjere. Konkretno na prostorima Balkana, a još konkretnije u Sandžaku, sekularizacija društva, nametanje komunizma i socijalizma kao društvenog sistema, te državno negiranje Boga, stvorili su surogate ljudskog ponašanja.
Muslimani u Sandžaku, Bošnjaci, morali su dugi niz godina dokazivati kako postoje. Prvo su bili Srbi islamske vjeroispovijesti, pa Muslimani sa velikim slovom „M“, a kada su, napokon, devedesetih godina prošlog vijeka jasno i glasno rekli da su Bošnjaci, svi u Srbiji su se sjatili da im to ospore.
U toj takvoj borbi za dokazivanjem nacionalnog identiteta i postojanja, Bošnjaci su permanentno asimilovani, ekonomski, obrazovno i infrastrukturno zapostavljani, a od vjere odvajani na hiljade načina.
Pokušavali su da od Bošnjaka naprave Jugoslovene, čija će vjera biti komunizam, a drug Tito idol, i kod dobrog dijela Bošnjaka su u tome uspjeli. Ti Bošnjaci koji su asimilovani u Jugoslovene dovršeni su projekat titoizma: oni govore srpsko-hrvatski jezik, djeca svoje očeve zovu tata umjesto babo, slave neke nerazumljive i nevažne datume, obavezno uz velike količine alkohola…
Ali, ogromna većina Bošnjaka je u projektu titoizma ostala nedovršena, surogat. Izgubili su vezu sa izvornim islamom, a nisu titoizam prihvatili kao novu vjeru i sada ne umiju da se ponašaju. Jednostavno su izgubljeni. Izgovaraju šehadet, a ne obavljaju namaze; poste ramazan, a piju alkohol; klanjaju džumu, a kockaju se u sportskim kladionicama; udjeljuju sadaku, a ogovaraju i spletkare; nose muslimanska imena, a oblače odjeću koja više otkriva nego što skriva i koja poziva na blud… Jednostavno rečeno, lutaju po dunjaluku dezorjentisani i za sobom ostavljaju haotičan trag.
U tom i takvom halu Bošnjaka, prirodna okolina i životna sredina trpe. Gradovi su u urbanističkom haosu. Ulice prljave i pune otpada, a rijeke zatrovane, zagađene i bez znakova života u njima. Divlje deponije smeća na sve strane, čak i na mjestima predviđenim za zelene površine, parkove i travnjake. Bošnjaci u rijeke bacaju sve što im ne treba, od automobilskih školjki do crknutih domaćih životinja. Iako je Božji Poslanik s.a.v.s. u ratnim pohodima, između ostalog, zabranio muslimanima da lome grane palmi, Bošnjaci, koji za sebe kažu da su muslimani, u svojim gradovima, u miru, lome mlade stabljike s mukom posađenih drvoreda.
Šta je lijek za ovo ovakvo stanje? Lijek je vraćanje islamu. Napuštanje svih dunjalučkih projekata i eksperimenata u kojima su Bošnjaci učestvovali svjesno, ili na prevaru bili uvučeni. Islam daje odgovore na sve.
Islam je vjera koja ljude uči da se pet puta dnevno peru kroz abdest, koja uči da se prije namaza očisti mjesto na kome će se namaz obaviti, uči da odjeća mora da je čista, da su čiste kuće i avlije. Kada bi se svi Bošnjaci vratili islamu, ubrzo bi gradovi procvjetali u svom najljepšem sjaju.
Tama se nadvila nad Bošnjacima, a islam je svjetlo pred kojim tama nestaje.
6
Juli