Vrijeme u kojem živimo je doba najvećeg civilizacijskog dostignuća čovječanstva. Ono se, osim u tehnološkom, ogleda i na polju humanosti i tolerancije koja podrazumijeva poštovanje različitosti u svakom pogledu, kao i drugog i drugačijeg.
Dijalog među ljudima, narodima i civilizacijama je neminovnost koja jedino može da dovede do prosperiteta ljudske rase i obezbijedi trajni mir u svijetu.
O međucivilizacijskom dijalogu se govorilo od kada je svijeta i vijeka, ali je tek posljednjih decenija ova tema dobila pravu dimenziju najviše zahvaljujući pokojnom Papi Ivanu Pavlu II koji je u svojim misama i javnim obraćanjima širom svijeta isticao važnost dijaloga među ljudima, kulturama i civilizacijama. Podršku za ovo nastojanje pokojni Papa imao je od većine svjetskih vjerskih poglavara i mislećih ljudi, ali je politička podrška uvijek manjkala.
Istorijski govor predsjednika SAD Baraka Huseina Obame u Kairu 10. juna ove godine, kada je izjavio: „Došao sam u Kairo da tražim novi početak između SAD i muslimana širom svijeta…“, jasna je najava želje za dijalogom i novih kvalitetnih odnosa između vodeće svjetske super sile na jednoj i muslimanskog svijeta na drugoj strani, ali i dokaz da su najveći svjetski političari shvatili da je dijalog jedini način za rješavanje sporova i konflikata.
Sve ove primjere navodim da bih dokazao koliko je prostor na kojem živimo daleko od uobičajenog poimanja stvari u civilizovanom svijetu.
Kada je boraveći u posjeti Tutinu uvaženi Reisu-l-ulema rekao da je vidio da se krše ljudska prava Bošnjaka, očekivali smo da će, shodno zakonu, ali i svim civilizacijskim normama, ta tvrdnja biti institucionalno ispitana i dijalogom zasnovanim na činjenicama riješena. Umjesto toga uslijedila je salva medijskih napada i optužbi na račun Reisu-l-uleme, jer ko je on da kaže da se krše ljudska prava u Srbiji, govorili su pojedini srpski ministri o kojima smo pisali u prošlim brojevima, ali i orijentalista i bivši diplomata Darko Tanasković, poznat i po tome što je borbu alžirskih muslimana protiv kolonizatora nazvao „histerijom mase“!
On u svojoj izjavi za „Novu srpsku politički misao“ (organizacija koja se protivi evro-atlanskim integracijama) kaže da tvrdnje uvaženog Reisu-l-uleme da se u Srbiji krše ljudska prava nisu u skladu sa funkcijom vjerskog poglavara i da je izjava neprimjerena! Da li je na ovakvu rečenicu potreban komentar? Svaki čovjek ima pravo da iznese svoje mišljenje i stav i to se zove demokratija. Obzirom da se radi o vrhovnom vjerskom poglavaru, čije riječi imaju posebnu težinu, onda je potreba za njegovim eksplicitnim izjašnjavanjem još veća, čak bih se usudio reći i obavezna. Ovakav način razmišljanja gospodina Tanaskovića najbolje ilustruje kako pojedinci u Beogradu doživljavaju demokratiju. Vrlo je simptomatično da gospodin Tanasković ne osjeća potrebu da se oglasi kada Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve govori o kršenju ljudskih prava Srba na Kosovu ili možda orjentalista Tanasković samo smatra neprimjerenim kada se vrhovni vjerski poglavar muslimana žali na obespravljenost u Srbiji?
Svoju tvrdnju da se u Srbiji ne krše ljudska prava gospodin Tanasković doktor Darko je ponovio i u svom intervjuu „Glasu Srpske“ (novine i radio manjeg bh entiteta) i beogradskom nedjeljniku „Pečat“, ne navodeći ni jedan argument za tu svoju tvrdnju, iako su Reisu-l-ulema, a pogotovu Glavni muftija, navodili konkretne primjere kršenja ljudskih prava i vjerskih sloboda Bošnjaka u Sandžaku. U svom intervjuu nedjeljniku „Pečat“ gospodin Tanasković se upitao i za položaj muslimana nebošnjaka u Islamskoj zajednici i da li i oni prihvataju Sarajevo za duhovni centar? Odgovor na ovo pitanje ja neću dati, jer ne bi bilo pristojno. To će uraditi moja braća i prijatelji iz Beograda, Novog Sada, Niša, Vojvodine… To su oni ljudi koje ste mogli vidjeti na TV-u kad su branili i odbranili zgradu Novosadskog medžlisa, kada su u sred Novog Sada organizovali skup podrške organima Muftijstva novosadskog i Islamske zajednice u Srbiji. To su ljudi koji su u oktobru 2007. godine branili legalne i legitimne institucije Islamske zajednice, to su oni koji su 19. maja ove godine bili sa svojim Reisu-l-ulemom u Novom Pazaru.
U svojim javnim obraćanjima, gospodin Tanasković doktor Darko ne propušta priliku da iskaže svoj pesimizam u pogledu opstanka cjelovite i nezavisne države Bosne i Hercegovine (npr. predavanje na Fakultetu za bezbjednost u Beogradu). On to svoje mišljenje, začudo, ne temelji na izjavama zvaničnih administracija svjetskih sila, nego na razmišljanju i kolumnama umirovljenih diplomata kompromitovanih i u sopstvenim državama i vrlo blisko povezanih sa domaćim tajkunima.
Orjentalisti Tanasković doktor Darku smeta i Reisov veliki međunarodni ugled, smeta mu što često putuje po svijetu noseći istinu o Bosni. Smeta mu i Deklaracija evropskih muslimana čiji je autor uvaženi hadži Reis-efendija, a koja je nastala kao reakcija na terorističke napade 11. septembra, u Londoskom metrou i na željeznicu u Madridu, te osuda istih. Neshvatljivo je da jednom intelektualcu smeta nešto što je cijeli civilizovani svijet i na Istoku i na Zapadu pozdravio.
Tanasković doktor Darko negoduje i što uvaženi Reisu-l-ulema govori o bosanskoj naciji; profilu političara koji može da predvodi Bošnjake; o kršenju ljudskih prava hiljada raseljenih, prognanih, protjeranih, silovanih; što govori o bosanskoj istini; što govori o genocidu!
Naravno, kristalno nam je jasno da je sve ovo dimna zavjesa i da je suština nešto drugo, a suština je da muslimani Balkana imaju svog Reisa i svog Glavnog muftiju koji nisu ničiji poltroni, Beograda pogotovu, nego mislioci i vizionari spremni da odgovore izazovima vremena i prostora. To je suština svih frustracija i akademskog i zvaničnog Beograda koji ne može da prihvati Bošnjake kao partnere i ravnopravne saradnike, već isključivo kao poltrone i to je razlog medijske hajke režimskih, plaćenih medija i na uvaženog Reisu-l-ulemu i na Glavnog muftiju.