Vijesti

ntelektualni odgoj je onaj dio pedagogije čiji predmet zanimanja je razum i pitanje kako će se on snabdijevati podacima, kako će mu se pružiti spremnost da posmatra, promišlja, proučava, analizira i zaključuje. To je dio pedagogije koji se bavi pitanjem razvijanja sposobnosti i spremnosti razuma. Razum je snaga spremna za prihvatanje znanja, ili samo znanje koje čovjek koristi na osnovama te snage. Razvijanje snage spremne za primanje znanja, ili obogaćivanje tog znanja, jeste ono što podrazumijevamo pod nazivom intelektualni odgoj.
Nužna pretpostavka islamskog intelektualnog odgajanja jeste da mu prethodi vjerovanje koje bi trebalo ispunjavati dušu, prosvjetljavati razum i smirivati srce – kako smo to naprijed istaknuli kada smo govorili o znanju – kojem bi se trebala pridružiti i spoznaja. Kod onoga čije vjerovanje zaostaje za znanjem i spoznajom, rijetkost je da znanje i spoznaju koristi u ibadetu i djelovanju, a to je suprotno onome što treba da ostvari znanje u ime Boga, od čijih loših posljedica stradaju i pojedinac i društvo.
Od Enasa ibn Malika r.a.   se prenosi da je kazao: „Grupa ljudi je pred Allahovim Poslanikom s.a.v.s. hvalila nekog čovjeka dok nije počela pretjerivati. Tada je Vjerovjesnik s.a.v.s. pitao: Kakav mu je razum? – Odgovorili su: Mi ti kazujemo o njegovom zalaganju u ibadetu i raznovrsnim dobrima, a ti nas pitaš kakav mu je razum!? – Poslanik s.a.v.s. im je na to uzvratio: Neznalica bude pogođen posljedicama neznanja gore nego griješnik posljedicama griješenja. Na više stepene kod svoga Gospodara će biti uzdizani ljudi srazmjerno sposobnostima razuma.“ 
Prema drugoj predaji, koju prenosi Ebu Seida al-Hudrija r.a. , kaže se da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: „Sve ima svoj oslonac. Vjerniku je oslonac njegov razum. Ibadet kod njega je srazmjeran razumu. Niste li čuli šta griješnici govore u Džehennemu: Da smo slušali i razmišljali, ne bismo među stanovnicima Džehennema u ognju bili.“ 
Kao svojstvo razuma, vjerovanje treba prethoditi znanju i spoznaji. Ako je razum ono čime je Allah dž.š. odlikovao čovjeka nad životinjom, učinio ga podložnim  obavezama, a budući da takve obaveze kao i odgovornosti nema kod nekoga ko je nerazuman, neophodno je da u islamu bude velike brige o odgajanju razuma. Islam odgaja razum putem vjerozakona (Šerijata), a Šerijat ne može sadržavati ništa što se kosi s razumom. U skladu s tim, nema mjesta ni mogućnosti sukoba između islamskog vjerozakona i razuma.
U nastavku ćemo pojasniti čemu islam teži u intelektualnom odgoju djece ili odraslih. Intelektualni odgoj čovjeka zasniva se na veoma važnim principima koje možemo sažeti u sljedećem:
1. Čišćenje razuma od praznovjerja, te odustajanje od spoznavanja onostranog svijeta, kako razumom ne bi zagospodarile praznovjerice koje izmišljaju mađioničari, gatari, čarobnjaci, bajaoci, proricatelji i drugi, te kako niko ne bi pomišljao da je neki čovjek u stanju dokučiti i znati nešto od budućeg (Ahireta) svijeta. Poznato je da je Uzvišeni Allah znanje o tome zadržao samo za Sebe. Presijecajući put takvim vidovnjacima, Uzvišeni Allah kaže: „On tajne zna i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere. Zato On i ispred njega i iza njega postavlja one koji će ga čuvati.“ 
2. Čišćenje razuma od sudova zasnovanih na sumnji, nagađanjima i priželjkivanju, a sve ga to navodi da prihvati ono što ga udaljava od činjenica i istine i otežava mu da sazna stvarnost. Sve to dovodi do izopačenja i nereda na Zemlji. Uzvišeni Gospodar kaže: „Većina njih slijedi samo pretpostavke, ali pretpostavke nimalo nisu od koristi Istini.“ Pa dalje Uzvišeni kaže: „Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i Zemlji i u onom što je na njima.“ Uzvišeni, potom, završava, kada kaže: „A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju, jer te oni nikako ne mogu od Allahove kazne odbraniti, nevjernici jedni druge štite, a Allah štiti one koji Ga se boje i grijeha klone.“ 
3. Navikavanje razuma na traženje dokaza nakon posmatranja i promišljanja, a to je, ustvari, precizan naučni metod. Plemeniti Kur'an navodi primjer našeg pretka Ibrahima a.s. kako je tražio dokaze da treba vjerovati jednog Boga. U Kur'anu se to spominje, pa se kaže: „I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. I kad nastupi noć, on ugleda zvijezdu i reče: Ovo je Gospodar moj! – A pošto zađe, reče: Ne volim one koji zalaze! A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: Ovo je Gospodar moj! – A pošto zađe, on reče: Ako me Gospodar moj na pravi put ne uputi, bit ću sigurno jedan od onih koji su zalutali! A kada ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće! – A pošto zađe, on reče: Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge ravnim smatrate! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju! I narod njegov se s njime raspravljao. Zar da se sa mnom raspravljate o Allahu, a On je mene uputio? – reče on. Ja se ne bojim onih koje vi Njemu ravnim smatrate, bit će samo ono što Gospodar moj bude htio. Gospodar moj znanjem Svojim obuhvata sve. Zašto se ne urazumite?“ 
4. Razvijanje razuma postiže se putem pravilnog znanja i ispravnog spoznavanja. Neka znanja i spoznavanja razum sputavaju i okivaju. Presudni u tome jesu izvori. Dakle, koliko su ti izvori ispravni, toliko će nauka i spoznavanje djelotvorno uticati na razvoj razuma. Izvori najvišeg reda u islamu su Knjiga Uzvišenog Allaha – Kur'an i Sunnet Njegovog Vjerovjesnika s.a.v.s., a nakon toga slijedi razmatranje i  ispravno posmatranje kosmosa sa svim ljepotama koje je Uzvišeni Allah stvorio.
Allahova volja je odlučila da On čovjeka osposobi sredstvima pomoću kojih može usvajati znanje i spoznavanje, a to su sluh, vid, razum, duša i srce. Duša je stanište razuma, a srce je poprište razumijevanja svega što osjetila dokuče, kao što se to može razumjeti iz riječi Gospodara Uzvišenog: „Kako oni ne razmisle o Kur'anu, ili su im na srcima katanci.“   Pa dalje Kur'an nastavlja: „Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono sto treba da shvate i da uši njihove čuju ono šta treba da čuju, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima.“