Među veoma važne stvari koje odgajatelji moraju dobro shvatiti, za njih se zanimati i na njih obraćati pažnju jeste otkriti prema kakvim zanimanjima dijete ima sklonosti, kakvi mu poslovi odgovaraju i kakve ga nade i ciljevi u životu nose.
Djeca se, naravno, razlikuju prema karakteru, inteligenciji, fizičkoj snazi i uravnoteženosti ličnosti. Mudar odgajatelj ili razborit roditelj je onaj koji zna dijete postaviti na njemu odgovarajuće mjesto, koje je u skladu sa njegovim sklonostima i ambicijama i u odgovarajuću sredinu u kojoj će moći realizovati ove sklonosti i ambicije. Ukoliko je dijete nadareno, a ima i želju za studiranjem i završavanjem visokih škola, na odgajatelju je da mu omogući sredstva pomoću kojih će postići svoj cilj i ostvariti svoje nade. Ukoliko je dijete slabo intelektualno razvijeno odgajatelj ga je dužan usmjeriti na posao koji je u skladu sa njegovim intelektualnim sposobnostima i odgovara njegovoj prirodi i sposobnosti.
Ovo je i smisao riječi Aiše r.a. koja kaže: „Naredio nam je Allahov Poslanik da ljudima damo mjesta koja im pripadaju.“[1] (Muslim i Ebu Davud)
Polazeći od vjerovjesničkih uputa o čuvanju dječje sklonosti i njegovog postavljanja na mjesto koje mu pripada, islamski pedagozi na čelu sa Ibn Sinaom se zalažu za uvažavanje dječje sklonosti, prirodne nadarenosti i urođene sposobnosti prilikom izbora zanimanja ili upućivanja djeteta na studije. Ibn Sina dječju sklonost smatra osnovnim kriterijem kod izbora struke i profesionalnog usmjeravanja djeteta. U tom smislu on ističe: „Nije svako zanimanje koje dijete želi za njega moguće niti podesno, nego je to ono koje odgovara njegovoj prirodi i porodičnoj tradiciji. Da se književnost i umjetnost bira bez prirodne sklonosti, u tom slučaju bi svi birali lijepu književnost i visoku umjetnost. A kada bi opet prirode svih ljudi osjećale odbojnost prema književnosti i umjetnosti, onda iz tih oblasti ne bismo imali ništa napisano. Zato je obaveza dječjeg staratelja kada bira zanimanje za dijete da prvo razmotri njegovu prirodnu sklonost, ispita nadarenost i provjeri inteligenciju i na osnovu toga mu odabere struku.“ [2]
Odgajatelji se, posebno očevi, ne bi smjeli suprotstavljati željama koje djeca iskazuju u životu, ukoliko u njima postoji interes i korist za dijete. Ukoliko dijete želi sticanje nauke, a istovremeno je nadareno i oštroumno, otac ne smije potiskivati njegove želje, čak da troškovi i izdaci za školovanje djeteta još više pritisnu njegova leđa, jer će trud i žrtva biti isplaćeni kada svoje dijete vidi među velikim misliocima i istaknutim naučnicima. Želi li se dijete baviti nekim stručnim zanimanjem ili trgovačkim poslovima, ni u tom slučaju otac ne smije biti zapreka ispunjenju dječje želje, jer može biti da i u ovom poslu dijete postigne veliki uspjeh i postane istaknuti stručnjak u svojoj oblasti. U ovom slučaju dolazi do procvata ekonomije i vidljivog napretka naroda na polju rada i proizvodnje. Stane li roditelj na put djetetu, njegovim životnim nadama i iskazanim ciljevima, dijete će zasigurno u tom slučaju psihički biti teško pogođeno i zdravstveno ugroženo. Može se desiti da između djeteta i oca nastane prepirka i svađa i da se na kraju stvar završi napuštanjem kuće, prekidanjem odnosa i odbijanjem poslušnosti, a da uzrok svemu tome bude roditelj koji o ovim stvarima nije dobro razmislio i nije predvidio posljedice koje iz toga mogu proizaći.