PITANJE: Kakav je status nafile namaza nakon ikindijskog farza, obzirom da se mogu vidjeti osobe koje nakon ikindije namaza nastavljaju obavljati nafile?
ODGOVOR: Ukoliko postoji konkretan povod za obavljanje nafila nakon ikindije, kao što su dva rekata tehijjetul mesdžida, koji se obavljaju prilikom posjete džamiji, dva rekata nakon tavafa, namaz povodom pomračenja Sunca ili Mjeseca i slično, namaz se može obaviti nakon ikindijskog farza, iako postoji saglasnost uleme da je u tom vremenu pokuđeno klanjati.
Međutim, kada se radi o običnim nafilama, koje čovjek obavlja sa namjerom dobijanja Allahovog dž.š. zadovoljstva i nagrade, to jest namazima bez konkretnog povoda, kao što je slučaj kod prve vrste, oni se ne obavljaju u vremenu nakon ikindijskog farza, već se mogu obaviti u nekom drugom vremenu. Pored pomenutog vremena, to jest nakon ikindijskog farza pa do zalaska sunca, pokuđeno je obavljati nafile u sljedećim vremenima: nakon sabahskog farza pa do izlaska sunca, prilikom izlaska sunca, kada je sunce tačno na sredini neba (u zenitu), a to je oko 15 minuta prije podne namaza i u toku zalaska sunca.
PITANJE: Da li hadžija treba postiti dan kada se nalazi na Arefatu?
ODGOVOR: Hadžija koji se nalazi na Arefatu, to jest obavlja hadž, neće postiti ovaj dan, zato što je ovo dan dove i zikra koji ne smiju biti zapostavljeni i ne smiju izostati. Da bi se osoba mogla maksimalno posvetiti zikru i dovi potrebno je da ima snage, to jest da svoj organizam ne opterećuje dodatno postom, tako da hadžija neće postiti dan Arefata, ali je zato sunnet svim ostali muslimanima, koji su u mogućnosti, da taj dan provedu u postu, jer su brojni hadisi u kojima Poslanik a.s. naglašava posebnu Allahovu milost na dan Arefata, koju spušta na Svoje iskrene robove, tako da svako treba nastojati da što više Allahove milosti na ovaj dan zasluži. U jednoj predaji se prenosi da je Poslanik a.s. rekao: „Nema dana u kojem Uzvišeni Allah oslobodi više svojih robova od džehennemske vatre od dana Arefata.“
PITANJE: Kakav je stav islamske uleme po pitanju rukovanja nakon namaza, koje se praktikuje među džematlijama u našim džamijama?
ODGOVOR: Opšte je poznat i rasprostranjen na našim prostorima običaj rukovanja džematlija međusobno i rukovanja džematlija sa imamom, pa se postavlja pitanje utemeljenosti ovog adeta u Šerijatu.
Uopšte, kada se govori o rukovanju između vjernika prilikom susretanja i nazivanja selama, tj. pozdravljanja, ono predstavlja sunnet, tj. praksu Poslanika a.s. i njegovih ashaba, te ga iz tog razloga treba redovno prakticirati, a kada je riječ o rukovanju nakon namaza islamska ulema ima različita mišljenja.
Ono u čemu se islamska ulema slaže jeste da rukovanje nakon namaza ne treba shvatiti kao sastavni dio namaza, niti nešto što ima bilo kakve veze niti uticaja na potpunost namaza, tako da oni koji ovu praksu posmatraju na ovaj način griješe.
Međutim, ukoliko se ovaj adet praktikuje od strane džematlija da bi oni na taj način pokazali svoju bliskost jedni sa drugima, da bi, uz stisak ruke, jedni drugima mubareklisali obavljeni ibadet, to jest uputili dovu Uzvišenom Allahu da ukabuli njihov namaz i zikr, da svom bratu muslimanu uz stisak ruke daruju i bratski osmjeh, onda je ova praksa sasvim prihvatljiva i u njoj nema ničeg štetnog, čak se može reći da je i poželjna jer predstavlja prvi korak u redu stvari koje su neophodne za uspostavljanje dobrih međuljudskih, bratskih odnosa, koji su u posljednje vrijeme, zbog raznoraznih faktora, zapali u krizu, te je potrebno uložiti dodatne napore da se ono što je poremećeno i poljuljano popravi i podigne na zadovoljavajući nivo.
Rukovanje nakon namaza je pohvaljeno i poželjno i ima posebnu vrijednost ukoliko mu nije prethodilo rukovanje prije namaza, jer se u tom slučaju džematlije ne rastaju, a da jedni drugima uz bratski stisak ruke ne upute selam i dovu Allahu da ukabuli njihove ibadete. Međutim, rukovanje nakon namaza neće biti pokuđeno niti suvišno ček i ukoliko mu je prethodilo rukovanje neposredno prije namaza, što je stav većine islamske uleme.
Ima među islamskom ulemom pojedinaca koji smatraju rukovanje nakon namaza novotarijom koja nema utemeljenosti u Šerijatu, te je stoga ne treba prakticirati, jer se ona kod velikog broja onih koji je prakticiraju smatra nečim što upotpunjuje namaz ili je uzrok njegove manjkavosti. Međutim, ovo mišljenje je neprihvatljivo iz razloga što nečija namjera ili pogrešno razumijevanje ne mogu biti uzrokom potpune zabrane, posebno kada je riječ o adetu koji nema nikakvih negativnih posljedica, već su efekti samo pozitivni.
PITANJE: Da li je dozvoljeno da osoba prilikom sjedenja u džamiji, npr. dok sluša hutbu, ispruži noge, tako da su njena stopala prema kibli?
ODGOVOR: Sjedenje u džamiji nije kao sjedenje na bilo kojem drugom mjestu, jer su džamije Božje kuće i onaj ko dođe u džamiju došao je sa namjerom da se obrati Uzvišenom Allahu, da pokaže i potvrdi svoju pokornost Njemu Uzvišenom, tako da zahtijeva posebnu pažnju.
Iako nisam naišao na konkretne argumente koji zabranjuju prethodno spomenutu praksu, smatram da je sjedenje u džamiji sa ispruženim nogama prema kibli nešto što džematlija ne treba činiti, što treba izbjegavati zbog edeba (kulture) i stida prema Allahu dž.š., kao što izbjegava da namaz obavlja u svakakvoj odjeći i uz svakakve mirise, već nastoji da namaz obavi u najčistijoj i namirisanoj odjeći i sa čistim i namirisanim tijelom.
Puno je drugih načina sjedenja koje čovjek u džamiji može prakticirati kako bi izbjegao prethodno pomenuti način, tako da treba nastojati da to i učini.
Preuzeto iz časopisa “Glas islama”, broj 200