Islam precizira čovjekovu odgovornost u terminima njegovih djela, a djelo definiše kao akt odrasle, svjesne osobe. Konsekventno tome, odgovornost jeste etička kategorija. Bilo bi nepojmljivo za razum da smatra čovjeka krivim za neuspjeh da se popne na planinu ili da, naprimjer, nosi slona. Sa islamskog stajališta, čovjek će biti spašen svojim trudom.
Islamski koncept humanizma se razlikuje od grčkog humanizma koji dijeli ljude na slobodne i robove-inferiorne. Razlikuje se i od jevrejskog, koji daje odabrani status samo vlastitim sljedbenicima. Razlikuje se i od evropskog humanizma koji sebe definiše terminima evropske kulture, a Azijce, Afrikance i druge stavlja u drugi plan. Islam uči da nema diskriminacije ni prema kome, da su ljudi stvoreni jednaki – od jednog muškarca i jedne žene.
Dunjaluk je, prema islamskom učenju, ostavljen čovjeku na raspolaganju. Cilj dunjaluka je da čovjek na njemu čini dobro i ostvari sreću. Za razliku od islama, hinduistička kosmologija na prirodu gleda kao na nesretni događaj. Za hinduizam, ovaj svijet je besmislen. Brahmanizam je učenja da je moralni imperativ bijeg iz materijalnog svijeta. Kršćanska kosmologija na prirodu gleda kao na Božje djelo koje je, prvobitno, bilo savršeno, kojem se desio moralni pad, te je postao zlo. Da bi svijet spasio, Bog se inkarnirao u Isusa. Kršćansko učenje gaji prezir prema materiji, a to je karakteristično za agnosticizam (helenizam). Augustin: „Voli Boga i radi šta želiš.“ Ovim je opravdavano svako djelo. Isusova propozicija: „Čovjek ne živi samo od hljeba“ jeste temelj iz kojeg se razvila teorija potpunog osuđivanja materijalnog svijeta. To je temelj antimaterijalističke ideologije. Muhammed a.s. je mogao biti što i Isus, baviti se duhovnošću, to je i lakše. On se suočio sa političkom, ekonomskom stvarnošću.
Suština islama je društveno uređenje i primarno je u odnosnu na personalno. Indijske religije – budizam i hinduizam, svijet promatraju kao zlo i nesreću, a sreća je, prema njima, izbjegavanje svijeta. Prema tome, kultivacija svijeta je zla. Kontakt sa pojavnim svijetom je toleriše ukoliko je cilj oslobađanje od svijeta. Politička i ekonomska aktivnost je destruktivna jer to predstavlja kontinuitet svijeta. Dakle, u ovim religijama primarna je personalna djelotvornost. S druge strane, ukoliko su hindusi i budisti razvili svoju civilizaciju to je stoga što su odstupili od upanišada.
Materijalisti kažu: „Čovjek živi za sebe radi uživanja dunjalučkih“, a vjernici govore: „Čovjek živi za svog Gospodara i za vječni Džennet.“ Materijalistički koncept ne poznaje cilj čovjeku, jer cilj zahtijeva smisao, a smisao zahtijeva smisao, a to demantuje teoriju da je čovjek stvoren sa svrhom. Materijalizam čovjeka dizajnira takvog da se okreće samo sebi, svojim strastima kao kada se psu zakači na repu nešto i on juri da to uhvati…
Judaizam smatra da su Jevreji posebni u odnosu na čovječanstvo. Društveno uređenje pripada samo njima. Jevrej je samo rođeni Jevrej, jer je konvertizam kod njih reduciran, a to je rasizam. Kršćanstvo je predstavljalo odgovor jevrejskom etnocentrizmu. Isusov internacionalizam je integrisao prezir prema materijalnom gnosticizmu, a njegov stav prema jevrejskoj plemenskoj politici prerastao je u prezir prema društvenom i političkom djelovanju.
U društvenom životu kao sudija postoji samo Allah i subjektivna svijest, jer niko ne poznaje unutarnji mehanizam čovjeka osim Njega. Stoga, svaki društveni sistem koji je utemeljen na etici namjere funkcioniše na temelju sistema časti gdje ulogu sudije igra svijest subjekta. Samo je svijest potrebna da se odredi krivica, dok su u vezi sa etikom djelovanja potrebni pravni sistemi i izvršne strukture.