Šerijatsko određenje vakufa
U Šerijatu vakuf označava zadužbinu u ime Allaha dž.š., odnosno izuzimanje predmeta iz svoje imovine i davanje na Allahovom putu, sve dok je svijeta i vijeka. Najstariji vakuf je, svakako, Ka'ba, koju je izgradio Ibrahim a.s., po čemu je ovaj veliki Allahov Poslanik poznat kao prvi pravi vakif.
Čak se smatra prvim direktnim osnivačem institucije vakufa. Ibrahimov a.s. vakuf služi: duhovnom, vjerskom, prosvjetnom, socijalnom i svakom drugom životu svih muslimana svijeta u svim vremenima. Ova šerijatsko-pravna institucija svoje uporište i legitimitet crpi iz etičkih smjernica Kur'ana, Poslanikovog a.s. sunneta, tradicije i konsenzusa prve generacije muslimana. Vakuf se u Kur'anu spominje samo posredno: لَن تَنَالُواْ الْبِرَّ حَتَّى تُنفِقُواْ مِمَّا تُحِبُّونَ وَمَا تُنفِقُواْ مِن شَيْءٍ فَإِنَّ اللّهَ بِهِ عَلِيمٌ „Nečete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili Allah će sigurno za to znati.“ (Alu Imran, 92)
Vakuf je utemeljen neposredno na sunnetu Muhammeda a.s. Poslanik a.s. je i sam uvakufio svoju zemlju u Medini, i ne samo to, već svu svoju ostavštinu nakon svoje smrti, izuzev onog što je bilo potrebno njegovoj porodici za opskrbu. Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao: „Neka se mojim nasljednicima ne dijeli nijedan dinar (od moje zaostavštine). Ono što ostane poslije mene je vakuf, izuzimajućci opskrbu mojih žena i zaradu službenika moga vakufa.“ (Buharija) Mnogi ashabi slijedili su praksu Muhammeda a.s. i njegovu preporuku, tako da je za vrijeme njegovog života osnovano više vakufa, a nakon njegove smrti to je nastavljeno. Tradicija govori da je Omer r.a. prvi od ashaba osnovao vakuf. Naime, Omer r.a. je upitao Muhammeda a.s., nakon objave citiranog ajeta iz sure Alu Imran, šta da radi sa svojom najboljom zemljom u Medini, a da stekne Allahovo zadovoljstvo. Muhammed a.s. je sugerirao Omeru r.a. da ako hoće izuzme zemlju iz svog vlasništva, te da odredi da se prihod dijeli kao milostinja siromašnim, bližnjoj rodbini, robovima za otkup i putnicima koji na putu osiromaše, ako se svojim kućama ne mogu vratiti.
Imam Šafija je rekao: „Ljudi koji su živjeli u predislamsko doba, koliko je meni poznato, nisu davali ni kuće ni zemljište za opće dobro, nego su to učinili pripadnici islama.“ Spominje se da je imam Šafija govorio da ne postoji nijedna pouzdana predaja o postojanju vakufa kod predislamskih Arapa. Na osnovu citiranog mišljenja moglo bi se zaključiti da vakuf kao institucija, u njegovom punom značenju, nije bio poznat u narodima koji su živjeli prije pojave islama. Međutim, islamska ulema kaže da imam Šafija ovime nije negirao postojanje povijesno sličnih institucija, već je osporio postojanje zadužbina osnovanih radi približavanju Allahu i činjenju općeg dobra, jer predislamske zadužbine su nastajale primarno radi hvalisanja.
Vakuf – sastavni dio islamske doktrine
Islam, kao posljednja Allahova objava upućena cijelom ljudskom rodu i za sva vremena i prostore u budućnosti, sadrži smjernice za osnovne zadatke čovjeka na ovom svijetu: čistu i iskrenu vjeru u Allaha i etičko ponašanje, kao i uvjete za trajnu sreću. Kur’an redovno povezuje iman i ihsan – vjeru i dobročinstvo, do te mjere da je prava vjera neodvojiva od moralnih vrijednosti. U tom smislu se i u Šerijatu, kao praktičnom dijelu vjere, pokornost Allahu očituje kroz dva dijela: ibadet šahsijje i ibadet malijje (osobni i imovinski ibadet).
Druga bitna doktrina, koju sve više ističu savremeni islamolozi, jeste: islam svojim principima i metodama najprije nastoji mijenjati čovjeka, među ostalim i u etičko biće, da bi takvi ljudi mogli činiti viši tip sretnog društva. Bez preporoda pojedinca nema dubljih promjena niti u ponašanju skupine. Otuda se i sadržaj Objave u mekanskom periodu usmjerava na mijenjanje mušrika u vjernike, da bi tako izgrađena, makar i mala, skupina mogla u medinskom periodu primati socijalne i ekonomske norme Kur’ana radi izgradnje nove zajednice.
Kriterij razvijenosti u modernim društvima mjeri se, između ostalog, i mogućnošću da se mobiliziraju svi raspoloživi potencijali u zajednici. Dobrovoljni rad i donacije u novcu i naturi preko vakufa doprinose socijalnom razvoju.
Mnogi učenjaci, tumačeći poznati ajet o prvim ashabima kao najboljoj generaciji koja je ikada postojala, nemaju drugo objašnjenje za nagli, ne samo ekonomski, već i kulturni i duhovno-etički preporod, već da je to bila posljedica dosljedne primjene odredaba Kur’ana u praksi, koje mi nazivamo imanski i islamski šarti. Tako je nastala nova kultura, koja je u sebi nosila duboki humanizam i razvoj brige za nauku, prosvjetu i socijalnu zaštitu. Najprije pojedinačno, a kasnije organizirano dobročinstvo, u kome vakuf ima posebnu ulogu, otvorilo je čovječanstvu nove vidike, pa su mnogi narodi tražili da islam čim prije dođe u njihova područja ogrezla u brutalnostima vlasničkog i feudalnog društva. Ti ciljevi bijahu mnogobrojni i veoma različiti, od čisto vjerskih, do krajnje društveno-socijalnih. Zavještati se, dakle, može u razne korisne svrhe, a vakuf je uvijek bio jedan oblik posebno dobrotvorne djelatnosti. Tako su se vakufi osnivali za podizanje i održavanje džamija, mekteba i medresa, za podizanje i održavanje biblioteka, banja, česama, svratišta i kuhinja za putnike, siromašne ljude i siromašne učenike, za izgradnju i održavanje mostova i puteva itd. Očigledno je da je vakuf bio temelj funkcioniranja života muslimana. Stoga, muslimani su, slobodno možemo reći, opstali i napredovali isključivo zahvaljujući vakufu. Osim toga, uvakufljenjem, podsticanjem na uvakufljenje razvija se kultura davanja. Time se jača odgovornost muslimana za probleme drugih muslimana u društvu, a to je suština islama i imana.
Privlačnost vakufa trajnim osiguravanjem dobrobiti zajednici i vakifu djelovala je privlačno, pa su iz stoljeća u stoljeće nastala utrkivanja. Izgradnja objekata za vjerske, prosvjetne i općedruštvene potrebe posljedica su uvakufljenja, ali i odraz velike kulture i religiozne svijesti pojedinaca i masa. Ustanove i gradovi su nastali zahvaljujući vakufu. U tom smislu interesantan je seminar koji je UNESCO održao o vakufu na Oxfordu 1976. godine. Islamski život u prvim stoljećima je bio ispunjen odricanjima jer su vjernici shvatili da vjera nije riječ, već odlučnost da se na Allahovom putu daruju materijalna dobra, za koja su ljudi tako privrženi. Vakifi su mislili ne samo na sebe i sevab koji ih očekuje na oba svijeta, već i na svoje sugrađane i svoju zajednicu, koju su željeli vidjeti bogatom ustanovama. U žiži islamske misli stalno je bilo prisutno dobročinstvo prema drugima koje je obogatilo islamsku kulturu, za razliku od potrošačkog društva današnjice, gdje su materijalna dobra osnovna preokupacija građana radi višeg standarda i lakšeg života.
Općenito, najviše hajrata u povijesti muslimana vezano je za vakuf. Zapravo, ukupni napredak ummeta je organski vezan za vakuf. I danas, napredovanje muslimana na vjerskom, socijalnom, naučnom i mnogim drugima poljima uveliko je naslonjeno na vakuf. Imajući dvojnu ulogu – ekonomsku i socijalnu, vakuf se može tretirati i kao dio vjerske doktrine, ali i kao dio islamskog prava. Vakuf služi kao svojevrsni poticaj za istinsko ispunjenje vjerske obaveze prema Stvoritelju i ljudima putem odricanja materijalnih dobara za uzvišene opće ciljeve.
Kratak pregled stanja vakufa kod nas
Historijski je nedvojbena činjenica da je vakuf bio predmet otuđivanja s namjerom slabljenja Islamske zajednice a time i muslimna. Muslimani su se permanentno borili za očuvanje vakufa i njihovo unapređivanje. Tako jetatut za autonomnu upravu islamskiuh vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u BiH usvojen 15. aprila 1909., a za Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru 28.02.1922. godine donijet Zakon o upravi vakufa, po kojem je Ministarstvu vjera data upravna i nadzorna vlast. Iako je Kraljevina priznala reisa Džemaludin Čauševića, nije mu dozvoljavala uticaj na vjerse poslove, a posebnmo vakufsko-mnearifske. Ministarstvo vjera je imenovalo i vakufski odbor. Višak prihoda vakufa išao je u Centralni vakufski fond pri Hipotekarnoj banci u Beogradu. Za vrijeme Jugoslavije vakufska imovina, koja se sastojala uglavnom od nekretnina, brojnih stambenih i poslovnih zgrada i objekata, gotovo je potpuno uništena u ratnim razaranjima. Umjesto da se bave razvojem vjerskog života, čelnici Islamske zajednice u Novom Pazaru i Sandžaku bili su prinudjeni da brane vakufsku imovinu, i da se bore za goli opstanak ove institucije. O tome najbolje govore zapisnici sa sjednica Sreskog-vakufskog povjerenstva u Novom Pazaru. Naime, tema gotovo svih sjednica ovog Povjerenstva u godinama nakon 1945. godine je borba protiv otimanja vakufa. Ostavivši ga bez pravne zaštitei svrstavši ga u kategoriju privatne svojine, država je sebi omogućila pravo da vakuf kao i sva druga privatna imovina bude predmetom zakonskog oduzimanja. Budući da Bošnjaci nisu bili konstitutivni narod, država je svim silama nastojala obespraviti vakuf i svu drugu imovinu sa muslimanskobošnjačkim predznakom te na taj način uništiti materijalnu supstancu muslimanskog življa bez koje je svaki narod osuđen na propast. Osim pukog oduzimanja vakufske imovine, vakuf je u potpunosti izbačen iz obrazovnih programa tako da se niti u jednoj obrazovnoj ustanovi osim u medresi u bilo kom obimu ne izučava. To je neminovno dovelo do totalnog pravnog neznanja o vakufu. Posljedice ovog neznanja se ogledaju i u samom odnosu prema sačuvanim vakufima i vakufskoj imovini.
Represivni odnos vlasti prema vakufima Islamse zajednice imao je cilj slabljenja ekonomskog statusa i uticaja Islamske zajednice a time i muslimana. Vakufi se, opće poznato, ekonomska baza muslimana bez kojeg Islamska zajednica postaje slaba i svodi se na puko funkcionisanje na temelju sadake.
Doprinos Vakufa očuvanju islamskog identiteta u Sandžaku
Nastanak vakufa kod nas usko je povezan sa dolaskom islama u ove krajeve i uspostavljanjem državne vlasti zasnovane na šerijatu. Može se reći da je uloga vakufa naročito u ranijem osmanskom periodu bila u toj mjeri značajna da se razvitak gradova ne može odvojeno ni razmatrati od historijske uloge vakufa. Institucija vakufa u Sandžaku dala je nemjerljiv doprinos u procesu formiranja I razvitka gradskih naselja, Isa beg Ishaković izgradivši prvu džamiju, prvi vakuf u Novom Pazaru, udario je temelju novom gradu. Od tog prvog vakufa nastao je grad u koji je islam nastanjen, I zahvaljujući vakufu opstao a grad se razvijao.
Slobodno se može reći da Sandžak svoj civilizacijski i kulturni napredak duguje vakifima i ljudima koju su svojim hajratima, vakufima i potporama pomogli školstvo, učenost, kulturu, socijalni, humanitarni i ekonomski razvoj.
Vakuf je u svojoj historiji na ovim prostorima preživio prije svega kao ideja, a potom i kao institucija, s obzirom da su brojni državni sistemi koji su se smjenjivali na ovim prostorima oduzimali, uništavali vakufe i vakufska dobra. Islamska zajednica je u jednom takvom okruženju nastojalo da sačuva i održava vakufe. Međutim, u jednom agresivnom napadu s ciljem da se ekonomski uguši Islamska zajednice i jedan narod kulturno i ekonomski osiromaši bilo je objektivno teško iznaći najbolja rješenja.
Na temelju vakufa u Sandžaku su osnovane medrese, mektebi, džamije. Kroz ove institucije, kroz vakuf, muslimani naših krajeva uspjeli su sačuvati svoj vjerski identitet. Koliko je samo djece, učenika I studenata prošlo I prolazi kroz njene institucije. Jasno je da je najdjelotvornije uložiti u čovjeka, u obrt njegovog uma, znanja, stvaralštva I odgoja. To je uloga vakufa, omogućiti islamski odgoj I obrazovanje muslimana, obrazovanje koje će ga učiniti slobodnim, a kada bude svjestan svoje slobode …. Koliko je generacija ljudi utolilo svoju intelektualnu glad I žeđ u medresi, sada Univerzitetu, fakultetu, školi Kur’ana, biblioteci, za protekle vjekove a I sada, teško je utvrditi, ali je čonjenica da ih je bilo mnogo.
Rastući standard muslimana, viši obrazovni nivo daju mogućnosti da se pokrenu inicijative da vjernici počnu davati od svoje imovine za potrebe postojećih i izgradnju novih ustanova, džamija i drugih vjerskih institucija. Naši preci sigurno su bili vakifi, dobrotvori, često bi uskraćivali nasljedstvo svojoj djeci da bismo svi mi više imali i komotnije živjeli, da bi naša sirotinja nekako pregurala ovaj dunjaluk. Oni su to prvenstveno činili radi sevapa i vjere u ahiretsku nagradu. Onog momenta kada se naše društvo, i kao država i kao građani, bude brinulo i sikiralo za vakufsku imovinu kao što se brine i sikira za svoju ličnu imovinu, tek tada će se moći govoriti o ozbiljnom shvatanju pozicije vakufa u društvu. Ovako, kao da sve, svjesno ili nesvjesno, činimo da odbijemo potencijalne donatore-vakife našom općom nebrigom o vakufu. Treba učiniti dodatni napor da se pojasni značj i uloga vakufa u društvu, da se otkloni predrasuda kako se pitanje vakufa tiče nekih drugih ljudi a ne nas. Moramo se početi za vakuf boriti isto onako kako se borimo za svoju ličnu imovinu. Naravno, Sandžak je oduvijek bio mjesto vakufa I vakifa. Da je Sandžak zemlja vakifa i dobrih ljudi, o tome govori i cinjenica da su uvakufljenja u Sandžaku sve brojnija. Uvakufljuju se kuce, zemljišta, džamije (koje grade pojedinci) i sl. Ta cinjenica nas i te kako ohrabruje i ujedno obavezuje.
Odnos muslimana prema vakufima mora biti kranje obazriv, jer je to, po hadisu, Allahova imovina prema kojoj se sa najvećim respektom i pažnjom treba ophoditi. U tom svjetlu interesantna je dova iz vakufname Sultan Sulejmana, h.g. 950 /1543. godine: …Neka onome ko bude pazio da moji vakufi opstanu i radio na tome da se njihova dobit povećava, Allah učini da mu poslovi budu lijepi, primi njegove sevape, da ga zato nagradi neizmjerno, da ga sačuva nepogoda i tuga dunjalučkih.
Zaključak
Vakuf je veoma važna ustanova islamskog socijalnog i imovinskopravnog sistema. U okrilju Šerijata je nastala, razvijala se i opstala sve do današnjih dana, odolijevajući raznim izazovima, nasrtajima, uzurpacijama, nacionalizacijama i pokušajima bukvalne eliminacije i likvidacije. Tokom svoje duge povijesti vakuf je odigrao nemjerljivo veliku ulogu na planu odgojno-obrazovnog, znanstvenog, socijalnog, zdravstvenog, ekonomskog i sveukupnog islamskog progresa i razvoja. Čak su cijela naselja i gradovi nastajali i razvijali se zahvaljujući ovoj islamskoj ustanovi. Iz različitih razloga, nekada onih političke prirode, a najčešće onih proisteklih iz običnih, prizemnih, sebičnih, ličnih interesa pojedinaca i grupa vakufi su bili predmetom čestih ataka, uzurpacija, otimačina i pljački.
Vakuf je trajno dobro koje ljude uči da jedni druge nasljeđuju iz generacije u generaciju, univerzalnoga je karaktera, pa stoga kasnije generacije trebaju znati za svoje časne pretke koji su svojim vakufima i hajratima nekada prije pomogli da se danas bolje i dostojnije živi. Pored znanja o njima treba razvijati istu svijest o potrebi uvakufljavanja i danas , tj. treba razvijati svijest o identitetu, pripadnosti, ali i odgovornosti da na isti način kao i naši časni prethodnici činimo trajno dobro. Naša obaveza je da vakufima povratimo epitet Allahova imovina i da ljude, nase džematlije informišemo i educiramo o tome. Pored toga, naša obaveza je podstaći umnožavanje vakufa, a ne samo očuvanje postojećih. Međutim, da bi se to postiglo potrebno je izgraditi svijest kod džematlija, a to se može ostvariti samo upornim, permanentnin I svakodnevnim radom sa muslimanima.