Kaže Uzvišeni Allah dž.š. u suri Tevbe:
{إنما يعمر مساجد الله من آمن بالله واليوم الآخر و أقام الصلاة و آتى الزكاة و لم يخش إلاّ الله فعسى أولئك إن يكونوا من المهتدين}
“Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.” (At-Tawba, 19)
Božije kuće su oduvijek bile za svoje pripadnike odraz osjećanja i zato su građene sa mnogo volje, ukusa i estetskog smisla. Božije kuće su bile centri duhovnog života i kulturnog preporoda.
Muhammed a.s.je džamiji dao posebno mjesto. Odmah po dolasku u Medinu napravio je džamiju i lično učestvovao u njenoj gradnji, pokazujući da kao imam nije samo da u njoj klanja nego i da u gradnji i drugim djelatnostima bude predvodnik džemata. Poslanik je pored džamije gradio kuću za sebe i za svoju familiju i time bio najbliži džamiji u svakom pogledu. Za kratko vrijeme Muhammed a.s. je sa svojim ashabima, koji su ga u svemu poslušno slijedili, izgradio niz džamija i time podmirio potrebe vjernika. Bile su to skromne džamije, kako ih opisuje Abdullah bin Umer: «Džamija Muhammeda a.s. bijaše od čerpića, krov joj bijaše od palminog granja, a stubovi od palminih stabala. Poslanikova džamija je renovirana za vrijeme svakog halife.»
Da bismo shvatili sevab koji se postiže gradnjom džamija, citirat ćemo par hadisa. Kaže Muhammed a.s.: “Ko sagradi zgradu džamije, želeći time postići Božije zadovoljstvo, Allah će mu sagraditi istu takvu zgradu u Džennetu.” (Prenosi ga Buharija)
Taberija prenosi u svom Mudžtemu: “Ko sagradi džamiju makar koliko i gnijezdo čaplje, želeći time postići Allahovo zadovoljstvo, Allah će mu sagraditi dvorac u Džennetu.”
Tumačeći ove hadise, Nevevi i Bedrudin El-Ajni, kao najveći komentatori Buharije, slažu se u pogledu nagrade onome koji gradi džamiju: «To je odraz Allahove pravde i znak Njegove milosti i dobrote prema dobrotvoru.»
Kao što vidimo, ashabi nisu trošili vrijeme ni novac za prekomjerno i preterano dekorisanje, koje često skreće pažnju i ulogu, a i namjenu džamije, pa ljudi umjesto da vode računa da se duševno čiste i približavaju kroz namaze Uzvišenom Gospodaru, nadmeću se u izgradnji i samohvalisanju i tako zaboravljaju na svrhu gradnje dzamije.
Čuveni islamski učenjak Gazalija, dajući komentar o prekomjernoj dekoraciji džamija, dodaje: «Ljudi su počeli ukrašavati svoje hramove kada im je počela opadati vjerska svijest, kada su počeli u vjeri popuštati i uvoditi u nju novotarije. Sada se, eto, ide i kod muslimana njihovim tragom, džamije se uređuju kao ogledala, njihovim sjajem i ukrašavanjem ljudi se ponose i o tome pričaju.»
Ljudi su zaboravili na činjenicu da su džamije bile i ostale mjesta za obavljanje ibadeta, mjesta za učenje Božije knjige i slušanje raznih predavanja koja imaju za cilj da oforme zdravu osobu, koja u ime Allaha živi i radi od koristi sebi i čitavoj zajednici. Osoba ili džematlija se tokom predavanja uvodi u vode islama, on se nadgleda da li slijedi pravi put. Tako odgojena osoba se neće nikada okrenuti protiv interesa džamije, tj. protiv islama.
Moramo shvatiti da je džamija u doba Poslanika a.s. bila mjesto gdje se okupljaju muslimani, mjesto gdje se međusobno savjetuju, mjesto gdje rješavaju svoje probleme, ali na lijep i civilizovan način, na način gde se neće skrnaviti svetost džamije. Mi smo donekle pretvorili džamije u mjesta svađe, u mjesta gde se okupljaju oronuli starci.
Cilj džamije je da bude centar svih naprednih, plemenitih i dobronamjernih muslimana, centar iz koga će izbijati zraci međusobne ljubavi i tolerancije, utemeljene na čvrstim osnovama bogobojaznosti, rasadnik prosvjete, nauke i progresa, centar monolitnosti duha, ideja i korisnih akcija za islam, zajednicu i sredinu u kojoj živimo. Ako džamija odigra svoju pravu ulogu, tj. ako imam džamije realizuje gore navedene ciljeve, onda će se to manifestvovati kroz plemenitost duše i lijepog ponašanja, kroz čišćenje srca od niza poroka, onda će nam alemi na minarama bolje sijati.
Ako imam tokom svog rada ne bude radio na ovim najbitnijim segmentima, onda nije ostvario kod ljudi nikakav odgojni efekat, znači da nema zdrav džemat.
Cilj zajedničkog klanjanja jeste u tome da su vjernici stalno na okupu, da im njihova duhovna i vjerska svijest bude jaka, da se kroz novonastale pojedinačne probleme solidarišu, da brinu jedni o drugima, da čuvaju i brane džamiju, da svetost džamije ne smije biti zloupotrebljena ni u kakve lične ili partijske interese. Upravo se desilo to da džamije koje nisu imale svoj džemat, dakle, koje nisu imale odgojene ljude, spremne da je brane, nisu izdržale iskušenjima, već su, nažalost, pretvorene u mjesta gdje mora da se partijski klanja i partijski razmišlja, jer, u protivnom, stražari takvih džamija vas neće pustiti unutra. Moramo se vratiti unazad pa pogledati kako se u njima radilo i u ime čega se radilo, jer su rezultati izostali. Takve džamije su izgubile svoj cilj i svoju svrhu i one su kontraproduktivne. Zbog čega su rezultati takvi?
Jasno je, dok su bogobojazni imami radili na podizanju vjerske svijesti kod ljudi, drugi su kapom i šakom hrlili za dunjalukom i zato su im rezultati takvi. Allah dž.š. svakom daje ono što traži. Ako neko hoće dunjaluk dobit ćega, ali će zato izgubiti Ahiret.
U gore pomenutom ajetu, Uzvišeni daje smjernice i kategorije ljudi koji štite, paze, hizmećare, održavaju, brane i grade džamije. Neka svako pogleda da li može sebe prepoznati u jednoj od ovih kategorija! Uzvišeni Gospodar opisuje u ajetu da džamije održavaju, grade, paze, štite od zloupotrebe oni koji vjeruju u Allaha dž.š. čvsto, stabilno, nepokolebljivo i koji Ga se boje i u mislima i djelima. Pogledajte ko nam čuva danas džamije. Možda ne spadaju ni u jednu kategoriju obuhvaćenu ajetom. Onda takav način i nijet odvodi do Mesdžidu dirara, koji se spomenut u Kur'anu u suri Tevbe. Spomenut je da se ukaže na činjenicu da će dirara biti do Kijametskog dana. Sva problematika oko ovakve vrste mesdžida, ako je možemo nazvati mesdžidom, je u tome što je ona produkt munafika, ljudi iz sjene, a sama riječ dirar znači šteta, i to ogromna. Ovdje je šteta najviša po one koji na takav način zloupotrebljavaju Božije kuće, a ne znaju da su upravo u Božjim kućama i da vode rat protiv Onoga kome one pripadaju. I da bude paradoks veći, oni misle da će taj rat dobiti.
Ajet dalje klasificira ko su branioci džamija, pa kaže: “I onaj ko vjeruje u Sudnji dan”, želeći da ukaže da će biti obilno nagrađen i da mora biti čvrsto uvjeren u susret sa Uzvišenim Allahom i dati odgovor o svom odnosu prema Božjim kućama. Ramazan je mjesec kada smo najviše vezani za džamije, zato preispitajmo svoj odnos i svoje žrtvovanje za džamije.
Molimo Uzvišenog da budemo od onih koji doprinose izgradnji, jačanju i očuvanju džemata, a nikako od onih koji će ga opstruirati i rušiti za prolazni ovozemaljski šićar. Molimo Allaha da onima koji još dobro ne vide podari moć da istinu vide istinom, a neistinu neistinom. Molimo Allaha da nam poslije šehadeta tevba bude sastavni dio života. Amin.