Od najvećih blagodati koje čovjek ima jeste dobra žena. Ona mu pomaže na putu istine. Bodri ga i teši u nedaćama i iskušenjima. Učestvuje u njegovoj radosti i saosjeća sa njim kada tuguje. Brine za njegovo blagostanje i daje mu podršku.
Ali ako je žena suprotno tome, onda je ona njemu veliki teret koji ga pritiska i zagorčava mu život.
Ovo je priča o Aiši r.a.
Jedne prilike sjedi do Poslanika a.s. i pita ga: „Allahov Poslaniče, bitka na Uhudu je bila veliko iskušenje za tebe i muslimane. Stradao je veliki broj musllimana, ubijen ti je amidža Hamza, ubijen je Mus'ab i drugi, slomljena ti je vilica, ozlijeđena glava. Šta ti je bilo, pored svega ovoga, najteže?
Odgovorio je: „Nepoštovanje naređenja od strane naših strijelaca, njihovo napuštanje položaja, što je dovelo da se pobjeda pretvori u poraz. To je rezultiralo da se uzoholi Ebu Sufjan (bio je tada nemusliman). Povikao je najvišim glasom: – Uzvišen je Hubel (mušričko božanstvo i kip), uzvišen je Hubel! Nama je pripala čast! Nema vama časti!“
Upitala sam: „Šta si odgovorio na njegove izmišljotine, Allahov Poslaniče?“
Rekao je: „Naredio sam Omeru da mu odmah odgovori. Upitao me: ‘Šta da mu kažem, Allahov poslaniče?’ Rekao sam mu: ‘Pozovi najjače što možeš i utješi ranjene muslimane, probudi u njima snagu morala. Kaži najjače i tečnije što možeš: Allah je naš zaštitnik i pomagač, a vi nemate pomagača.“
Upitala sam ga: „Da li ti se desio teži dan od dana na Uhudu?“
Odgovorio je: „Najveća bol i tuga koju može čovjek osjetiti je kada njegova porodica, prijatelji, rodbina, i bližnji – oni koji bi trebali da mu budu osnovna potpora i podrška – postanu njegovi neprijatelji. Nanose mu bol i huškaju druge na njega.“
Upitala sam: „Da li su to i tebi radili, Allahov Poslaniče?“
„Da. Neću zaboraviti šta su mi radili na dan Akabe, prije nego sam se susreo sa ensarijama, Allah im se smilovao i upisao ih na listu Njemu bliskih. Pozivao sam narod. Neki su me u laž utjeravali. Neki bi me slušali, zatim se okretali kao da me ne čuju. Neki su uslovljavali da im dam vlast poslije mene. Prolazio sam među mnogobošce, a moj amidža Ebu Leheb bi me pratio govoreći: ‘Ne slušajte ga, on je poludeo. Odvaja roditelje od svoje djece, braću jedne od drugih.’ Nekada bi me opisivao kao ludaka, nekada kao sihirbaza, nekada kao monaha, a nekada kao pjesnika.“
Rekla sam: „Allah je s tobom, Poslaniče, koliko si se napatio na Njegovom putu.“
„Još teže od ovoga bilo je ono što su uradili braća Abdu Jalil, velikodostojnici plemena Sekif, kada sam im se predstavio. Jedan je govorio: ‘Ako te je Allah poslao nama, pocijepaj prekrivače Kabe, nama nisi potreban!’ Drugi je rekao, ismijavajući se: ‘Zar Allah nije imao drugoga da pošalje osim tebe?’ Treći je uzviknuo, navodno, zapanjen što je Allah poslao njima Muhameda kao poslanika: ‘Tako mi Boga, ja sa tobom neću nipošto razgovarati. Da si bio poslanik od Allaha, kao što tvrdiš, bio bi većeg položaja nego da sa mnom razgovaraš. Tako da, ako izmišljaš o Allahu, ja sa tobom neću govoriti.“
„Šta si zatim uradio, Allahov poslaniče?“
Poslanik je, zaklevši se, dodao: „Uništili su sebe i svoje porodice! Tražio sam od njih da bar ne objelodanjuju moj dolazak njima da ne bi saznali Kurejšije. Odbili su, vrijeđajući me. Napali su me tako što su nahuškali svoje neznalice i robove da me vrijeđaju i psuju.“
Upitala sam: „Da li su svjesni da, umjesto što su nahuškali svoje neznalice i robove na tebe, bilo im je bolje da prihvate tvoju ponudu i da te lijepo ugoste?“
Odgovorio je: „Sklonio sam se u bašče Rebia i Šejbe, sinova Utbetovih. Tu sam molio Gospodara sljedećim riječima: Allahumme, ilejke ešku da'fe kuvveti ve killete hileti ve hevani ‘ale-n-nas… (Ova dova je u islamskoj literaturi poznata kao Taifska dova i u prijevodu na naš jezik glasi: Allahu, Tebi se obraćam zbog slabosti snage svoje, zbog nemoći u djelovanju i zbog slabog uticaja među ljudima… O Ti, Najmilostiviji! Ti si Gospodar nemoćnih, Ti si moj Gospodar! Kome me prepuštaš?! Nekome ko je daleko i ko me dočekuje namrštena lica?! Ili, pak, neprijatelju koji je blizu, ali si mu Ti dao vlast, pa može da odlučuje o meni… Allahu, ako Ti nisi srdit onda ja za sve ove patnje ne marim, ali Tvoje pomilovanje mi je draže. Utječem se svjetlu Tvoga lica, pred kojim su obasjane tmine i na kojem počiva i ovaj i onaj svijet, od toga da na mene spustiš Svoju srdžbu ili da me zadesi Tvoja kazna! Tebi se priklanjam, da Ti budeš zadovoljan, a nema snage niti moći, osim uz Tvoju pomoć!’
Rekla sam: „Draži si mi, Poslaniče, od roditelja mojih. Oni su te zlostavljali, ali si se strpio i izdržao. Gospodaru si se predao. Neće se kajati onaj ko se svome Gospodaru preda i zaštitu skrušeno zatraži. Šta je zatim bilo?“
Rekao je: „Moje lice je obuzela tuga i briga. Ništa nisam znao dok se nisam primakao Meki, blizu mjesta Esealib. Podigao sam glavu, primijetio sam oblak kako me je prekrio hladom. Posmatrao sam na njemu Džibriila a.s. Pozvao me i rekao mi: ‘Allah je čuo govor tvog naroda tebi i sve što su ti uradili. Poslao ti je Meleka planina. Naredi mu šta zaželiš da im uradi.’ Zatim me pozvao Melek planina. Poselamio me, pa mi rekao: ‘O Muhamede, Allah me poslao da uradim tvome narodu šta zaželiš! Ako želiš sastavit ću na njih ove dvije planine.“
Upitala sam: „Zašto mu nisi to naredio, Poslaniče? Da se odmoriš od njih i njihovog nevjerstva.“
Odgovorio je Muhamed a.s.: „Nemoj tako Aiša, poslan sam kao milost svjetovima, a ne kao osvetnik. Šta bi bila korist ako bi postupio kao što su oni postupili?! Molio sam Allaha da ih uputi i da iz njihovog pokoljenja da ljude koji će se Njemu Jedinom klanjati i da Mu ravnog neće smatrati.“
Ispričao mi je tada priču o nekom poslaniku a.s. koga je njegov narod mučio, zlostavljao i patio i koji, kada bi potirao svoje lice, govorio: „Allahu, oprosti mom narodu – oni ne znaju.“