PITANJE: Kakav je status osobe koja pogine od udara groma? Da li se ona smatra šehidom?
ODGOVOR: Kada se spomene riječ šehid obično se odmah pomisli na osobu koja je peselila ili poginula u borbi, braneći svoju vjeru, čast, dostojanstvo i sl. Međutim, islamska ulema razlikuje dvije vrste šehida i to: one koji su šehidi na dunjaluku i na Ahiretu,
to jest one koji su poginuli u borbi, braneći neku od univerzalnih vjerskih vrijednosti, kako smo ranije spomenuli. Što se tiče ove vrste šehida, za njih postoje određeni propisi na dunjaluku po kojima se razlikuju od ostalih osoba koje su preselile, a to je način njihovog opremanja i ukopa. Po mišljenju hanefijske uleme, takvog šehida nije potrebno gasuliti, niti opremati u ćefine, već će mu se samo klanjati dženaza i ukopat će se u odjeći u kojoj je poginuo. Za razliku od hanefija, većina islamske uleme smatra da osobu koja pogine braneći svoju vjeru nije potrebno gasuliti, opremati u ćefine, niti joj klanjati dženazu, već će se samo ukopati. Dakle, po pitanju dunjalučkih propisa koji se odnose na umrle, šehid ima poseban tretman, a kada je u pitanju Ahiret, njemu će biti pripremljena posebna nagrada, tako da je to šehid sa potpunom nagradom.
Druga vrsta šehida su oni koji imaju samo ahiretski status šehida, što znači da se dunjalučki propisi koji se odnose na prvu vrstu ne odnose na njih, već će se prema njima primijeniti svi propisi opremanja koji se odnose na umrle osobe.
Status šehida na Ahiretu i ahiretsku nagradu za šehide, prema mišljenju islamske uleme, ima više osoba. Spominju se: osoba kojoj je nasilje učinjeno i koja je nepravedno ubijena, osoba koja se utopila u vodi, osoba koja preseli na putu traženja nauke, koja strada u požaru, koja strada u ruševinama (posljedica rušenja zgrade zbog zemljotresa i sl.), osoba koja preseli na putu obavljanja hadža ili umre, osoba koju rastrgnu divlje zveri, osoba koja padne sa svoje jahalice i od toga pogine, osoba koja preseli uoči petka i sl.
Analizirajući stavove islamske uleme po pitanju osoba koje imaju ahiretski status šehida, ne nailazi se spominjanje osobe čija je smrt posljedica udara groma. Međutim, uzimajući u obzir ono što je spomenuto, iz čega se jasno može razumjeti da status šehida imaju one osobe čija je smrt uzrokovana vanjskim faktorima – požar, divlje zveri, ruševine, gušenje u vodi i sl., može se analogno tome reći da i osoba koja preseli od posljedica groma, koji, između ostalog, uzrokuje opekotine ili požar, ima status ahiretskog šehida.
To znači da će ta osoba, ukoliko je prethodno bila vjernik i izvršavala vjerske dužnosti, na Ahiretu, inšallah, imati posebnu nagradu namijenjenu šehidima. Što se tiče dunjaluka, ona će biti ogasuljena, opremljena u ćefine i klanjat će joj se dženaza, odnosno, prema njoj će se primijeniti svi oni propisi koji se primjenjuju prema umrlim osobama. Allah najbolje zna.
PITANJE: Da li je dozvoljeno učenje Kur'ana pored osobe koja je u smrtnoj bolesti ili je na izdisaju? Da li postoje dokazi da je tom prilikom potrebno učiti suru Jasin?
ODGOVOR: Vrlo često se može naići na različita pitanja o ophođenju prema bolesniku, ili osobi koja je u smrtnoj bolesti, kao što su: da li je treba podsticati na izgovaranje šehadeta, treba li joj učiti, šta joj učiti i slično.
Kada je u pitanju odnos prema bolesniku, Poslanik a.s. nas je podučio da bolesnike treba obilaziti, moliti Allaha da im olakša, govoriti im radosne vijesti kako bi ih oraspoložili, ne zadržavati se dugo kod njih kako im ne bi dosadili i otežali itd. Kada je riječ o podsticanju na izgovaranje šehadeta, naravno, ne postoji nikakva smetnja za to. Naprotiv, poželjno je to činiti, jer veći broj prenosilaca, osim Buharija, prenose da je Poslanik a.s. rekao: „Podsjećajte one koji su u smrtnoj bolesti na izgovaranje La ilahe illallah“, a u drugoj predaji se dodaje: „jer onaj musliman koji izgovori La ilahe illallah bit će spašen vatre“. U hadisu kojeg prenose Ebu Davud i Hakim od Muaza stoji: „Onaj čije zadnje riječi budu La ilahe illallah ući će u Džennet“. Hanefijska ulema savjetuje da je lijepo izgovarati šehadet u potpunosti, ne samo njegov prvi dio, ali da je potrebno biti obazriv i ne tražiti da po svaku cijenu bolesnik izgovori riječi šehadeta, jer zbog teškog stanja kroz koje prolazi bolesnik može odbiti ili reći nešto teže, tako da treba biti oprezan i nenametljiv po ovom pitanju.
Što se tiče učenja Kurana, islamska ulema se razilazi po ovom pitaju, međutim, većina smatra da nema ničega lošeg u učenju Kur'ana pored bolesnika, posebno sure Jasin, koja inače govori o onome što će se dešavati na Sudnjem danu i proživljenju. Prenosi se da je Poslanik a.s. rekao: „Učite Jasin osobama koje su na samrti.“ (Ebu Davud i drugi)
Dio hanefijske uleme dodaje pored sure Jasin i suru Ra'ad, na osnovu riječi Džabira koji kaže: „Ova sura olakšava izlazak duše iz tijela.“ (Fikhu-s-sune ve edilletuhu, str. 1480)
Na osnovu rečenog može se zaključiti da je učenje Kur'ana pored osobe koja je u teškoj bolesti dozvoljeno, što zbog dove Uzvišenom Allahu da dotičnoj osobi pomogne, smiluje joj se i olakša smrtne muke, što zbog podsjećanja na Ahiret i stanje osobe na Ahiretu, kako bi to istu podstaklo da njene posljednje riječi kojima napušta ovaj svijet budu riječi šehadeta, čija je nagrada i posljedica spas od vatre, oprost od grijeha i Džennet, inšallah.
Nakon što osoba preseli, potrebno je prekinuti sa učenjem Kur'ana pored nje, sve dok se ne ogasuli i opremi u ćefine. Učenje Kur'ana nakon ukopavanja umrle osobe je dozvoljeno i poželjno, jer ono ima status dove i molbe Allahu za umrlog da mu oprosti i smiluje mu se.