Na 2. trodnevnoj Međunarodnoj konferenciji, kako je navedeno, učestvovali su predstavnici Makedonske pravoslavne crkve, Islamske zajednice, Katoličke crkve, Jevrejske zajednice, Ujedinjene metodističke crkve, diplomatskog kora, makedonskih konzularnih kancelarija u svijetu, međunarodnih fondacija i delegacija Vatikana. Konferenciju je organizovalo makedonsko Ministarstvo kulture, u saradnji s Komisijom za odnose sa vjerskim zajednicama i grupacijama. Konferencija je organizovana u okviru Dekade za dijalog među civilizacijama (UN i UNESKO), u skladu sa 2010. godinom, koju su UN proklamovale kao međunarodnu godinu ponovnog zbližavanja kultura. Glavne teme Konferencije tiču se uloge religije i kulture u transformaciji društva, ali i njihovog uticaja na proces globalizacije. Na Konferenciji je učešće uzelo preko 300 učesnika iz 20 zemalja.
Konferenciju je otvorio premijer Makedonije Nikola Gruevski, koji je rekao da će predstavnici svjetskih vjerskih zajednica i grupa, intelektualci i vladini zvaničnici, govoriti jednoglasno i poslati iz Ohrida poruku tolerancije. Pored ministara, prisutan je bio i predsjednik Makedonije.
Na Konferenciji je učešće uzeo i dekan Fakulteta za islamske studije hfz. dr. Almir Pramenković u svojstvu predstavnika Islamske zajednice u Srbiji, koji je imao izlaganje i između ostalog rekao:
„Mnogo toga je rečeno o avanturama čovjeka 20. stoljeća, koje je poznato po upotrebi atomske energije i leta u svemir. Međutim, postoji jedno novo iskustvo od stvarnog značaja sa kojim se suočava čovjek 20. i 21. stoljeća, iskustvo s kojim se njegovi preci nisu suočavali. To nije iskustvo putovanja sa jednog kontinenta u drugi, već putovanja iz jednog religijskog i kulturološkog prostora u drugi.
Nakon hladnog rata opasnost od nuklearnog rata supersila je nestala, ali su vjerske, kulturne i etničke razlike dobile na težini na osnovu čega su napisane brojne knjige o sukobima među civilizacijama, kulturama i vjerama. Ali je posebno zanimljivo da se islam uzima kao neprijatelj, kao antiteza. Problem koncepta sukoba civilizacije je u tome što on ima tezu, antitezu, ali nema sintezu. Danas sedam milijardi stanovnika potrebuje tu sintezu. Zato se na proces globalizacije treba gledati kao na elastični proces sinteze. Dozvolite mi da nakon više od 2000 godina od Isusovog i nakon više od 1400 godina od Muhammedovog rođenja postavim pitanje: da li će se desiti teorija sukoba civilizacija? Ja ne vjerujem u takvu teoriju. Čovjek mrzi ono što ne poznaje. Neznanjem, strahom i prezirom se projektuju pogrešne slike. Bez obzira na to, dijalog među religijama, kulturama i civilizacijama je neizbježni duhovni izazov budućnosti. Kako god bilo, mira nikada nije bilo suviše, nigdje u svijetu. O miru govore samo prazne stranice u knjizi istorije! A praznih stranica, nažalost, ima sasvim malo. Teza ovog izlaganja je da vjera i kultura jesu nužni korelati mira. Nekakav nesporazum, insuficijencija, kobna zabluda u shvatanju i tumačenju vjere, uvijek stoje kao kardinalni faktori u narušavanju mira!
U vrijeme kada se čine nekritični pokušaji objašnjenja i opravdanja brojnih konflikata i kriza, isključivo putem razlika koje postoje u smislu civilizacije ili kulture, potrebno je više nego ikada do sada zalaganje i promicanje drugih i drugačijih načina ocjene i razumijevanja svijeta u kojem živimo. Važnost komunikacije i dijaloga, učenja i razumijevanja drugih kultura i religija za sticanje uvida u stvarnost različitu od uobičajenih stereotipa i nametnutih predrasuda. Mi u Jugoistočnoj Europi najbolje osjećamo važnost kulturne i religijske saradnje, jer uprkos nedavnom ratu sa svim teškim posljedicama shvatamo da bez komunikacije, dijaloga i poštovanja baštine “drugih” ne možemo osigurati mirnu budućnost. Važno je na pravi način pojmiti različitosti kao vrijednost društvenog sistema, a različitost i raznolikost se ostvaruju kroz svakodnevni život ljudi.
Podsjećam da je najvažniji dijalog koji se dešava između Boga i čovjeka, jer čovjek koji nije u dijalogu sa Bogom on se ne umije ophoditi ni prema biljki. Zapravo, takav je u opasnosti, jer može pomisliti da je on gospodar te krhke biljke. Prema islamu, čovjek je odgovoran za stanje dijaloga čovječanstva i Boga. Treba shvatiti da voditi dijalog ne znači odreći se svog identiteta i digniteta, već upoznavanje sebe, drugog i sebe s drugim, kako bi zajednički, komšijski život bio plodniji i koegzistentniji. Različitost je Božja volja i samo će On presuditi ko je bio u pravu na Budućem svijetu, a do tada ovaj svijet je olimpijada dobrih djela.
Balkan je primjer prostora na kome je došlo do susreta kultura Istoka i Zapada, gdje se sijeku kulturni i civilizacijski krugovi, ali i gdje se ne samo dijele i sukobljavaju, već i prožimaju vrijednosti različitih kultura. Na primjeru balkanskih naroda kultura i religija se pojavljuje nekada kao most, a nekada kao granica procesima saradnje i integracije. Balkan je stjecište različitih religija, naroda i kultura, čiji su stanovnici upućeni jedni na druge. Na njemu ima oko sedam različitih naroda, više nego u bilo kojoj oblasti Evrope. Ti su se narodi miješali, ukrštali, duhovno i materijalno su uticali jedni na druge i jedni su od drugih pozajmljivali. Povijest Balkana pokazuje da tamo gdje ne postoji autonomija religijskog sistema u odnosu na politički, najčešće dolazi do instrumentalizacije i zloupotrebe vjere u političke svrhe. U kontekstu novog svjetskog poretka moguće je razvijati odnose multireligijske i multikulturne saradnje, dijaloga i interkulturalizam, gdje će pravo na razliku i pluralni identitet predstavljati bogatstvo, a ne povod za sukob.
Zemlja je zajednička kuća svih vjernika. Zajedničko nam je porijeklo jer nam je zajednički Stvoritelj koji je stvorio našeg zajedničkog oca od ilovače i potom mu udahnuo duh. U tom duhu trebamo tražiti zajedničku riječ, zajedničko ljudsko osjećanje i zajedničku ljudsku sudbinu. To znači da čovjek mora poštivati sebe zbog tog duha. To znači poštivati sve druge jer svi nose taj duh. Stoga, 21. stoljeće treba biti u vraćanju zajedničkim duhovnim korijenima koji nas pokreću da idemo naprijed za novim izazovima čovječanstva.“