Sve što egzistira može se podijeliti u tri kategorije:
1. Moguće – ono što samo po sebi ne može ni nastati niti nestati, nego postoji onda kada postoji njegov kreator, a ostaje nepostojećim ukoliko ne postoji uzrok koji ga dovodi u stanje postojanja.
2. Nemoguće – ono što je nemoguće da nastane poput spajanja dvije suprotnosti i
3. Nužno – ono što za svoje postojanje nije ovisno od drugog.
Jedino je Bog nužnopostojeći, zato što sve stvari svoje postojanje duguju Njemu. On je bespočetan, a ono što je bespočetno nemoguće je zamisliti da ima svoju prolaznost.
Sve što je na planeti jeste i ona sama je mogućeg postojanja, zato što postoji nakon što je postojao Kreator, a to je Allah dž.š. Ono što je nemogućeg postojanja ne može proizvesti ono što je mogućeg postojanja, jer nemoguće ne postoji. Moguće ne može proizvesti sebe, tako da ostaje samo posljednja premisa da je Allah dž.š. nužne egzistencije i da je On kreator svega.
U istom kontekstu Paskal kaže: „Bilo je moguće da mene ne bude, da je moja majka umrla prije nego što sam ja živ rođen. Prema tome, ja ne postojim nužno i nisam vječan, beskonačan. Mora, dakle, biti neko nužno postojeće Biće, vječno, beskonačno na Koga se oslanja moje postojanje. To je Bog čije postojanje spoznajemo bez upuštanja u dokazivanje.“
Materijalisti koji negiraju mogućnost da sve stvoreno ima svog Kreatora, te da na kraju svaka stvar mora vući svoju egzistenciju od Uzvišenog jedinog Kreatora, kažu da, po logici stvari, ako je sve Bog stvorio, treba se postaviti pitanje ko je Njega stvorio? To je nerealno, jer to znači podvrgnuti Boga zakonitostima koji vladaju u svijetu stvorenja. Takva sofistika liči lutkama u pozorištu koje se kreću pomoću opruge. Kada bi lutkama moglo biti rečeno da se čovjek koji ih pokreće kreće sam od sebe, one bi rekle da je nemoguće takvo nešto. To implicira zaključak da je čovjek determinisan sopstvenim svijetom.
Njemački filozof Imanuel Kant iznjedrio je teoriju da se razumom ne može pojmiti beskonačna istina. Um spoznaje djelimične stvari, a apsolutnu egzistenciju nije kadar pojmiti. On tvrdi da čovjek Boga shvata sviješću a ne umom, kao što je težnja za pravdom dokaz egzistencije pravednog, i kao što je žeđ za vodom dokaz postojanja vode. Na tom tragu, Aristotel je govorio: stolica je od drveta, drvo od stabla, stablo od sjemenke, a sjeme je od sijača…, da bi na kraju na ovaj način ukazao kako to dovodi do prvog uzroka, uzroka koji nema potrebe za uzrokom, Stvaraoca koji nema potrebe za stvaraocem, a to korespondira našem poimanju Allaha dž.š.
Platon, Aristotelov učitelj, za egzistenciju Boga donosio je mnogo dokaza od kojih je značajan dokaz harmonije. On kaže da je svijet remek djelo ljepote reda i sklada i da je nemoguće da bude rezultat slučajnih uzroka.
Ibn Arebi smatra da na pitanje ko je stvorio Stvoritelja ne treba odgovarati. Allah dž.š. dokazuje Svoje postojanje i nepravilno je dokazivati postojanje Bogom. Isto se može konkretizovati na svjetlo i dan i konstatovati da svjetlo dokazuje dan, a ne obratno. Uzvišenom ne treba dokaz, On jesam po sebi istina. Kada bi se reklo da je sve slučajno nastalo moglo bi se reći da se samim bacanjem slova u zrak može konstruisati pjesma ili knjiga. Kur'an oslobađa takvih razglabanja ajetom: „Reci: Allah je jedan. On je onaj kome se sve obraća. Nije rodio niti je rođen. Njemu nije niko ravan.“
Svi su ljudi, bez obzira da li pripadaju islamu ili drugim religijama, pristali još u ezelu – praiskonu da im Allah dž.š. bude Gospodar.
„I kada je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: Zar Ja nisam Gospodar vaš? – oni su odgovorili: Jesi, mi svjedočimo – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: Mi o ovome nismo ništa znali.“
Šta se onda desilo, zašto svi ne vjeruju? Vjernici se dobro sjećaju tog ugovora, neki se prave da se ne sjećaju, drugi se bore protiv tog sjećanja, ali je bitno spomenuti da se oni koji obavezu tog ugovora ne prihvataju nazivaju kafirima. Riječ kafir predstavlja osobu koja prikriva istinu, odnosno ono što je u ezelu priznao. Zato Allah dž.š. kaže: „I to zato da na Sudnjem danu ne reknete: Mi o ovome nismo ništa znali.“
Ako se uzme u obzir navedeno, može se konstatovati da nema nevjernika ili ateista, nego samo onih koji skrivaju istinu. Prenosi se da je neki ateista došao kod jednog učenjaka s namjerom da mu učenjak kaže kako da se bori protiv Boga. Nakon što ga je sašlušao, učenjak ga upita: „Postoji li Bog?“ Ateista brzo odgovori: „Ne postoji.“ Na to će učenjak: „Kako ćeš se, onda, boriti protiv nečega što ne postoji. Ti vjeruješ, ali skrivaš istinu.“ Ovaj ilustrativan primjer objašnjava da nema osobe koja ne vjeruje, nego samo osoba koja prosto neće, iz nekih svojih (ne)razloga, da vjeruje.
Allah je bez početka, On je početak svega. Da je nastao i da nije oduvijek, morao bi imati svoga začetnika, Njegov začetnik bi opet morao imati svoga i to bi se produžilo u beskraj! Na taj način nikada se ne bi došlo do Prvog Uzroka.
Allah nije tijelo sastavljeno od različitih supstanci, što je karakteristika tijela. Kada bi bilo dozvoljeno da Kreator svijeta bude tjelesne prirode, onda bi bilo dozvoljeno da se Suncu, Mjesecu i ostalim nebeskim tijelima da karakter božanstva.
Allah je neovisan od smjera i strane – iznad, ispod, desno, lijevo. Ovi pojmovi su stvoreni stvaranjem samog čovjeka. Termin iznad indicira na ono što je usmjereno prema glavi, a termin ispod na ono što je usmjereno prema nozi. Termin desno indicira na jaču ruku. Allah je čovjeku dao dvije strane: stranu koju vidi i kreće se prema njoj i iza. Ove stvari su stvorene stvaranjem čovjeka. Da je čovjek stvoren u nekom drugom obliku, npr. loptastom, ovih strana ne bi bilo. Kako će se, dakle, bilo koja strana dovoditi u kontekst sa Allahom, kada je strana nastala?
Allah je zaposjeo na Arš na način koji je samo Njemu poznat i kako On to želi. „Zatim se nebeskim prostranstvima uputio dok je nebo još maglina bilo.“
Pobornici Istine ovo razumiju i prihvataju kao alegorično i figurativno značenje. Ajet: „On je s vama gdje god bili“ je aluzija na Njegovu obaviještenost i znanje. U istom kontekstu Poslanik a.s. kaže: „Srce vjernika je između dva prsta Milostivog.“ Prsti su aluzija na silu i moć. Isto tako hadis: „Hadžeru-l-esved je Allahova desnica na Njegovoj Zemlji“ ukazuje na počast i poštovanje. Poruka Poslanika a.s. se ne smije doslovno shvatiti. Isto tako, ako bi se sjedanje na Arš shvatilo doslovno, onda bi to zahtijevalo tjelesno sjedenje na tron, a to je nemoguće.
Svi poslanici su imali isti zadatak da ljude pozovu da kažu šehadet. Ova ideja monoteizma inaugurisana je u ljudsku svijest od početka rođenja: „A kada ih upitaš: Ko je stvorio nebesa i Zemlju? Sigurno bi rekli: Allah.“
Dakle, sama priroda ljudskog bića i argument Kur’ana dovoljni su kao dokaz, jer nijedan fenomen ne može nastati bez svog Uzročnika.
Zašto je bitno ovo znati? Ljekar će se, na primjer, prije čuvati konzumiranja određenih vrsta jela, nego li osoba koja mu je po svom intelektu ravna, jer ljekar zna štetne posljedice tih vrsta jela. Spoznaja ljekaru je pomoć u suzbijanju određene strasti. Isto tako, čovjek koji poznaje Allaha bolje će se čuvati grijeha nego drugi. Što je više svjetlosti spoznaje Gospodara, put je jasniji. Kad malo počneš spoznavati Gospodara svjetova to je kao jutarnje svjetlo, pa nastavljajući osvane dan.
Nastavit će se…