Imajući na umu istorijske činjenice o kojima smo pisali u prethodnim brojevima, moramo konstatovati jednu dokazanu o kojoj je i ranije bilo riječi. Svi relevantni podaci ukazuju da je visoki stepen tolerancije muslimanske države, kao i samih muslimana, bio nesumnjivo posljedica njihovog odnosa prema vjeri i želji da sve njene postulate sprovedu u djelo. Na očiglednim primjerima se dalo vidjeti da dok su muslimani bili odani svojem vjerskom iskustvu od toga su haira imali i oni sami, ali i nemuslimani.
Onog momenta kada su se muslimani odrekli imperativa zajedničke države na temeljima bratstva u vjeri, počinje njihov civilizacijski sunovrat.
Tokom 18. i 19. stoljeća muslimani su se zarazili idejom nacionalne države i sve se učestalije mogla čuti podjela na Arape i nearape. Tada se rađa ideja arapske, ali i turske nacionalne države.
Ako bacimo pogled na islamski svijet, u to vrijeme, naći ćemo veliki broj nacionalnih država. Prisutnost nacionalne svijesti u islamskim zemljama ne može se, međutim, pripisati neuspjehu islama, već naprotiv, nedostajanju ispravne islamske svijesti kod muslimana.
Kod mnogih je prisutna mješavina islamskih i neislamskih ideja. Tako ćemo sresti muslimana koji se sa čvrstim ubjeđenjem deklariše kao musliman, a istovremeno nosi nacionalističke ideje u sebi. Dok na jednoj strani zagovara ideje islamskog bratstva, dotle se istovremeno deklariše kao pripadnik arapske ili, recimo, turske nacije. Muslimane je nacionalizam koštao njihove egzistencije.
Zarad istine trebamo istaći da islam nije u koliziji sa nacionalnim identitetom bilo kog svog pripadnika i svakom muslimanu, kao uostalom i svakom čovjeku na svijetu, dozvoljeno je korištenje njegovog prava na njegovanje nacionalnog identiteta. Ali, islam smatra da je pogubno insistiranje na razlikama koje su posljedica nacionalističkih pobuda.
Islam drži da niko nema pravo da smatra svoju naciju superiornijom od neke druge, jer u osnovi niti jedan čovjek na svijetu nije mogao sam izabrati u okviru koje nacije će se roditi. Različitost nacija je Allahovo određenje, kaže se u Kur'anu, ali put treba da vodi ka međusobnom upoznavanju, a nikako onuda kuda je Evropu, ali i ostale dijelove svijeta, odveo – u dva krvava svjetska rata. Nacionalistički pokreti i tajne grupe u Osmanskoj državi nastali su i ojačali pod uticajem Evrope.
Muslimanski nacionalisti su tokom školovanja u Evropi dobili zapadno obrazovanje i na njih su zapadne ideje najviše i uticale. Tako su npr. sirijski studenti i svršenici univerziteta osnovali 1911. godine „Mladoarapski savez“ u Parizu.
Apsolventi evropskih univerziteta nosili su na povratku u domovinu i nacionalističke ideje kojim su filovani tokom studija. Osim toga, Evropljani su obučavali oficire islamske armije u Osmanskoj državi, ili čak i u Evropi, dovodeći ih tako u kontakt sa nacionalističkim stremljenjima.
Da je nacionalizam u Hilafetu evropsko kolonijalističko djelo, potvrđuje i činjenica da je prvi Arapski nacionalni kongres održan 1913. u Parizu.
Ali nije potpirivan samo arapski nacionalizam, nego i turski. Nastanak i djelovanje „Mladoturskog pokreta“ to potvrđuju.
Za razliku od muslimana, nemuslimani su spoznali i iskoristili razorni potencijal nacionalizma, koji je na Hilafet djelovao iznutra. Bilo je to najmoćnije oružje protiv islama, još od prvih pokušaja da se islam uništi i jedino se sa njim uspjelo okončati prakticiranje islama kao životnog sistema.
Prije toga su sva vojna i misionarska nastojanja propala i pokazala se nedorasla islamu. Ideja krstaškog rata, po uzoru na Srednji vijek, bila je napuštena. Umjesto da se muslimani pokrenu da napuste potpuno islam i zamijene ga drugom vjerom, prešlo se na pokušaj da se muslimanima islam zatruje stranim idejama – nastupio je krstaški rat idejama. Trenutna situacija u islamskom svijetu potvrđuje koliko se u tome imalo uspjeha. Ideja nacionalizma dovela je do toga da se Hilafet, koji je preživio gotovo 15 stoljeća, razbije u komadiće, na koje muslimani i danas sjeku svoje ruke.
Imajući ovo u vidu pošlo je za rukom kolonijalnoj sili, Velikoj Britaniji, da pridobije neke arapske muslimane za svoje nacionalističke ideje, poimenice Šerifa Husseina od Mekke, odgovornog za Hidžaz, te njegova dva sina Abdullaha i Feisala. Oni su trebali da povedu arapski ustanak protiv Turaka, odnosno Osmanlija, koji su se u Prvom svjetskom ratu borili na strani Njemačke. Šerif Hussein nije pripadao toliko intelektualcima na koje su Britanci pokušavali da ostvare uticaj, koliko je bio uticajni vođa među Arapima, koji je bio u stanju da povede oružani ustanak.
Još na samom početku rata Šerif Hussein je bio na strani Osmanske države, međutim, Britanci su to uskoro trebali da promijene. I dok su Njemci Turcima dali obećanje da će im pomoći pri povratku izgubljenih provincija, dotle su Britanci Arapima obećavali uspostavu čisto arapske države. Godine 1915. počinje u tu svrhu razmjena pisama između Šerifa Husseina i britanskog Visokog komesara, Henry McMahona. U ovoj tzv. Hussein-McMahon-korespondenciji Britanci pokušavaju da Arapima približe ideju o arapskoj državi. Pored toga podižu ih pomoću specijalno izaslanog britanskog tajnog agenta Thomas E. Lawrencea, koji je tvrdio da zastupa njihove interese, na tzv. Arapski ustanak. Lawrence ih je doslovno nagovorio na taj ustanak. Imajući u vidu ovakav razvoj situacije svakako se možemo uvjeriti u ispravnost maloprijašnje teze da su muslimani, dok su se držali zakona svoje vjere i onoga što im je u nasljeđe ostavio Muhammed a.s. i njegovi nasljednici, sve do Mehmeda el-Fatiha, bili ti koji su diktirali tempo razvoja čovječanstva. Onog momenta kada su pod uticajem raznih ideja ostavili svoje civilizacijsko i vjersko nasljeđe po strani, dospjeli su u situaciju da od jednog svjetskog lidera postanu lak plijen kolonizatora. Ubrzo zatim nećete naići, pogotovo u periodu o kojem je riječ, ni na jednu muslimansku zemlju, a da nije bila kolonizirana, ili barem su na vlasti bili ljudi odani svojim zapadnim „saveznicima“.
Naravno da se u ovom periodu ne može govoriti o nikakom napretku kada su u pitanju ljudska prava. No, i tada istoričari bilježe određena dokumenta koja govore u prilog činjenici da su muslimani, bez obzira što su se nalazili u podređenom položaju, ipak barem pokušavali ukazati tadašnjim svjetskim silama na pogubnost njihove politike kršenja ljudskih prava, prvenstveno muslimana Palestine.