U većini statistika pokazatelja i medija današnji muslimani se uglavnom predstavljaju kao nepismeni, zaostali, neuredni, lijeni, neodgovorni, što nerijetko nije daleko od istine. No važno je znati da trenutno stanje islamskog svijeta nije rezultat islama, nego suprotno, rezultat je gubitka islamskog identiteta, prvenstveno u pogledu odnosa prema radu i djelovanju na ovom svijetu.
Svi današnji muslimani uglavnom znaju za Kur'an, pet vakata namaza i druge ibadete, dok u isto vrijeme uopšte nemaju predstavu o islamskom pogledu na rad i djelovanje na ovom svijetu. Tome su dodatno doprinijeli i promotori raznih sekti i pravaca u islamu koji od svojih pripadnika traže potpuno okretanje prema Ahiretu i zanemarivanje ovog svijeta.
Radni odgoj u savremenoj pedagogiji
Davno su ljudi na Zapadu shvatili da bez rada nema ni čovjeka. Zato se ovom pitanju u okrilju zapadne pedagogije prilazi najozbiljnije. Neki savremeni naučnici ističu da je čovjek u svojoj biti produktivno „stvaralačko“ biće, te da njegov razvoj ide uporedo s njegovim „stvaralaštvom“. O tome savremeni pedagozi, poput dr. Ćatića i dr. Stevanoviaća, kažu: „Rad je osnova života i bitno određuje čovjeka kao ljudsko biće. Osnovni pokazatelj čovjekove vrijednosti jeste njegov rad i stav prema radu. Radne stvaralačke sposobnosti treba učiti.“ Obzirom da se radi o kompleksnom području koje pokriva sve ljudske aktivnosti, savremeni pedagozi ovo pitanje promatraju kroz osnovne aspekte odnosa čovjek – rad.
„Prema filozofskom aspektu rad i radni odgoj omogućuju neprestani napredak i usavršavanje. Etički aspekt podrazumijeva prihvatanje i ostvarenje ljudskih dužnosti. Sociološki aspekt se ogleda u povezivanju ljudi, jer velika djela su rezultati i uspjesi. Oni traže povezivanje i zajednički rad i napor udruženih snaga (timski rad). Psihološki aspekt sastoji se u tome što rad vrjednuje kao izvor sreće i zadovoljstva. Pedagoški aspekt sastoji se u tome što vidi rad kao izuzetno moćno sredstvo odgoja.“
Što se tiče suštine radnog odgoja ona obuhvata sljedeća pitanja: „razvijanje interesa i volje za rad, njegovanje ljubavi za rad i pozitivan odnos prema radnom čovjeku, razvijanje potrebnih radnih navika, usvajanje opštih, tehničkih i radnih kultura, ostvarenje radne atmosfere u kući, porodici i školi, te pravilno shvatanje intelektualnog rada kroz razvoj tehnike i tehničkih sadržaja. Kao sastavni dio odgoja i obrazovanja svuda u svijetu postoji radno, praktično obrazovanje i tehnički odgoj.
Važno je još ukazati na osnovne zadatke radnog odgoja koji se uglavnom ostvaruju kroz odnos odgajanika prema radu. Obrazovni zadatak ispoljava se kroz zadovoljenje individualnih potreba za određene aktivnosti. Radno-profesionalni zadatak manifestuje se kroz pravilan proces usmjerenja mladih, gdje se ostvaruje radno-tjelesni odgoj.
Radni odgoj u Kur'anu
Iako je za mnoge ovo čudna i neobična tema, nužno je znati da je odnos Kur'ana prema radnom odgoju izvanredno razrađen od strane velikog broja mufessira (tumača Kur'ana) i drugih islamskih učenjaka. O tome dr. Se'id Ismail Ali kaže: „Ako je cilj pedagogije na prvom mjestu usmjeren na izazivanje ciljanih promjena u ponašanju pojedinca i društva u cjelini, onda je jasno da se to ne može postići pukim filozofiranjem i bavljenjem metafizičkim pitanjima čisto teoretske prirode. Istina je da će pedagogiji zauvijek trebati teoretska osnova uzeta iz realnosti, usmjerena na rješavanje ljudskih problema. Ako analitički čitamo kur'anske ajete naći ćemo da veliki broj njih govori upravo o metafizičkim problemima od kojih su neki direktno postavljani Allahovom Poslaniku s.a.v.s. tražeći direktan odgovor na njih. Upravo u tim ajetima vidi se da Uzvišeni Allah pojašnjava da je bespotrebno raspravljati i zadubljivati se u takva pitanja i da je prioritet na rješavanju aktuelnih problema iz životne realnosti.“
U tom kontekstu je zabilježeno je da je Allahov Poslanik s.a.v.s. bio upitan o Sudnjem danu: „Pitaju te o Smaku svijeta: Kada će se dogoditi?“, pa Uzvišeni Allah odmah odbacuje Poslanikovo a.s. poznavanje tog pitanja Svojim časnim riječima: „Ti ne znaš, pa kako da o njemu zboriš, o njemu samo Gospodar tvoj zna.“ A odmah zatim upućuje na korisnu stranu tog pitanja, a to je pitanje obaveze pripremanja za njega: „Tvoja opomena će koristiti samo onome koji Ga se bude bojao.“
Međutim, iako ibadetski odgoj zauzima nesumnjivo značajno mjesto, važno je znati da se ni u tom pogledu ne smije pretjerivati i favorizovati ga na račun drugih. U Časnom Kur'anu možemo naći direktnu uputu da se ne trebamo prekomjerno opterećivati nafilama – dobrovoljnim ibadetima, pogotovo onima za koje, zbog svakodnevnih obaveza, nemamo dovoljno vremena, snage i izdržljivosti i čije će obavljanje ugroziti naše svakodnevne obaveze prema porodici, poslu i životu uopšte. Uzvišeni Allah o tome prelijepo kaže: „On zna da će među vama biti bolesnih, i onih koji će po svijetu putovati i Allahove blagodati tražiti, i onih koji će se na Allahovu putu boriti – zato izgovarajte iz njega ono što vam je lako, i molitvu obavljajte, i milostinju udjeljujte, i draga srca Allahu zajam dajte! A dobro koje za sebe unaprijed osigurate naći ćete kod Allaha još većim i dobit ćete još veću nagradu. I molite Allaha da vam oprosti, jer Allah prašta i Milostiv je.“
O položaju koji zauzima rad u okrilju islama i odnosu između rada i znanja dr. Se'id Ismail Ali kaže: „Ako je znanje zaista vrhunska vrijednost u kur'anskom društvu, svejedno odnosilo se ono na vjerovanje ili organizaciju i vođenje ovosvjetskih poslova, onda je rad prizemljenje tog znanja na životnu razinu ili, ljepše rečeno, on je otjelovljenje tog teoretskog znanja. Razlog je jednostavan. Puko vjerovanje, tj. ubjeđenje, spada u domen čisto teoretskog i njemu je nužno potreban rad i djelovanje da bi se to istaklo i razdvojilo od običnog nijjeta, želje i namjere skrivene duboko u ljudskim dušama i pretočilo u konkretan rad i djelovanje na ovom svijetu u obliku obavljanja praktičnih ibadeta poput posta, hadža, džihada, namaza i dr. Upravo stoga rad i praktično djelovanje je konkretna potvrda tog vjerovanja.“
Ovdje bismo rad mogli uporediti s pečatom neophodnim za validnost bilo kojeg dokumenta. Jasno je da se sva teoretska znanja odnose na neke od životnih problema. Bez obzira koliko da su kvalitetna teoretska znanja i učenja bilo kojeg društva ili civilizacije, ona će svoje plodove razvoju i napretku zajednice dati tek kada se pretvore u praktične aktivnosti potrebne zajednici. Dakle, znanje u islamu nije puko teoretisanje i „pisanje knjiga“, nego znanje koje zahtijeva praktično provođenje u životnoj realnosti. To je možda i suštinska odlika islamske pedagogije u odnosu na druge vrste pedagogija.