Odmah nakon pojave islama, na svjetsku pozornicu u VII stoljeću hrišćanstvo je počelo diskusiju o statusu islama. Isus, za kog se vezuje pojava hrišćanstva, pojavio se prije Muhammeda a.s. nešto više od šest stoljeća i islam je sa velikim negodovanjem prihvaćen. Rimljani, koji su tada imali vlast u ime hrišćanstva, nisu na islam gledali kao na uputu ljudima koja ima cilj da ih izbavi od obožavanja idola i svih devijacija. Na islam se gledalo kao što neka kompanija gleda na novootvorenu kompaniju, kao na suparnika i rivala.
Susret muslimana s Vizantijom i stav vizantijskih (pravoslavnih) autora prema islamu
Za relativno kratak period muslimani su ostvarili veliki prodor. Siriju su svojili 634. godine, a Indiju i Egipat 641. Na tlo Evrope muslimani dolaze 649. godine kada su Muavija i Abdullah ibn Sarh osvojili Kipar pod zapovjedništvom Tarik bin Zijada i Musa ibn Nusajra 711. i 712. godine. Osvajanjem Španije, zauzimanjem Liona i Bordoa u Francuskoj 725., 731. i 732. godine i zauzimanjem Sredozemlja 817., 837-841. godine muslimani dolaze do Dalmacije, Švicarske, Korzike i Sardinije. Pred Carigradom muslimani su bili 717. godine, a u južnoj Francuskoj 720. godine. Taj strah je nestao kada je Čarls Martel 720. zaustavio muslimanska osvajanja.
Drugi dodir islama i Evrope, ujedno i prvi sa Balkanom, desio se u vardarsko-solunskoj pokrajini u IX stoljeću. To su bili vardarski Turci, a po nekima muslimani Slaveni, koje je car Teofil (829-842) preselio iz Azije u solunsku pokrajinu.
Treći susret islama sa Evropom dešava se polovinom XI stoljeća kada na Balkan dolaze muslimani, Pečenezi i Agareni iz grada Bulgara na Volgi, koji naseljavaju Mađarsku i Slavoniju.
Četvrti se desio posredstvom Sari Saltuka u XIII stoljeću.
Presudni dodir sa Evropom bio je posredstvom Osmanlija.
Vizantijsku polemiku s islamom oblikovao je strah od nestanka hrišćanstva pred ekspanzijom islamskog svijeta. U sukobima Vizantije i muslimana nije se radilo samo o nestanku jedne države i formiranju druge, nego o nestanku hrišćanskog od Boga datog svijeta i o nastanku nove civilizacije. Muslimani su zauzimali mnoge vizantijske provincije, koje su za Carigrad bile izvor bogatstva, a nakon toga okretali su se prema samom Carigradu. Sve je to pogoršalo islamsko-vizantijske odnose, a time i hrišćansko-islamske. Sukobi Vizantije sa muslimanima ostavili su tragove na bojnom polju, ali i u literaturi. Vizantijci su doživljavali islamski svijet kao utjelovljenje zla, koje se suprostavlja i samom Bogu, a taj strah je pojačao islam, koji je za hrišćane bio protuhhrišćanska vjera. Za Vizantijce islam nije bio samo prijetnja za hrišćanstvo, nego i za grčku i rimsku kulturu, jer su Vizantijci smatrani jedinim pravim nasljednicima grčke i rimske kulture. Samo vojno napredovanje muslimana iritiralo je Vizantijce, jer su u zemaljskim uspjesima i neuspjesima gledali kriterij vjerske istine.
U Evropi je od VII stoljeća do druge turske opsade Beča 1683. godine susret s islamom značio susret na bojnom polju, a posebno pad Vizantije 1453. godine doživljen je kao tragedija. U Vizantiji je međureligijski kontakt najprije bio u znaku polemika s obje strane, ali će antiislamska polemika početi u VIII stoljeću, kada su hrišćanski apologeti govorili da je Muhammed a.s. lažni poslanik, a Kur’an neistinita knjiga.
Zapad se upoznao sa islamom posredstvom crkvenih otaca, koji su se bojali da Evropljani prihvate novu vjeru. Oni su, kao i filozofi, počeli širiti preziranje islama i antikur’anski bijes. Potom će u XVI stoljeću, u vrijeme renesanse, nastati literatura neprijateljski intonirana spram islama. Crkva je izgubila dominaciju i monopol u evropskom društvu, a mediji, budući da je uvedena Gutembergova štamparska presa, počinju kreirati imidž islama kod Evropljana. Potom će, u XVIII i XIX stoljeću, u vremenu prosvjetiteljstva, nastati literatura koja će blaže prići islamu. Islamu se prilazilo objektivnije, bez prevelikih predrasuda.
Postoje tri faze sukoba Vizantijaca i muslimana. U prvoj fazi (od VI do XI stoljeća) Vizantijci su s podsmjehom i potcjenjivački govorili o islamu, poslije čega je uslijedila ekspanzija mitova i legendi o islamu kao rezultat straha i neznanja. Prvi hrišćanin koji je sistematičnije počeo proučavati islam bio je Jovan Damašćanin (675-750), zvaničnik u vladi emevijskog halife Abdulmelika. On pripada krugu tadašnjih najpoznatijih vizantijskih autora, koji su polemisali sa islamskim svijetom. Živio je u epohi kada su muslimani 635. godine osvojili Damask. Ako se uzme u obzir njegov odnos prema islamu, može se reći da je on inicijator epohalne teološke paradigme konfrontacije. Islam je za njega imao genezu u učenju Arija, kojeg je Nikejski koncil 325. godine ekskomunicirao. On kaže da muslimani obožavaju idole kao što su crni kamen i Kaba, pa se, konsekventno tome, smatraju idolopoklonicima. Tvrdio je da je Muhammed a.s. prošao kroz Bibliju, susreo se sa monahom Behirom i da je sam formirao sopstvenu herezu, tako da je Kur'an falsifikat Biblije.
U drugoj fazi (od XI do XIII stoljeća) Vizantijci napadaju islam, tvrdeći da je to besmislena religija. Stavovi Nikite Vizantijskog, iz IX stoljeća, oblikovat će kasniju duhovnu svađu s islamskim svijetom. Muhammeda a.s. naziva falsifikatorom i prevarantom, koji za svoje poslanstvo nema dokaza. On kaže da se Poslanik islama povezao sa zlim silama i tako prevario Arape. Situacija se malo smirila kada je car Manojlo I Komnen naredio da se iz crkvenih knjiga izbaci anatemisanje islama.
Bartolomej Edeški kaže da je Muhammedova a.s. vjera obnova staroarapskih paganskih kultova. Slične kvalifikacije iznijeli su i drugi autori: Teodor Ebu-l-Kurra, Teofan Sljedbenik, Georg Hamartolos, Eutimije Zigabenos, Nikita Koinates i drugi. Uzroke ovakvog odnosa ovih autora treba tražiti u ugroženosti hrišćanske civilizacije Vizantije pred sve jačim arapsko-islamskim osvajanjima.
Treća faza (XIV i XV stoljeće) karakteristično je po dobrim odnosima i objektivnosti, ali su pomirljivi stavovi i razumijevanje nestali poslije pada Carigrada. Imajući u vidu, pored navedenog, da je Nikita Vizantijski prvi preveo dijelove Kur'ana na grčki jezik, može se slobodno smatrati da su Vizantijci pravoslavci uvodnici u hrišćansko-islamski dijalog.