Kao što smo istakli na početku, oduvijek je kod roditelja postojao interes da djeca steknu i islamski odgoj i obrazovanje, međutim, vrlo teško je odgovoriti na pitanje da li je postojalo spremnosti za veću saradnju od toga. Da bi saradnja bila adekvatna u savremenim uslovima, potrebno ju je podići na znatno veći nivo od „običajnog“, stihijskog i povremenog. Obzirom da je savremena škola daleko modernije i naprednije organizovana, da se u nju ulaže neuporedivo više sredstava, inteligencije i potencijala, ovdje ćemo navesti neke od kritika upućenih takvoj školi, kako bi imali jasniju sliku šta se sve zahtijeva od mekteba i muallima. „Eksplozija znanja“ onemogućuje školi da obezbijedi onaj nivo informisanosti koji je potreban savremenom čovjeku.
Nestabilnost profesije, zbog naglog razvoja tehnologije, uslovljava činjenicu da škola ne može dati efikasno i odmah u praksi primjenjivo profesionalno obrazovanje. Parcijalizacija predmeta i vještačke barijere među njima ne dozvoljavaju da se postignu integralna znanja i potpunije razvija ljudska ličnost. Zastarjela nastavna sredstva, rigidno i jednostrano primjenjivani oblici i metode rada podstiču verbalizam i formalizam u učenju učenika, a dominacija verbalnog učenja, učenja oponašanjem, pokušajima, pogreškama i uslovljavanjem daju pogodno tlo za zanatsku orijentaciju čovjeka, njegovo usmjerenje na rutinski rad i dirigovane oblike ponašanja u školi i van nje.
S druge strane, u odnosima između učenika i nastavnika, mada je učinjen znatan napredak u pravcu demokratizacije, ima još subordinacije umjesto koordinacije, zastrašivanja umjesto podsticanja, traženja bezuslovnog poštovanja unaprijed datih normi umjesto svjesne discipline i traženja od učenika, mada rjeđe, bezuslovne poslušnosti i pokornosti. Ovo se temelji, u znatnoj mjeri, na činjenici da je nastavnik u poziciji da daje ocjenu (nerijetko na temelju subjektivnog uvjerenja), izriče ili predlaže kaznu, daje nagradu ili predlaže nastavničkom, odnosno odjeljenskom vijeću da je ono dodijeli. Činjenice koje smo naveli govore da škola nije dovoljno atraktivna za savremenog mladog čovjeka, ne daje mu mogućnosti da se slobodno razvija, svestrano angažuje i stalno potvrđuje. U njenom radu još uvijek ima univerzalnih recepata i ostataka negativne tradicije, nepoznavanja i neshvatanja problema i uslova razvoja mladih ljudi u našem vremenu, kao i nerazumijevanja značaja odgojnih uticaja koje na mlade ima porodični život i faktori društvene sredine. Savremenom društvu je stalo do toga da se ostvari kontinuitet u odgoju i obrazovanju, a to je nemoguće bez prisne saradnje škole i porodice na jednoj strani i škole, porodice i društvene sredine na drugoj strani.
Sve navedeno što važi za standardne škole važi i za mekteb kao posebnu školu. Ono što je mektebu prijeko potrebno to je da što prije zauzme adekvatno mjesto u društvu, tj. da mu se priznaju svi kvaliteti koje ima i koje može postići i da se ne okrivljuje za stvari koje, objektivno, nisu u domenu njegovih trenutnih mogućnosti. Značaj škole i mekteba u odgoju mladih izuzetno je veliki, budući da oni odgojno djeluju svojom organizacijom i unutrašnjim odnosima, nastavnim sadržajima, sredstvima, metodama i oblicima rada, procesima i oblicima učenja, ličnošću odgajatelja, raznim vannastavnim aktivnostima, u vrijeme kada je na ličnost mladog čovjeka najlakše uticati.
Činjenica je da tradicionalni mekteb ima neospornu odgojnu ulogu, ali činjenica je i da bi se njegova odgojna uloga mogla znatno povećati kada bi se obezbijedili određeni uslovi koje ćemo ovdje nabrojati:
1. Adekvatno mjesto u društvu kao autentične odgojno-obrazovne institucije koja će imati svoju diplomu i čija diploma će biti vrednovana;
2. Neophodni materijalni uslovi potrebni za organizaciju i vođenje savremene odgojno-obrazovne djelatnosti;
3. Kvalitetni kadrovi koji će svojom opštom kulturom, stručnom i pedagoškom spremom, ličnim kvalitetima i pedagoškim entuzijazmom garantovati ostvarenje osnovnih ciljeva odgoja;
4. Konkretizacija, razrada i prilagođavanje društvenim potrebama i mogućnostima, potrebama i mogućnostima odgajanika, osnovnih ciljeva odgoja i obrazovanja, naučno fundiranje nastavnih planova i programa, izrada savremenih udžbenika i priručnika, korištenje raznovrsnih nastavnih sredstava i stvaranje uslova za modernizaciju, racionalizaciju i individualizaciju nastave;
5. Povezivanje mekteba sa životom i teorije s praksom;
6. Iskorištavanje rezultata pedagoških istraživanja u odgojnom radu;
7. Objedinjavanje svih odgojnih faktora i stvaranje što povoljnijih uslova za kreativani i slobodan razvoj ličnosti;
8. Veća pomoć od stručanih pedagoških službi.