PITANJE: Da li rukovanje, koje se praktikuje nakon obavljenog namaza u džamiji, spada u radnje koje su vezane sa upotpunjivanjem namaza, ili se radi o praksi koja nema veze sa namazom?
ODGOVOR: Rukovanje prilikom susreta spada u red stvari koje su propisane Šerijatom, a razlozi za njegovo propisivanje su: zbližavanje među ljudima, osjećaj topline, prijateljskog odnosa, te rušenje barijera međusobne udaljenosti među ljudima. Sam Poslanik a.s. je podsticao na rukovanje prilikom susretanja, jer je ono način kojim se liječi zavist među ljudima. Kada dvojica braće vjernika pruže ruku jedan drugom, to jest prihvate ispruženu ruku, to znači da su spremni preći preko svih negativnosti koje se mogu naći kod nekoga od njih, oprostiti jedan drugome i u bratskom odnosu nastaviti život.
Stoga je rukovanje među ljudima, kao pojava, poželjno u svako doba i na svakom mjestu, jer, kako smo spomenuli, njegovi pozitivni efekti su brojni, a samim tim i poželjni u svako doba i na bilo kojem mjestu.
Što se tiče rukovanja, koje je postalo ustaljena praksa, u džamijama nakon namaza, stavovi islamske uleme u tom pogledu su različiti.
Međutim, bez obzira na postojanje različitih stavova, može se na osnovu svih njih zaključiti da nema uleme koja rukovanje zabranjuje zbog njega samoga, već i oni koji imaju rezerve u pogledu njegove dozvole imaju je, prije svega, zbog namjere koja čovjeka pokreće na rukovanje, to jest uvjerenja da je ono sastavni dio namaza, tako da prihvatanje rukovanja sa ovim uvjerenjem je nešto što nije prihvatljivo, dok je rukovanje kojim se izražava pažnja prema braći muslimanima nešto što je svakako poželjno.
Zato se može zaključiti da je rukovanje nakon namaza dozvoljeno, ili čak i poželjno, posebno ako se imaju na umu pozitivne posljedice rukovanja koje smo prethodno spomenuli, ali se ono ni u kom slučaju ne treba smatrati sastavnim dijelom namaza, bilo da je riječ o namaskim sunetima ili mustehabima, jer ono to nije, već je potpuno odvojeno od namaza.
Rukovanje između osoba koje su obavile zajedno namaz potvrđuje jedinstvo i bliskost među njima, što se i u namazu izražava u zbijenim i ispravljenim safovima koji pomno slijede imama, tako da je ono nama danas posebno potrebno, možda više nego bilo kada ranije, jer smo svjedoci da su pokušaji pojedinih političkih lidera da safove iskoriste za svoje političke interese rezultirali zastranjivanjem jednog dijela, kako vjerskih službenika tako i džematlija, te međusobnim udaljavanjem onih koji stoje u istom safu i obavljaju namaz, pokoravajući se jednom Gospodaru, Allahu dž.š.
Stoga, nakon što obavimo namaz u džamiji, pružimo ruku onima koji su pored nas u safu, nazovimo selam jedni drugima, jer ispružena ruka izražava spremnost da se čovjek suoči sa stvarnošću i radi na otklanjanju onoga što ne valja, te snagu vjere, imana, koja nas jedino može sačuvati u ovim burnim vremenima smutnji i iskušenja koja preživljavamo.
Rukovanje i selam je prva stvar od koje moramo početi, ako ne na ulici ono makar u džamiji, kako bi mogli nastaviti dalje putem suočavanja sa istinom, koja će otvoriti oči onima kojima su one zatvorene mržnjom i zavidnošću, kako bi svi skupa, ujedinjeni u pokornosti Allahu dž.š., bratskoj ljubavi i slozi, nastavili putem uzdizanja Allahove riječi i Njegove vjere, te očuvanja vjersko-prosvjetnih institucija Islamske zajednice i muslimana u Srbiji i okruženju.
PITANJE: Da li je ispravan namaz za osobom koja, prilikom odsutnosti imama, stane u mihrab sa namjerom da predvodi džemat, a poznato je da se dotična osoba bavila prljavim poslovima ili se možda još njima bavi?
ODGOVOR: Pitanje imameta jeste veoma važno i povezano je sa ispravnošću namaza, tako da je potrebno obratiti pažnju ko staje u mihrab i ko želi predvoditi džemat u namazu.
Kada se govori o ispravnosti namaza, potrebno je istaći, kako kaže dio islamske uleme, da onaj kome je lično ispravan namaz može biti imam i drugima, to jest bit će ispravan i onima koje predvodi. Međutim, bez obzira na ovu konstataciju potrebno je obratiti pažnju ko predvodi džemat kada je imam odsutan, jer ne obraćanje pažnje na to povlači neminovno posljedicu da će pojedini džematlije negodovati zbog imameta pojedinaca koji su se bavili ili se još uvijek bave raznim poslovima u kojima ima i zabranjenog.
Zato je dužnost svakog imama, ukoliko nema u džematu ljudi koji su spremni stati u mihrab i zamijeniti imama, da u svom radu sa džematom osposobi nekoliko njih, koji bi, u slučaju njegovog odsustva, bili u mogućnosti zamijeniti ga i to bi trebali bili ljudi koji su najučeniji i najomiljeniji u džematu, kako ne bi bilo prigovora na njihove postupke.
Ukoliko budemo u prilici klanjati namaz za osobom čije ponašanje nije u potpunosti usklađeno sa propisima vjere, već nekada učini i ono što je zabranjeno, ili se ranije time bavila, ali namaz obavi po propisima koji se tiču namaza, naš namaz će, inšallah, biti ispravan i nije ga potrebno obnavljati. Ovom prilikom savjetujem one koji olako, bez razmišljanja ulaze u mihrab, a nisu rado viđeni u njemu od strane džemata, prije svega zbog njihove svakakve prošlosti ili sadašnjosti, da to ne čine, da se uzdrže, makar bili u stanju izvršiti sve namaske radnje po propisu, već da mihrab prepuste onima koji su radije viđeni u njemu, odnosno da u mihrab ne ulaze sve dok od njih to džemat ne zatraži.
PITANJE: Da li je dozvoljeno prilikom sjedenja u džamiji ispružiti noge u pravcu kible?
ODGOVOR: Što se tiče sjedenja u džamiji sa ispruženim nogama prema kibli, bilo da je riječ o slušanju džimanske hutbe ili pauzi između suneta i farza, potrebno ga je, zbog stida prema Allahu, izbjeći, osim ukoliko za to postoji opravdanje, npr. povreda noge, bolest i sl.
Nije mi poznat jasan argument koji u potpunosti zabranjuje sjedenje na ovaj način, ali bez obzira na nepostojanje takvog argumenta ovu praksu treba izbjeći kada je god čovjek u mogućnosti da to učini, jer je kibla strana prema kojoj se okreću najsvjetliji dijelovi ljudskoga tijela, to jest lica, a ne stopala.