Spušta se noć… Tama zavija svjetlost dana i odvodi je tamo negdje, daleko, iza onog brda što svako jutro prvo ugleda kad otvori oči, i traži Sunce.. Ali noćas jedva čeka da uguši ovu svjetlost, danas je bila tako sumorna, dan kišovit, proljećni pljusak kvasio sokake. Sad se pojavi Mjesec, tako je krasan, tako ljupko stvorenje, smješka joj se gore na nebu, diči se ljepotom. Noćas ima neobičan sjaj, ima osjećaj da je mami, zove je vani, ili, možda i on naslućuje..
Svi su zaspali… Samo zelene travke učtivo šute i čuvaju njenu tajnu. Korača smjelo zaspalom livadom, a pogled joj bojažljivo prelazi preko usnulog cvijeća koje je već povilo glave i san ga oborio. Mjesec joj je obasjavao put, vjetar blago pirkao i poigravao se njenom mahramom. Ona i dalje korača
“Šta li to može biti”, razmišlja u sebi, “zašto me je pozvao u ovo doba? U pismu je stajalo da je jako hitno.”
“Nisam mogla buditi babu da mu tražim izun za izlazak u ovo doba, ali ipak je Alija moj muž, nadam se da neće babi smetati”
Dugi redovi slova joj se nižu pred očima. A strah joj se polako uvukao pod kožu.. Ugledale su im se oči uplašene, on stoji kraj mirisne lipe i već duže vrijeme ju je čekao..
“Došao sam ranije” – reče – “trebalo mi je malo da umirim misli…” Spustila je pogled, a srce već poče neobuzdano lupati kao da nešto predosjeća.
„Rekao si da je hitno i da po svaku cijenu moram doći noćas?“ Upitala je sramežljivo.
Reče „Jeste, moram ti nešto reći, samo ne znam kako da počnem…“ Uzdahnula je tiho i pogledom dala znak da nastavi.
„Ti znaš, mala moja, da ovog proljeća očekujemo bebu, i duga mi je zima bila, najduža u mom životu, očekujući to nježno biće, znaš, volio sam da bude djevojčica i da se liči na tebe… ali… ja ne znam da li ću doživjeti da ugledam te malene ručice“ Odjednom, kao da bljesak munje prođe kroz njeno malehno srce ili kao da je oštri handžar sjekao teško i bolno… „Zašto ovo govori“ – razmišljala je, „Ali… želio sam razgovarati sa tobom. Znaš, jutros sam dobio tajno pismo od mog prijatelja Mehmeda, pa sam o tome htio sa tobom govoriti. Već se počelo pričati o dolasku Austrougarske u našu voljenu Bosnu, i, malena moja, ti znaš za moju drugu veliku ljubav, da padnem kao šehid na Božijem putu. Samo sam tebi govorio o toj želji koja mi para srce, tako bjesni mojom nutrinom da, čini mi se, žari mi svaki djelić mog tijela…još večeras krećemo inšallah…“ Zastao je kad je ugledao bisernu suzu koja se spustila niz njeno bijelo lice.. „Pogledaj me“ – rekao je tiho – „zar ti nije drago da dobijem takve stepene u prekrasnom Dženetu, da te čekam u našem mirisnom dvorcu, da tvoj prijesto, kraljice moja, uredim za tebe, biserima i dragim kamenjem“. Tiho je jecala, pogledala ga je tužno, a onda se blago nasmijala na ove riječi, rekavši: „Naravno da želim, mjeseče moj, ali kako ću ja izdržati bez tebe“ i jecaj joj opet prekide glas. I njemu se spusti par slanih, staklenih suza, sasvim tiho da ona ne vidi, pa još više time rasiječe njeno srce. „Ne brini malena, brzo će doći dan kada ću te uvesti u naš dvorac i ti ćeš biti moja hurija.“ Stegao je zube da ne zaplače dok je ona tiho jecala i molila Boga za njegovu sreću… „Moj mjeseče lijepi, nikad te neću zaboraviti“, rekla je dok je prosula po posljednji put staklene suze u vezenu maramicu koju joj on zatraži sada, da njome briše krv kada bude ranjen.. Ispružila je bijelu ruku i pržila mu maramicu draga srca, okrenula se i nestala u noć…
Prolomi se grom nebeskim svodom i pljusak se spusti da sapere tugu sa njihovih srca… Još jednom se okrenuo ka njoj dok su je koraci nosili daleko od njega, ali u tom trenu snažno se začu pucanj neprijatelja i njegova hurija pade na zemlju. Potrčao je ka njoj, i kao da je odnijela dio njegovog srca, srušio se nad njom, kroz suze govoreći: „Gadovi, šta im je kriva moja svjetlost, moja djevojčica?“ Ona se nasmješila blago, i dok je krv tekla niz njeno tijelo rekla je: „Ipak ću ja tebe čekati u dvoru, mjeseče moj…“
Zatvorivši oči, šehadet je klizio njenim usnama, a on je svoju ružu mirisnu, sad već uvehlu, zalivao suzama…
Adela Kačapor IV