Opet olovku držim u ruci,
Opet bih nešto željela da kažem,
Kao i uvijek na istoj sam muci,
Iskrenost je jača strana, ali ipak lažem…
Da je nešto dobro na svijetu ovome,
Da nije ovo tuga u srcu mome,
Da se mojim očima samo učinilo,
A crno se mastilo odavno razlilo…
Po nebeskom svodu, gdje zvjezdice žive
I druga stvorenja što Gospodar stvori,
Njemu sedždu čine i njemu se dive,
Radosna zbog toga, al’ nešto me mori…
Još uvijek je onih koji nisu srećni,
Zaboraviše oni na ahiret vječni,
Ne osjetiše radost i slast imana,
A nemaju više na ovom svijetu dana…
Aida Rašljanin