Vijesti

Lični primjer ili uzor u pedagogiji predstavlja jedno od najuspješnijih i najefikasnijih sredstava u moralnom odgajanju djeteta i njegovu formiranju u psihičkom i društvenom pogledu. Odgajatelj za dijete predstavlja idealnog čovjeka i u njegovim očima on je najbolji uzor. On se zbog toga ugleda na njega u vladanju i svjesno ili nesvjesno ga oponaša u njegovom moralu. Štaviše, u njemu i u njegovim osjećanjima, da li svjesno ili nesvjesno, ostaje utisnuta odgajateljeva slika dok govori, radi, osjeća i misli. Zato je lični primjer veliki činilac odgajanja djeteta, kako u pozitivnom tako i u negativnom pravcu. Ukoliko je odgajatelj iskrena, poštena, plemenita i kreposna osoba, dijete koje takav odgajatelj odgaja će se razvijati na iskrenosti, poštenju, plemenitom moralu, hrabrosti i kreposti. Ako je odgajatelj lažov, izopačen, škrtica, kukavica ili prostak, i dijete koje on odgaja će rasti u duhu sličnih osobina i karakteristika.

 

Koliko god dijete bilo spremno za velika djela, koliko god bilo čiste i neporočne prirode, ono se neće okrenuti načelima dobra i osnovama uzoritog odgoja sve dok ne vidi da mu je odgajatelj na visini moralnosti, vrhuncu ljudskih vrijednosti i čestitosti. Lako je poučiti dijete određenoj metodi odgoja, ali je teško da dijete istovremeno i prihvati tu metodu, kada vidi da onaj ko bdije nad njegovim odgojem i usmjerava ga i sam ne praktikuje ovu metodu i ne izvršava njene temeljne principe i osnovna načela.

„Prvi odgoj i ‘modeliranje’ ličnosti počinje u porodici, među roditeljima. Razloge za dobro i loše ponašanje nalazimo uvijek u načinu kako je neko odgajan u porodici. Stoga je porodica, a u okviru nje roditelji, početak svake sudbine. Porodica je naš izvor, korijen i naš primjer koji ćemo u životu oponašati. Iz toga korijena izrastaju druge porodice u okrilju šire zajednice. Američki književnik, dobitnik Nobelove nagrade 1954. godine, Ernest Hemingvej[1] je rekao: ‘Nijedan čovjek nije ostrvo, sam po sebi cjelina. Svaki čovjek je dio cjeline, dio čovječanstva.’ Znači, ako je porodica izvor i uzor za odgoj djece, korijen čovjeka, a čovjek je dio čovječanstva, onda su porodica i roditelji korijen i početak čovječanstva. Zato roditelji imaju veliku odgovornost prema čovječanstvu zbog djece koju odgajaju.“[2]

Uzvišeni Allah, koji je Svojim robovima ustanovio čudesnu nebesku metodu, znao je da se Poslanik a.s., poslan od Njega da narodu dostavi nebesku Objavu, mora odlikovati najvišim mentalnim, moralnim i psihičkim svojstvima kako bi ga svijet slijedio, učio od njega, odazivao mu se i prihvatao njegov put u visokim moralnim načelima. Zbog toga poslanstvo spada u kategoriju zaduženja, odnosno zapovijedi, a nije stečeno, jer je Uzvišeni Allah znao kome će povjeriti Svoju Objavu. On je dobro znao koga da među čovječanstvom odabere da budu Njegovi poslanici, donosioci radosne vijesti i opominjači.