PITANJE: Da li muž prilikom razvoda braka smije uskratiti ženi pravo na starateljstvo nad maloljetnom djecom? To jest, da li može maloljetnu djecu uzeti sa sobom i ne dozvoliti majci da nastavi voditi brigu o njima?
ODGOVOR: Prema propisima Šerijata, zasnovanim na njegovom osnovnim izvorima, Kur'anu i Sunnetu, prioritet u starateljstvu nad djecom, nakon razvoda braka njihovih roditelja, pripada majci, osim ukoliko ne postoji neki jasan, opravdavajući, argument koji joj to pravo uskraćuje.
Što se tiče uzrasta, ili starosne dobi djece do koje majka polaže pravo prvenstva u starateljstvu, islamska ulema ima različite stavove. Hanefije smatraju da je to do navršene sedme godine za muško dijete, a devete za žensko, tako da u ovom periodu, to jest od rođenja do ovog perioda, pravo prvenstva u starateljstvu ima majka.
Međutim, ona ovo svoje pravo može i izgubiti, a to će biti ukoliko ne bude ispunjavala određene uslove starateljstva koji su postavljeni za nju ili bilo koju drugu osobu koja spada u red onih koji imaju pravo na starateljstvo.
Od osnovnih uslova za majku djeteta jeste da se nakon razvoda ne udaje za drugog čovjeka, jer će joj udaja za drugog uskratiti pravo na starateljstvo. Poslanik a.s., odgovarajući ženi koja ga je upitala o ovoj temi, kaže: „Ti imaš prvenstvo u starateljstvu nad djetetom, sve dok se ne preudaš.“
Dakle, udajom za drugog čovjeka majka djeteta gubi pravo starateljstva nad djetetom i to pravo prelazi na druge osobe, a prema sunnetu Poslanika a.s. to su ženske osobe, čija je pomoć i briga o djetetu u pomenutom uzrastu neophodna i teško može biti zamijenjena osobama muškog pola.
Nakon majke redosljed osoba koje imaju pravo na starateljstvo nad djetetom je sljedeći: bijača po majci, bijača po ocu, sestra djeteta, sestra po majci, sestra po ocu, kćerke sestara, tetke, hale (očeve sestre) itd.
Da bi pomenute osobe mogle preuzeti na sebe starateljstvo nad djetetom potrebno je da ispunjavaju predviđene uslove, a kojih, pored pomenutog uslova za majku, ima još nekoliko. Osnovni uslov jeste da je osoba umno zrela i zdrava, to jest da se ne radi o osobi koja je maloumna; da je pripadnik islama, tj. ukoliko majka djeteta nije muslimanka, a njegov otac je musliman, pravo na starateljstvo pripada ženskim članovima rodbine po ocu koji su muslimani. Uslov je takođe i da je osoba povjerljiva i moralna, jer se dijete ne može povjeriti osobi koja je nepovjerljiva, odnosno osobi koja ne vodi brigu o svom ponašanju i doprinosi propadanju onoga što joj se prepusti da vodi brigu o njemu, kao ni osobi koja je nemoralna.
Što se tiče troškova potrebnih za ishranu i izdržavanje djeteta u periodu dok je ono kod majke ili neke druge od pomenutih ženskih osoba, oni spadaju na oca. To znači da je otac dužan obezbijediti potrebna sredstva za ishranu i odijevanje djeteta, kao i neophodnu njegu ili neke druge njegove potrebe.
Nakon isteka perioda starateljstva, to jest sedam godina za muško, odnosno devet godina za žensko dijete, ono će pripasti onom roditelju za kojeg se pretpostavlja da će djetetu kod njega biti bolje, to jest koji će mu pružiti više u odnosu na drugog roditelja, i to u svakom pogledu: u pogledu vjere, odgoja, obrazovanja itd. U periodu starateljstva, ali i poslije njegovog isteka, roditelji imaju pravo viđanja i sastajanja sa djetetom i to druga strana ne smije osporavati.
PITANJE: Da li muž ima pravo uskratiti ženi mehr ukoliko ona napusti brak i njegovu kuću bez njegove volje, a na to bude prisiljena negativnim odnosom prema njoj?
ODGOVOR: Razvodi braka u našem okruženju su postali česta pojava, posebno zadnjih godina, iako su oni ranije bili rijetkost. Razloga je puno, ali se vrlo često razvodi pravdaju nepodnošenjem među supružnicima, ili odnosom roditelja, ili jednoga od njih, prema snahama. Opšte je poznato da je razvod braka svrstan u najodvratnije i Allahu dž.š. najomraženije dozvoljene stvari, zbog bolnih posljedica koje neminovno povlači, te je zato potrebno svim silama pokušati spasiti brak prije nego se odluči njegovo prekidanje.
Prekid bračne veze povlači kao posljedicu obavezu izmirenja mehra, osim ukoliko supruga nije prekinula brak bez ikakvog opravdanog razloga, jer u tom slučaju ona gubi pravo na mehr.
Dakle, ukoliko muž otpusti svoju suprugu, ili ukoliko je fizičkim uznemiravanjem ili omalovažavanjem prisili na razvod, bilo sa njegove strane ili od strane njegovih roditelja, a on ne preduzme ništa da je zaštiti, obavezan je svojoj supruzi isplatiti dogovoreni mehr. I ne samo to, njemu je zabranjeno da joj uzme bilo šta što joj je darovao, bilo da je riječ o nakitu ili drugim darovima. Međutim, u praksi se čini velika nepravda prema otpuštenim ženama. Njima se od strane njihovih muževa uskraćuje pravo na mehr, otimaju njihovi darovi i prosto se tjeraju od kuće kao da među njima nije bilo ničega. Nažalost, za takve postupke se vrlo često dobije podršaka roditelja, zaboravljajući da su te mlade djevojke, kojima se ruši mladost, život, nečija djeca čiji će roditelji biti povrijeđeni i poniženi.
Ono što je dužnost nas koji govorimo o vjeri, dužnost imama jeste, obzirom da se šerijatsko sklapanje braka vrši pred njima, da zaštitimo propis vjere, odnosno insistiramo na njegovoj primjeni, jer ćemo u suprotnom snositi dio odgovornosti za neprakticiranje propisa, čije je izvršenje prihavaćeno u našem prisustvu i na naše insistiranje. To znači da je naša obaveza da podsjetimo onoga ko krši obećanje i ne izvršava preuzetu obavezu da to izvrši, jer u suprotnom čini nasilje prema Allahovim stvorenjima, za koje će biti odgovoran pred Uzvišenim Gospodarom.