Pravni i društveno-politički položaj Jevreja u Bosni i Hercegovini nije se bitno razlikovao od položaja Jevreja u drugim provincijama Osmanskog carstva. To potvrđuju podaci sačuvani u turskim izvorima sa područja Bosne i Hercegovine i sa drugih područja Osmanskog carstva, naročito iz Makedonije, kao i jevrejski podaci iz rukopisa „Pinakes“ koje je iskoristio M. Levy u svom djelu „Die Sepharadim in Bosnien“.
Osnovu prava u Osmanskom carstvu predstavljalo je šerijatsko (muslimansko) pravo. Priznajući slobodu vjere kršćanima i mojsijevcima, šerijatsko pravo je poznavalo pripadnicima tih religija pravo da rješavaju neke svoje odnose po propisima svoje vjerske zajednice i svog (kanonskog ili običajnog) prava. Takav stav šerijatskog prava predstavljao je bazu na kojoj su se formirale izvjesne pravne povlastice nemuslimanskog stanovništva u Osmanskom carstvu i iz kojih je niklo pravo nemuslimana da autonomno rješavaju svoje vjerske i neke civilno-pravne stvari. Nabrajanje povlastica slijedilo je dalje u posebnim aktima sultana kojim su oni potvrđivali nemuslimanske vjerske starješine u njihovom položaju.
Za Jevreje u Bosni sačuvao se samo jedan takav dokument iz 1840. godine. To je dekret (berat) sultana Abdul Medžida (1839-1861), kojim je potvrđen na dužnosti haham-baše (glavnog rabina) u Bosni Mojsije (Musa efendija). Premda se berat odnosi samo na jednu ličnost, na osnovu njega je moguće rekonstruisati sadržaj pravnih povlastica koje su uživali Jevreji u Bosni. U beratu se na prvom mjestu govori o vjerskoj autonomiji Jevreja. S tim u vezi je rečeno da su jedino haham-baša i niže vjerske starješine Jevreja ovlašteni da vrše vjerske obrede u okviru svoje vjerske zajednice (millet) i prema njenim vjerskim propisima; da je jedino haham-baša ovlašten da upravlja dobrima jevrejske vjerske zajednice, jevrejskim vjerskim školama i bogomoljama (sinagogama).
U skladu sa garantovanjem vjerske autonomije, beratom je izričito zabranjeno nasilno islamiziranje Jevreja.
Turski podaci pokazuju da su Jevreji od početka osmanske vlasti u našim zemljama mogli:
– da slobodno vrše svoje vjerske obrede (da posjećuju svoje bogomolje);
– da hodočaste svoja sveta mjesta u Palestini;
– da se sahranjuju po propisima svoje vjere;
– da spravljaju jela i pića po svojim običajima;
– da u okvirima opštih naredaba organa osmanske vlasti podižu i održavaju svoje bogomolje (sinagoge);
– da organizuju vjersku nastavu za pripadnike svoje vjere;
– da se pred kadijom zaklinju po propisima svoje vjere („Bogom koji je po Mojsiju objavio Toru“) itd.
Na postojanje autonomije Jevreja u Bosni u određenim stvarima ukazuje i činjenica da su Jevreji ubrzo po doseljavanju u Sarajevo izgradili svoju sinagogu i da su od davnina imali svoje vjerske starješine. Sinagoga je, kao što je rečeno, sagrađena po naređenju Sijavuš-paše poslije 1581. god. Nju spominje Evlija Čelebija u svom „Putopisu“ u drugoj polovini XVII stoljeća. Stradala je u velikom požaru 1788. god., a restaurirana 1794. O svemu tome sačuvali su se podaci u službenim osmanskim dokumentima iz kojih se vidi da su lokalni osmanski organi morali da poštuju vjersku autonomiju Jevreja. Takav je bio, po prilici, položaj Jevreja u Bosni i Hercegovini do zavođenja reformi (tenzimat) od strane sultana Abdul Medžida, Hatišerifom od Gulhane 1839. god. Hatišerifom je formalno ukinut stari feudalni sistem i proklamovana jednakost svih građana osmanske države pred zakonom, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, sigurnost života i imovine, sloboda vjeroispovijesti i vjerske nastave, dopuštenost vršenja državnih službi, jednakost pri oporezivanju, jednakost u svjedočenju itd. Premda je sprovođenje Hatišerifa u djelo teklo vrlo sporo, poslije njegovog izdavanja primjetne su izvjesne promjene u položaju nemuslimana u Bosni i Hercegovini. U svojoj knjizi „Dva lica islama“, poznati američki publicista Stephen Schwartz, govoreći o položaju Jevreja Sefarda u Osmanskoj imperiji, kaže: „…Teorije o navodnom i stalnom, neizbježnom jevrejsko-muslimanskom sukobu jedino se mogu održati potpunim ispisivanjem Sefarda u Osmanskoj carevini i Balkanu iz jevrejske povijesti. Iznosi se da su Jevreji bili „građani drugog reda“ pod osmanskom upravom, međutim, sam pojam građanstva nije nigdje postojao u svijetu potkraj 18. stoljeća, a položaj Jevreja pod osmanskim sultanima bio je nesumnjivo iznad položaja Jevreja u kršćanskim područjima, gdje su Jevreji bili predmet velikog nasilja.“
Negdje oko 1454. godine, rabin Isaac Sarfatti iz Adrianopola iznosi suštinu ovakvog pogleda na jevrejski život pod muslimanskom vlašću u jednom pismu njemačkim Jevrejima, u kojem on izjavljuje: „Čuo sam za patnje, gorče od smrti, koje su zadesile našu braću u Njemačkoj, za tiranske zakone, prisilno pokrštavanje i progonstva, koja se svakodnevno događaju. Rečeno mi je da Jevreje, kad izbjegnu iz jednoga mjesta, zadesi još teža sudbina na drugom mjestu… Sa svih strana čujem za duševnu patnju i tjelesna mučenja, za svakodnevna nasilna utjerivanja poreza silom od strane nemilosrdnih tlačitelja. Kler i monasi, lažni sveštenici kakvi i jesu, dižu se na nesretni narod Božji… Iz ovoga su razloga oni nametnuli zakon da se svaki Jevrej koji se nađe na kršćanskoj lađi koja plovi za Istok treba baciti u more. Jao nama! Kako se samo loše postupa s narodom Božjim u Njemačkoj, kako je žalosno nestala njihova moć! Tjeraju ih tamo-ovamo, gone ih čak i u smrt… Braćo i učitelji, prijatelji i poznanici! Ja, Isaac Sarfatti, iako potičem od francuske loze, ipak sam rođen u Njemačkoj i tu učih pred nogama mojih cijenjenih učitelja. Obavještavam vas da je zemlja Turska gdje ništa ne manjka i gdje će, ako vi ushtijete, i svi drugi htjeti sa vama dobro postupati. Put do Svete zemlje leži vam otvoren kroz Tursku. Zar nije onda bolje da živite pod muslimanima negoli pod kršćanima? Ovdje svaki čovjek može stanovati u miru pod svojim vlastitim vinom i smokvinim stablom. Ovdje vam je dopušteno da nosite najskupocenije ogrtače. Nasuprot tome, u kršćanskom svijetu ne usuđujete se nipošto odjenuti svoju djecu u crveno ili plavo, prema našem ukusu, a da ih ne izložite opasnosti da budu prebijeni na mrtvo ime, ili da budu modri i crveni od šiba i, prema tome, zar niste osuđeni da hodate posvuda uglavnom odjeveni u tužno obojene halje… Dakle, uzevši u obzir sve ove stvari, o Izraele, zašto si se uspavao? Ustani i napusti tu prokletu zemlju zauvijek!“
Nastavit će se…