PITANJE: Jedan naš čitalac pita: „Zašto ste ohalalili muziku, bez obzira što se koristi u ilahijama, jer po mnogim hadisima muzika i upotreba muzičkih instrumenata je haram!?“
ODGOVOR: Pitanje dozvole ili zabrane muzike jeste jedno od pitanja koje se često postavlja i tema o kojoj mnogi govori. O njemu raspravljaju i oni koji na to nemaju pravo zbog nedovoljnog poznavanja izvora Šerijata, tako da se zauzimaju različiti stavovi – od dozvole do stroge zabrane.
Nije tajna da među ulemom postoje oni koji strogo zabranjuju svaku vrstu muzike, smatrajući je haramom, koji zabranjuju korišćenje televizije ili gase radio i TV prijemnike kada se nešto takvo čuje ili prekrivaju svoje uši da ne bi zvuci muzike ili pjesme doprli do njihovog sluha.
Na drugoj strani imamo pripadnike islama koji uživaju u muzici i sa radošću je slušaju smatrajući da u njoj nema ništa loše.
Kada se govori o dozvoli muzike ili pjesme odmah moramo reći da postoje određene okolnosti ili situacije u kojim sva islamska ulema ima jedinstven stav po pitanju zabrane, a to je muzika koja čovjeka podstiče na grijeh, koja uzbuđuje i pojačava nagone koji su u čovjeku, tako da se osoba odlučuje na činjenje grijeha. Takođe i pjesma u kojoj se veliča i hvali npr. alkohol, nemoral ili neki drugi grijeh, koja je praćena igrom i plesom razgolićenih žena i muškaraca ili pornografskim scenama.
Svaka muzika koja u sebi sadrži pomenute elemente jeste strogo zabranjena – haram i niko je od islamskih pravnika ne dozvoljava, a uzrok njene zabrane je jasan. To, zapravao, i nije muzika već jedan vješto isplanirani i insceniran oblik borbe protiv ljudskog morala i vjerskih vrijednosti koje se na taj način žele omalovažiti, poniziti, a čovjek se treba njih „osloboditi“ kako bi bio „sretan“.
Međutim, kada je riječ o muzici ili pjevanju koje u sebi ne sadrže elemente zabranjenog, koje smo prethodno spomenuli i koji sve čine haramom, onda se ne možemo složiti sa onima koji muziku apsolutno zabranjuju, smatrajući istim svaki oblik muzike ili pjesme.
Nipošto ne može biti ista ilahija ili kasada koju izvode osobe koje su vjernici, hafizi, islamski odjevene muslimanke i sl. u kojima se veliča vjera, hvali i spominje Allah dž.š., spominju svojstva našeg Poslanika a.s. i drugih poslanika a.s., i pjesma koju izvodi muško ili žensko u kojoj se veličaju razni poroci.
Onaj koji ne primjećuje razliku između ovo dvoje očigledno je poremetio svoje parametre i mjerila, tako da ne razlikuje ono što je potpuno različito.
Jedan od danas najpoznatijih islamskih mislilaca i fakiha, koji je u sebi uspio očuvati osjećaj i razumijevanje za ono što donosi vrijeme u kojem živimo, čije se mišljenje razlikuje od mnogih njegovih savremenika, zbog čega ga neki kritikuju ili mu zamjeraju, između ostalog, o pjevanju, koje u sebi ne sadrži elemente harama, kaže: „U pjevanju nema ničega lošeg, ono spada u red ugodnih stvari koje je Allah dž.š. dao da se osoba njima koristi i uživa. Pjesma je radost i užitak za uho, kao što je ukusna hrana radost našem stomaku ili kao što je stvar lijepog izgleda radost i užitak našem oku. Da li su sve ugodne i lijepe stvari zabranjene u islamu ili dozvoljene? U islamu nema ni jedna stvar koja je ugodna, koju zdrav razum smatra takvom, da je Allah dž.š. istu zabranio, već je dozvoljena.“
Takođe kaže: „Ukoliko malo razmislimo, vidjet ćemo da je želja za pjevanjem ili slušanjem istog urođena kod čovjeka, jer je poznato da maloljetno dijete koje plače vrlo često prekida svoj plač kada mu njegova majka pored njega počne umiljatim i ugodnim glasom pjevati. To je nešto što je majkama poznato od davnina i metoda kojoj vrlo često pribjegavaju da svoje dijete zabave ili ga uspavaju. Pa ako je pjevanje prirodni nagon čovjeka, zar vjera islam tako nešto zabranjuje?“ (El fikhul islami, str. 493)
Muzika i pjesma su bili itekako rasprostranjeni kod predislamskih Arapa. Dolaskom islama Poslanik a.s. je pojedine oblike muzike i pjesme dozvolio, dozvolivši i Aiši r.a. da prisustvuje i sluša izvođenje. Prenosi se da je Poslanik a.s. jednom prilikom u svojoj kući zatekao dvije sluškinje koje su pjevale Aiši r.a. (a ona je bila kćerka Ebu Bekra). Čuvši ih Ebu Bekr r.a. je uzviknuo: „Zar zvuci šejtana u kući Poslanika?“ Na to mu Poslanik a.s. reče: „Ostavi ih.“ (Hadis prenose Buharija i Muslim, a čuli su ga mnogi od ashaba Poslanika a.s.)
Dokazi na kojima temelje svoj stav oni koji zabranjuju svaku vrstu muzike, a koje ovom prilikom nismo spominjali, su ili vjerodostojni a nejasni, ili jasni ali nisu vjerodostojni, to jest i u jednom i u drugom slučaju nisu dovoljni da se na osnovu njih donese konačan sud o nečemu.
Zato naš zaključak po pitanju muzike jeste da ona može biti haram, i to ukoliko u sebi sadrži nešto što je haram ili podstiče čovjeka na grijeh, a ukoliko ne sadrži u sebi nešto što je zabranjeno i ne podstiče na grijeh, već podstiče čovjeka na pozitivno razmišljanje ili je nešto što čovjeku pomaže da se nakon napornog rada opusti i odmori, a ni u kom slučaju ga ne odvraća od onoga što je Uzvišeni Allah propisao, u njoj nema ništa loše i ona je dozvoljena.
Ovom prilikom želim posebno skrenuti pažnju onima koji olako posežu za haramom, kojima je ta riječ laka na jeziku ili papiru, da je to opasna riječ i da znači potpuno uskraćivanje prava nekome na nešto i kaznu za ono što čine, ako čine, a to se ne može učiniti na osnovu nečijeg ličnog mišljenja ili prohtjeva, ili još gore, na osnovu neke pročitane stare ili nove knjige, određenog autora koji tako misli. Haram može biti nešto što je jasno Kur'anom ili sunnetom Poslanika a.s. zabranjeno ili postoji konsenzus cjelokupne uleme. Ukoliko toga nema onda moramo znati da je krug dozvoljenog i oproštenog u islamu mnogo širi nego što neki misle.
Nažalost, naše vrijeme je puno smjelih „učenjaka“ koji umjesto da kažu: „To je moje mišljenje“, ili: „Smatram pokuđenim ili ružnim“, posežu za haramom, i ne samo to, već svako onaj ko se ne slaže sa njihovim mišljenjem postaje sumnjiva osoba po pitanju imana, što samo pokazuje njihov stepen poznavanja vjere.
Šafija r.a. prenosi u jednom svom djelu riječi Ebu Jusufa, učenika Ebu Hanifinog, koji kaže: „Zatekao sam učene ljude koji su u svojim fetvama izbjegavali da kažu da je nešto haram ili halal sve dok ne bi našli jasan dokaz u Allahovoj knjizi, kojem nije bio potreban nikakav dodatni komentar.“
Prenosi se od imami Malika r.a. da je rekao: „Nema mi ništa teže nego kada mi neko dođe i pita me da li je nešto halal ili haram, jer to znači jasno razdvajanje“. Takođe u vrijeme Omera Ibn Hataba r.a., kada bi se pojavilo neko pitanje ili problem koje bi trebalo riješiti, uvijek bi se okupljali ashabi Poslanika a.s., međusobno se konsultovali, pa tek onda donosili konačan sud.
Neka nam uvijek na umu budu riječi Allaha dž.š. koji kaže: „I ne govorite neistine jezicima svojim, ovo je dopušteno a ovo je zabranjeno, da biste tako o Allahu neistine iznosili.Oni koji o Allahu iznose neistine zaista neće uspjeti.“ (En-Nahl, 116)