Negdje u istom istorijskom trenutku, kada je u Medini trajao proces izgradnje trajnog mira između muhadžira i ensarija, javlja se jedan dokument, koji će, iako često prešutkivan, osporavan, stavljan po strani, dati svoj puni doprinos islama po pitanju ljudskih prava i mogućnosti suživota među pripadnicima različitih religijskih zajednica. Taj dokument je kapitalno nasljeđe koje nam daje jasnu sliku o pogledu naše vjere na mogućnost da pripadnici različitih vjerskih zajednica mogu dijeliti isti životni prostor, i ne samo to, već slobodno raditi na unapređenju svojih vjerskih prava.
Radi se o pisanom dokumentu kojeg istoričari nazivaju:
– Kitab (knjiga, pismo)
– Es-sahifa (spis, list) i
– El-wesika ( dokument, povelja).
Božji poslanik Muhammed a.s. je tim dokumentom nastojao urediti novu državu, te uspostaviti novi sistem vrijednosti u društvu, što će za posljedicu imati uređenje društva na principu pravde i podjele odgovornosti.(Wilfried Hofmann M., Vlast u islamu i islamski politički sistem, Znakovi vremena – Religijske teme br. 17, jesen 2002.)
Muhammed Hamidullah, govoreći o ovom fenomenu, kaže:
„To nije bio samo prvi Ustav prve islamske zemlje, već prvi pravni i komplementarni ustav bilo koje države na svijetu, sastavljen između muhadžira i ensarija, koji su kasnije prihvatili i neka druga plemena nastanjena u Medini, po kojima im je zaštićen imetak, čast i vjera, te određene dužnosti.“ (Hamidullah M., Uvod u islam, Sarajevo, 1989., str. 35)
Medinski dokument, kako mu i samo ime govori, nastao je u Medini onog trenutka kada je Muhammed a.s., zbog nemogućnosti da to učini u Mekki, bio prinuđen napustiti svoj rodni grad i sa svojim sljedbenicima nastaniti se u ovom gradu.
No, određene okolnosti i iskustva, koja je stekao tokom svog života i misije u Mekki, imale su ogroman uticaj na situaciju koja se je odmah nakon njegovog dolaska u Medinu odvijala.
Bio je svjestan situacije u Medini. To područje je bilo trusno i nestabilno zbog brojnih sukoba i ratova između dva najveća plemena u Jesribu, kasnije Medina, Evsa i Hazredža. Nekada bi ti ratovi trajali i po desetak godina, a za njihovu eskalaciju nije bio potreban neki posebno važan razlog. Želio je odmah nakon svog dolaska na ovo područje uspostaviti vladavinu prava i zakona, te po svaku cijenu izbjeći anarhiju, koja bi bila pogubna kako za narod, tako i za njegovu poslaničku misiju.
Kada smo kazali da je za uspjeh koji je postignut u Medini od presudne važnosti bilo iskustvo koje je Muhammed a.s. stekao u Mekki, mislili smo na nekoliko situacija.
Muhammed a.s. je, prije nego što će postati Božji Poslanik, tu živio 40 godina.
Bez obzira što su bili idolopoklonici, stanovnicima Mekke nije bilo strano uređenje i organizovanje države.( Hamidulah M., Uvod u islam, Sarajevo, 1989., str. 10)
Mekka je, i pored toga što nije imala prirodnih resursa, bila najrazvijeniji grad u okruženju. To joj je, prije svega, omogućavala uloga grada u kojoj se nalazi Sveti hram. Mekka je bila organizovana kao grad država, kojom je upravljao savjet od deset nasljednih šefova. Pripadnici vladajuće oligarhije su između sebe dijeli položaje poput: ministarstva inostranih poslova, ministarstvq za brigu o hramu, ministarstva astrologije, ministarstvao za brigu o prinošenju žrtava hramu itd.( Hamidulah M., Uvod u islam)
Muhammed a.s. je imao sreću da potiče iz vrlo ugledne mekkanske porodice Benu Hašim, koja je bila članica najuglednijeg plemena Kurejš, koja je zauzimala vrlo visoke i časne pozicije među vladajućom elitom tog vremena. Njegov djed Abdul-Mutalib se je proslavio ulogom glavnog za vodosnabdijevanje, što je u to vrijeme bila žila kucavica za funkcionisanje grada.
Ove činjenice je posebno važno istaći kako bi na samom početku ovog rada stekli spoznaju da je Božji Poslanik a.s. itekako imao prilike upoznati se sa načinom funkcionisanja državnih organa, što će mu kasnije u Medini biti od velikog značaja.
Bio je član viteškog reda, čiji je zadatak bio da trgovcima i hodočasnicima, koji su iz okolnih zemalja dolazili u Mekku, obezbijedi nesmetan boravak i zaštiti njihove karavane od nasrtaja raznih odmetnika koji su vrijebali plijen i laku zaradu.
On je bio veoma sretan zbog te svoje uloge i često bi na to ukazivao riječima: „Ja sam uzeo učešće u ovome i ne bih mogao da se odreknem ove časti ni za čitav karavan deva. Naprotiv, ako bi neko pozvao, ja bih i sada u ime toga reda potrčao da mu pružim pomoć.“ (Hamidulah M., Uvod u islam)
Muslimani u Mekki su od samog početka objave Kur’ana i javne obznane da slijede vjeru u koju poziva Muhammed a.s., pa sve do prelaska u Medinu, bili izloženi strašnoj torturi i stradanju. Jedini razlog takve teške situacije je bila činjenica da su se usudili izabrati za sebe drugu vjeru od one koja je bila zvanična religija u Mekki.(Hišam I., Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998. str. 58)
Ovu činjenicu je Muhammed a.s. imao posebno u vidu kada je odlučio donijeti Medinsku povelju. Shvatajući da se stabilna zajednica ne može praviti na isključivosti, baš zbog činjenice da je na svojoj koži i koži svojih sljedbenika osjetio pogubnost takve politike, te prihvatajući realnost situacije u kojoj se nalazila Medina, gdje pored muslimana žive Jevreji, a na krajnjim granicama države i kršćani, te idolopoklonici, nastojao je učiniti sve da sa njima napravi dogovor u vidu pisanog akta. Taj dokument bi trebao biti, smatrali su tada, obavezujući za sve strane u ugovoru, na osnovu kojeg bi se obavezale da će raditi na izgradnji zajedničke države u kojoj će imati mjesta za sve ljude dobre volje, bez obzira na vjeroispovijest. Ovim dokumentom nastojalo se da se izbjegne opasnost anarhije, kao i moguće reakcije muslimana na ono što su doživjeli u Mekki zbog svoje religijske pripadnosti. Bez čvrstih zakona i propisa koji jasno određuju prava i dužnosti onih koji vladaju i onih nad kojim se vlada, nema opstanka ni jednom civilizovanom društvu i zajednici.
Naravno da i pored ovih navedenih fakata koji govore o istorijskom trenutku, prije i neposredno tokom pisanja ovog dokumenta, nameće se i pitanje kako i zašto je nastala ova povelja. Uvažavajući sve faktore o kojima smo već govorili, treba istaći da je Muhammed a.s. ovim dokumentom želio pokazati da zajednica muslimana, kao i svaki naredni korak u radu ummeta na društvenom uređenju, bude zasnovan na zakonu. Naravno da onaj koji se bavi proučavanjem istorije islama može primijetiti da je i ranije bilo ugovora između Muhammeda a.s. i muslimana, kakav je, recimo, bio dogovor poznat kao Ugovor na Akabi, između muslimana Jesriba, odnosno Medine, i Poslanika, 621. godine, ali trebamo istaći da između ovog dokumenta i Medinske povelje ima razlike.
Ovaj dogovor je, iako veoma značajan, jer je posljedica ovog dogovora i sama Medinska povelja (tada su novopridošli muslimani Medine ponudili Muhammedu a.s. da sa svojim sljedbenicima pređe kod njih, te da će mu oni garantovati bezbjednost, kako njemu tako i ostalim muslimanima), ipak bio uopšten i usmen.(Hisam I., Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998., str. 87)
Kada je u pitanju Mediska povelja, ona do nas dolazi pisanim putem, jer je Muhammed a.s. želio da poslije ustaljenja u Medini sve to stavi na papir, da svako ima napisana i potpisana pred sobom svoja prava i dužnosti.
Nastavit će se…