Jedan ashab kaže: “Kada sam oca pitao o tome kako se Vjerovjesnik s.a.v.s. ponašao prilikom sjedenja s društvom, odgovorio je: „Allahov Poslanik s.a.v.s. je uvijek bio nasmijan, blage naravi i ljubazan, a ne grub i osoran, niti bučan kao na pijaci. On nije bio bestidnik, niti kuditelj, niti hvalitelj. Ne bi obraćao pažnju na nešto što mu ne godi. Oni koji su od njega nešto očekivali nisu bivali razočarani niti su bili odbačeni. Sebe je poštedio od tri stvari: prepirke, suvišna govora i onoga što ga se ne tiče.
Sagovornike je poštedio od tri stvari: kritikovanja, sramoćenja i istaživanja nečijih sramota. Govorio je samo ono što je smatrao korisnim, zašta može imati nagradu kod Uzvišenog Allaha. Kada bi govorio, slušaoci su bili mirni kao da su im ptice na glavi. Tek kad bi on zašutio, sagovornici bi govorili bez upadanja u riječ, prepirke i nadgovaranja. Onoga ko bi govorio, svi su pažljivo slušali dok ne završi. Njihovo sudjelovanje u razgovoru je smatrao ravnopravnim. Smijao se onom čemu se i sagovornici smiju, divio se onom čemu se i oni dive. Bio je strpljiv prema neznancima na grubom izražavanju i postavljanju pitanja. Čak su i ashabi priželjkivali njihov dolazak da bi se okoristili njihovim pitanjima. Govorio bi im: Kada vidite da neko nešto traži, pomozite mu. Prihvatao je pohvalu samo od nekoga koga je on prije pohvalio. Sagovornika ne bi prekidao dok ne bi završio, ili sam prekinuo svoj govor.“
Vječita inspiracija u odgoju
Kada sam oca pitao o tome kako je izgledala šutnja Allahovog Poslanika s.a.v.s., odgovorio je: „Šutnja Allahovog Poslanika s.a.v.s. počivala je na četiri osnove: blagosti, obazrivosti, uvažavanju i razmišljanju. Njegovo uvažavanje se ogledalo u pažljivom gledanju i slušanju ljudi, a što se tiče njegovog razmišljanja, ticalo se vječnog i neprolaznog svijeta. Krasila ga je blagost u strpljivosti. Ništa ga nije moglo naljutiti i iznervirati. Posebno obazriv bio je u četvero: prihvatanju nečega lijepog da bi se povodilo za tim; ostavljanju nečega ružnog da bi se klonilo toga; traženju rješenja o nečemu što može unaprijediti ummet i poduzimanju onoga što je za ummet najbolje, što će im donijeti dobro i za ovaj i za budući svijet.“
Ovo je etika (ahlak) Vjerovjesnika s.a.v.s. koju bi muslimani trebali oponašati, o kojoj je govorio Poslanikov amidžić Ali ibn Ebi Talib r.a., koji se odgajao u njegovom okrilju i koji je prvi kao dijete prihvatio islam.
Pred svakog muslimana se postavlja zahtjev da Vjerovjesnika s.a.v.s., kao uzora u moralnosti, uzmu za svog vođu i učitelja, s kojim se ne može usporediti nijedan drugi, pogotovo zato što je to ugledanje na bezgrješnog Vjerovjesnika s.a.v.s. Vjerovjesnikova s.a.v.s etika je najjasnije izložena u Vjerovjesnikovom s.a.v.s. životopisu i časnom Sunnetu, te drugoj literaturi koja stoji na raspolaganju muslimanima da je iščitavaju i analiziraju. Tako islam odgoj u okrilju moralnosti zasniva na jednoj, uistinu, čvrstoj osnovi, a to je ugledanje na Muhammeda s.a.v.s.
Naređivanje dobra i zabranjivanje zla
Ako je moral skup svojstava po kojima se može opisati karakterna ličnost, onda bi takva ličnost po islamu morala da bude nosilac produktivne moralnosti, djelotvorne u društvu i široj zajednici. Dakle, islam se ne može zadovoljiti time da lijep moral pojedinca krasi, a da on to zadržava samo za sebe. Naprotiv, islam takvog pojedinca obavezuje da i druge poziva lijepom moralu, da drugima brani upražnjavanje bilo čega lošeg, te da se pridržava lijepe etike i izbjegavanja ružnih svojstava. To je temelj filozofije naređivanja dobra i zabranjivanja zla.
Moralni odgoj u islamu iz kojeg proizlazi obaveza da se naređuje dobro i zabranjuje zlo, čvrsta je osnova na kojoj se zasniva moralno ponašanje i bez koje, ni u kom slučaju, ne može funkcionisati sretno i prosperitetno društvo. Da bi se pojedinac musliman okitio islamskom etikom, on mora svakome naređivati dobro i svakome zabranjivati zlo.
Ukoliko svaki pojedinac naređuje dobro i zabranjuje zlo u razmjerama koje smo naznačili, cijelim muslimanskim društvom će zavladati zdrav moral, opšte dobro i blagostanje. U skladu s tim, razne vrste nedjela, zla i nemorala će nestajati i neće imati pristalica, osim u jednom neznatnom broju koji ništa ne vide, koji su i „slijepi i gluhi“, kako Kur’an spominje, a takvima će odredbe pravednog vjerozakona pokazati ispravan put kako bi se iskorijenile devijacije i poroci, zlo i nemoral. U sankcionisanju, edukaciji i lijepom vaspitanju je ono što je potrebno i poželjno da se suzbija nered, smutnja i zabluda. Zbog toga im je Uzvišeni Allah i propisao određene mjere.
„Naređivanje dobra i zabranjivanje zla, prema tvrdnjama ranijih učenjaka, središnja je osovina islama, radi koje je Allah dž.š. slao sve svoje vjerovjesnike. Kada bi se njegov opseg suzio, znanje o njemu i njegovo praktikovanje zapostavilo, vjerovjesništvo bi bilo potisnuto i vjerovanja bi nestalo. Raširile bi se slabosti, zablude, neznanje, pokvarenjaštvo, a razbuktali bi se požari, rušila se naselja, a svijet ne bi svojih nevolja bio svjestan sve do Sudnjeg dana.“ Naređivanje dobra i zabranjivanje zla neizmjerna je odgojna vrijednost kojom je islam obavezao svakog muslimana i muslimanku. Uzvišeni Allah je islamski ummet učinio najboljom zajednicom koja se pojavila u sklopu ljudskog roda, upravo tako što je obavezuje naređivanjem dobra i zabranjivanjem zla.
Budući da je Muhammed s.a.v.s. posljednji vjerovjesnik i poslanik, neophodno je bilo da on, u vjeri koju je dostavio, naređivanje dobra i zabranjivanje zla iznese kao prioritet s najobuhvatnijim smislom. To je tako zaista i bilo. Allahov Poslanik s.a.v.s. nije nikakvo dobro propustio da ga ne naredi, niti ikakvo zlo da ga ne zabrani. Sve zapovijedi koje u sebi obuhvata islamska koncepcija jesu naređivanje dobra i zabranjivanje zla i nevaljalština. Ne samo to, već i svaki pojedinac, grupa, organizacija, uprava i svaka vlast u islamu, kao primarni zadatak ima naređivanje dobra i zabranjivanje zla.
Pomnim razmatranjem se može uočiti da je Allahovo obraćanje ljudima u posljednjoj i najpotpunijoj Knjizi – plemenitom Kur'anu – u biti i samo po sebi naređivanje dobra i zabranjivanje zla.