Ljubav i milost su svojstva koja ukoliko se nađu kod osobe, ili ako se nastoje baštiniti i razvijati, mogu, ali ne samo da mogu, već će sigurno učiniti svaku osobu sretnijom, zadovoljnijom, prijatnijom, kako sebi tako i okolini. Ove pozitivne i lijepe osobine, svojstva bi, upravo, trebale ponajviše krasiti muslimane, više nego bilo koja druga stvorenja na Zemlji.
Muslimani bi najprije i najpreče trebali pokazati da su svjesni bitnosti ovih osobina, jer su u prilici da ih sami osjećaju na svakom koraku, u svakom momentu svog života. Osim što su time počašćeni, dakle, da osvjedoče te divne osobine, muslimanima se stalno skreće pažnja da trebaju biti toga svjesni i zadovoljni radi toga.
Zapravo, u normalnim okolnostima ova pozitivna stanja su prirodnija za čovjeka od njima suprotnih. Onda kada čovjek želi da tu harmoniju poremeti, pribjegne naporu da prema nekome osjeća odbojnost, pa dođe i do krajnosti da nekoga mrzi, ali ustvari, takvo stanje čovjeka optereti psihički, iako misli da u tome uživa on, ustvari, tu emocionalno strada, a da i nije svjestan toga. Ipak, to su osobine svojstvene šejtanu i čovjek ne bi trebao da ih svojata i na taj način ponižava sebe i svoju ulogu na Zemlji.
Budi blizak Voljenom
Ljubav i milost su osnova svega, to su dvije pokretačke sile na kojima se sve temelji, na kojima je samo čovječanstvo stvoreno. Sva stvorenja na zemaljskoj kugli stvorena su od strane Milostivog Stvoritelja, sve što na njoj egzistira svjedoči neizmjernu i ničim dugovanu ljubav Onoga koji voli najiskrenijom ljubavlju. Milost i ljubav našeg Gospodara idu dotle da se od čovjeka koji pogriješi očekuje da bude svjestan da je pogriješio i da samo iskreno zamoli i obrati se Onome koji molbe prima i bit će mu oprošteno. U Kur’anu Časnom se potvrđuje ova konstatacija:
„Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi, pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti – naći će da Allah prašta i da je Milostiv.“ ( En-Nisa,110)
Onaj koji voli nekoga on nastoji da bude što bliže toj osobi, da bude u društvu te osobe, a naš Stvoritelj nam u Svojoj časnoj Knjizi, upravo, daje do znanja da je On blizu, da očekuje da mu se neko od Njegovih stvorenja obrati:
„A kada te robovi Moji za mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu.“ (El- Bekara, 186)
Zar je čovjeku potrebno nešto više od ove činjenice da bude sretan i počašćen. Ovo se odnosi na svakog onog ko ovo želi. Nema prednosti jedan čovjek u odnosu na drugog zbog nekih materijalnih ili bilo kojih drugih karakteristika. Ovo pravo treba svako ljubomorno čuvati i znati da postoji neko kome se bez ikakvih ograničenja, procedura i zahtjeva može obratiti. Jedino što je potrebno imati u tim prilikama jeste iskrenost.
Suština odnosa roditelja i djece
Među ljudima postoje različiti oblici povezanosti, a jedan od najčvršćih svakako jeste odnos roditelja prema svom djetetu. Taj odnos karakteriše velika doza ljubavi koja se manifestuje kroz razumijevanje, požrtvovanost, brigu, pomaganje itd. Međutim, ovaj odnos nije karakteristika samo ljudske vrste. Jaku vezu između roditelja i potomstva nalazimo i kod životinja. I kod jednih i kod drugih samo neke ekstremne i neprirodne situacije mogu poremetiti ljubav roditelja. Preteča ovoj vrsti ljubavi među Božjim stvorenjima jeste ljubav Stvoritelja tih stvorenja. Riječi Poslanika Muhammeda a.s., koje prenosi Ebu Hurejre r.a., mogu nam pomoći da se još više uvjerimo u neizmjernu milost Gospodara: „Zaista kod Allaha dž.š. ima stotinu milosti. Jednu od njih je dodijelio stvorenjima na ovome svijetu i njome se čovjek smiluje svome djetetu, ptica ptićima. Kada nastupi Sudnji dan, Allah će Svoju milost upotpuniti sa preostalih devedeset i devet dijelova i bit će ih stotinu, pa će takva biti data Njegovim stvorenjima.“
Univerzalna vrijednost islama jeste podsjećanje vjernika da je potrebno što više dobrih djela činiti i podsticati druge da to čine. S druge strane, ne činiti loša djela i druge od njih odvraćati može se smatrati „ličnim“ imperativom svakog muslimana. Rezultat ovako postavljenih vrijednosti će biti vidljiv u svim segmentima ljudske zajednice. Pozitivne refleksije će osjetiti kako muslimani, tako i oni koji dolaze u kontakt sa njima. Ovakav boljitak će svakako biti nagrađen od strane Onoga koji obilato i nesebično nagrađuje. Ebu Zerr r.a. prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. prenio da je Allah dž.š. u hadisi-kudsiju rekao: „Ko uradi dobro djelo nagrada mu je desetostruka ili ću mu je još povećati, a ko uradi loše djelo piše mu se toliko ili ću mu ga oprostiti. Ko se Meni približi za pedalj, Ja se njemu primaknem za podlakticu, a ko se Meni primakne za podlakticu Ja se njemu primaknem za rukohvat, ko mi dođe idući Ja se njemu primaknem žureći, ako Me sretne sa grijesima kolika je veličina Zemlje, a nije Mi pripisivao druga (činio širk), Ja ću mu toliko dati oprosta.“
Upravo zbog pomenutih dokaza koji, istina, čine samo jedan mali dio onoga što muslimani mogu naći u mnogobrojnoj vjerskoj literaturi, obavezni su biti svjesni ovih blagodati u pravom smislu riječi. Najmanje što se očekuje od nekog čija vjera baštini najdragocjenije moralne vrijednosti jeste da svojim ponašanjem potvrdi da ih je usvojio kao sastavni dio svog karaktera.