Novi način prikupljanja i raspodjele zekata i sadekatu-l-fitra, u očima dobrog dijela javnosti, pa čak i kod dijela uleme, shvaćen je kao nova praksa koja se uvodi u naš vjerski život, suprotno vjekovnoj tradiciji, te su stoga donekle i razumljivi izvjesni otpori,
jer nije lako mijenjati svijest i tradiciju. Međutim, činjenica je da se u ovom slučaju ne radi o nikakvim novotarijama, niti novom tumačenju i mijenjanju propisa Šerijata, već je isključivo riječ o ispravljanju pogrešne prakse koja je nastala u periodu odsustva islamske organizovane vlasti, kada je izvršavanje pojedinih islamskih propisa prepušteno savjesti svakog vjernika.
Ubiranje zekata
Sasvim je nedvojbeno, u odnosu na islamske propise, da funkcija ubiranja zekata, određivanja i propisivanja načina ovog ubiranja, kao i organizovanje akcije u cijelosti spada isključivo u nadležnost islamskih organa: organa vlasti tamo gdje ona postoji, ili vjerskih organa Islamske zajednice, kao što je to slučaj kod nas. Na to nas upućuje sam Kur'an, propisujući dio zekata kao nagradu onima koji su angažovani u akciji ubiranja zekata. On nam nedvosmisleno ukazuje na to da je ubiranje zekata društvena funkcija i da je društvo ovlašteno da je vrši i onganizuje na odgovarajući način.
Tako je nastupao Muhamed a.s. kao najodgovorniji i najautoritativniji faktor u prvoj razradi i primjeni zekatske kur'anske misli. Zekat se ubirao u Bejtu-l-mal (centralnu državnu blagajnu). Svaki dinar iz ove obaveze morao je doći u centralnu blagajnu. I poslije smrti Muhameda a.s. nastavljena je ova praksa. Ebu Bekr ie vojnički intervenisao protiv onih koji su odbili da ubiračima daju obavezni zekat. Drugi halifa Omer išao je istim putem. Treći halifa Osman unio je, međutim, u način ubiranja zekata izvjesne izmjene. Podijelio je imovinu koja podliježe zekatu na dvije vrste: onu koja se može kontrolisati (zahir) kao što su poljoprivredni proizvodi i stoka, i onu koja se ne može kontrolisati (batin), kao što je novac i trgovačka roba. Za prvu vrstu imovine zekat su ubirali organi, a za drugu prepušteno je vlasnicima da oni daju zekat i raspoređuju ga prema propisima Šerijata. Prema shvatanju savremenih autora, to jest uleme novijeg doba, ovakva raspodjela danas nema više nikakva opravdanja, zato što je svaku vrstu imovine moguće kontrolisati, tako da je princip h. Osmana bio prihvatljiv određeno vrijeme, a obzirom da su se okolnosti promijenile on više nije prihvatljiv, a u tome nema ničega suprotnog Šerijatu, već isto kao što je u njegovom vremenu, shodno njegovom mišljenju, princip Ebu Bekra i Omera bio neprihvatljiv.
Stoga, akcija organizovanog prikupljanja zekata kod nas nije nikakva novina u smislu odstupanja od propisa i islamske prakse.
Naprotiv, to je vraćanje propisima, ispravljanje deformacija i privođenje zekata njegovoj pravoj svrsi i namjeni.
Ni mi nismo u tome usamljeni. Mnoge islamske zemlje donijele su, ili su u toku donošenja posebnih zakona o ubiranju zekata. Tako je Saudijska Arabija donijela takav zakon još 1950., Egipat i Libija 1971. godine. Npr. pomenuti zakon Saudijske Arabije ovlašćuje državu da ubire čitav iznos zekata od imovine koja se kontroliše i polovinu iznosa od imovine koja se ne može kontrolisati (batin). Druga polovina se ostavlja vlasniku da je on podijeli. Sličan postupak propisuje i libijski zakon.
Veoma ugledni i poznati savremeni autor dr. Jusuf Kardavi u svom djelu „Fikh-el Zekat“, tom II, str. 747, kaže: „Zekat je, kao što smo vidjeli, strogo propisana obaveza (faridatun minallahi), ali u osnovi ne kao pravo ostavljeno pojedincima da ga oni, zavisno o snazi i slabosti njihovog vjerovanja, izvršavaju, odnosno neizvršavaju. Treba biti sasvim načisto da zekat nije nikakvo individualno dobročinstvo niti milostinja. To je veoma značajna socijalna ustanova koju kontroliše društvo, a kojom rukovodi određeni administrativni mehanizam i putem propisanog instrumentarija ubire zekat od obveznika i raspoređuje ga u propisane fondove i namijenjene potrebe. Ovdje nema nikakve razlike između bilo koje vrste imovine. Nadležni organi ubiru zekat od cjelokupne imovine, bez obzira da li je zahir ili batin, prema klasičnoj podjeli.“
Potpuno identično mišljenje zastupao je istaknuti islamski učenjak Muhamed Ebu Zehre i mnogi drugi, tako da se nameće zaključak da nadležni organi i odgovorni faktori (ulu-l-emr) moraju preuzeti ubiranje i raspodjelu zekata od svih vrsta imetka, bilo od zahira ili batina, i to iz dva razloga,. Prvo, zbog toga što su ljudi potpuno zanemarili izvršavanje obaveze zekata od svih vrsta imetka, tako da uopšte ne ispunjavaju punomoćstvo koje im je dao halifa Osman i drugi upravljači poslije njega. Drugo, zbog toga što se sada sve vrste imovine i zarade mogu kontrolisati.
Raspodjela zekata
Fondovi na koje se raspoređuje prihod od zekata posve su jasno Ku'anom određeni. Osnov u tome čini 60. ajet sure Et-Tevbe: „Obavezni doprinosi (sadekat) pripadaju samo siromasima, ugroženima, ubiračima, onima čija srca treba privući, za oslobađanje robova, dužnicima, za opšte dobro i putniku. To je naredba od Allaha, a Allah sve zna i Mudar je.“
Prema odredbi ovog ajeta obavezna vjerska davanja, u šta spada zekat i sadekatu-l-fitr, mogu se trošiti i raspoređivati jedino u osam pomenutih fondova: 1. za siromahe, 2. za ugrožene, 3. za ubirače, 4. za one čija srca treba privući, 5. za oslobađanje robova, 6. dužnicima, 7. za opšte dobro (fi sebilillah) i 8. putniku. Na kraju ajeta se naglašava da je ovakva raspodjela ustanovljena Božijom odredbom (faridaten minellah).
Postavlja se sada pitanje ko je nadležan i šerijatski ovlašten da vrši raspodjelu prihoda od spomenutih doprinosa, kako će se i na koji način vršiti raspodjela? Da li se prihod mora raspodijeliti na sve fondove ili se može, prema potrebi, uložiti samo u jedan fond?
Prethodno smo utvrdili da ubiranje zekata predstavlja društvenu funkciju, koju trebaju i mogu obavljati samo nadležni i odgovorni organi. Isto obilježje i značaj ima i funkcija raspodjele zekata u fondove i određivanje njihovog prioriteta.
Nadležni organi Islamske zajednice, još u vrijeme bivše Jugoslavije, razmatrajući pitanje materijalne baze za vjerski život i pitanje novih izvora prihoda, odlučili su, poslije dužeg i temeljitijeg izučavanja, da se zekat, u šta spada i sadekatu-l-fitr, kao što smo to već ranije istakli, ubire i raspoređuje prioritetno samo u fond za izdržavanje vjerskih zavoda: fakulteta i medresa. Nema niti može biti bilo kakve sumnje u šerijatsku opravdanost ovakve odluke. Niko ne može reći niti je bilo ko od priznatih mudžtehdida, osnivača islamskih pravnih škola – mezheba, tvrdio da se zekat ne može dati u svrhu školovanja i pripremanja vjerskog kadra.
Svi poznati savremeni islamski autoriteti jednoglasni su u tome, da riječ fi sebilillahi obuhvata sve opšte potrebe jedne zajednice. Rešid Rida tumači ovu riječ u svom tefsiru „Tefsirul-Kur'anil Hakim“ i veli: „Davati i trošiti na Božijem putu (fi sebilillah) znači davati za opšte potrebe koje čine osnov vjerskog i društvenog života.“ U naše doba, ističe Rešid Rida, „najpotrebnije je i najopravdanije zekat davati u svrhu školovanja i pripremanja ljudi koji će tumačiti i objašnjavati istine islama. Tu na prvom mjestu dolazi otvaranje i izdržavanje vjerskih škola“.
U poznatom šerijatsko-pravnom djelu „Fikhu-s-sunne“, svezak III, str. 127, stoji: „Od svega što se troši na Božjem putu najvažnije je ono što se ulaže na pripremanje kadra, koji će u nemuslimanskim zemljama, preko onganizovanih zajednica, koje će ih materijalno pomagati, širiti islam i tumačiti Božju riječ. U to, svakako, spada izdržavanje škola za izučavanje vjerskih i drugih znanosti, koje su potrebne u životu čovjeka i društva.“
Poznati islamski autoritet Šejh Šeltut u djelu „El Fetava“, str. 119, kaže: „Riječ fi sebilillah znači opšte dobro kojim se koriste svi muslimani, a ne samo određeni pojedinci. Ova riječ posebno obuhvata prosvjetne ustanove, kao i sve drugo što ima opštedruštveni značaj. Imam Razi u svom Tefsiru, tumačeći ovu riječ, napominje da se njeno čak ni bukvalno značenje ne može ograničiti samo na borce na bojnom polju, kako to neki kažu.“
Sejid Kutb u tefsiru „Fi zilalil Kur'an“, svezak IV, str. 245, navodi da riječ fi sebilillah ima veoma široko značenje i obuhvata sve što je korisno za yajednicu.