PITANJE: Kakve su posljedice neizvršavanja propisa klanja kurbana?
ODGOVOR: Klanje kurbana jeste vadžib – obavezno, po mišljenju imama Ebu Hanife, i dužna ga je izvršiti svaka osoba koja je u svom mjestu boravka, koja na dan Bajrama bude imala materijalnih mogućnosti da kupi životinju koju će zaklati na ime kurbana, a sa druge strane je podmirila potrebe svoje porodice kada je u pitanju nužno izdržavanje.
Ovaj svoj stav hanefije temelje na riječima Božjeg Poslanika a.s. koji kaže: „Onaj ko ima materijalnih mogućnosti da zakolje kurban, a ne zakolje ga, nemoj da se približava mjestu na kojem mi obavljamo namaz.“
Ove riječi Poslanika a.s. jasno ukazuju da klanje kurbana nije na dobrovoljnoj osnovi, već je ono obavezno, jer da nije tako Poslanik a.s. ne bi zabranio onom ko ne zakolje kurban da prisustvuje obavljanju namaza sa njim i ashabima.
Za razliku od imama Ebu Hanife, većina islamskih pravnika je mišljenja da je klanje kurbana pritvrđeni sunnet Poslanika a.s. kojeg je on redovno izvršavao i da onaj ko kolje kurban time potvrđuje da slijedi Poslanika a.s. i pripada njegovom ummetu. Jedan od hadisa kojim potvrđuju ovaj svoj stav jesu riječi Poslanika a.s.: „Tri su stvari meni farz – obaveza, a vama su sunnet: vitr, kurban i duha namaz.“
Iako se islamski pravnici razilaze po pitanju stepena obaveznosti kurbana, ipak su svi oni saglasni da svaki musliman koji u svom srcu nosi iman klanjem kurbana potvrđuje da pripada jednom velikom ummetu i da zajedno sa više od milijardu svoje braće dane Kurban bajrama dočekuje na način kako ih je Poslanik a.s. dočekivao, a sigurno se zna da bi Poslanik a.s. prvo što bi uradio poslije obavljanja bajram namaza jeste klanje kurbana.
Iz ovog se razumije da su posljedice neizvršavanja klanja kurbana, u situaciji kada je osoba u mogućnosti to učiniti, prije svega odgovornost na budućem svijetu i gubljenje prava na šefaat Poslanika a.s. jer se ne izvršava ono što je Poslanik a.s. stavio u dužnost da bude izvršeno. Takođe, neizvršavanjem ovog propisa osoba uskraćuje sebi nagradu koja slijedi za izvršenje propisa, rizikuje da neizvršavanjem kurbana, kao oblika žrtve, koji ima za cilj da zamijeni ljudsku žrtvu, zasluži prezir i kaznu od strane Uzvišenog Allaha, koji u tom slučaju može nepokornog roba iskušati sa ljudskom žrtvom ili gubitkom imetka, što je mnogo teže i bolnije od izvršavanja kurbana kao propisa.
PITANJE: Koliko se osoba može udružiti u klanju kurbana i kakva treba da je životinja koja se kolje?
ODGOVOR: Prilikom klanja kurbana dozvoljeno je da se više osoba udruži u kupovini krupnog hajvana koji će biti zaklan na ime kurbana.
Kada je riječ o broju udruženih osoba većina islamskih pravnika smatra da je to sedam, to jest da ne može biti više od sedam osoba koje se udružuju u kupovini jednog hajvana kojeg žele zaklati, a može biti manje od sedam, npr. može biti pet i sl. Uslov za ispravnost udruživanja u klanju kurbana jeste da se sve osobe udružuju sa istom namjerom, to jest da svi žele da kupovina životinje bude radi kurbana. Ukoliko neko od udruženih osoba ima drugu namjeru, npr. da svoj dio iskoristi za svoje potrebe, a ne za kurban, udruživanje neće biti ispravno.
Životinja koja se kupuje mora biti, po mišljenju većine islamskih pravnika, starija od dvije godine, lunarnog (hidžretskog) kalendara (gdje je godina kraća za desetak dana), ni u kom slučaju ne smije biti mlađa, bez obzira što ona možda po svojoj veličini ne zaostaje za onima koje su starije od dvije godine.
PITANJE: Kakav je status uplate kurbana izvan Islamske zajednice ?
ODGOVOR: Oduvijek je bilo i bit će pokvarenih i pohlepnih pojedinaca u redovima muslimana: imama, političara, sudija, službenika policije i drugih, koji su se uvijek bili spremni staviti na stranu koja je izvor njihove lične koristi, pa makar to bilo na štetu svog naroda i svoje vjere.
U tu svrhu se zloupotrebljavaju vjerska osjećanja nedovoljno upućenih muslimana, koji različito motivisani i izmanipulisani daju podršku takvima u njihovim nastojanjima. Tako da, pored vjerskih aktivnosti i akcija koje sprovodi i organizuje legalna i legitimna Islamska zajednica, pojavljuju se i divlji organizatori, želeći iskoristiti pomenute ibadete za sopstvenu korist, a sa druge strane ugušiti ili oslabiti ustanove Islamske zajednice, kojima te aktivnosti predstavljaju temelj opstanka.
Međutim, muslimani su pokazali, u ogromnoj većini, da su prepoznali obmanu, da su spremni, bez obzira na posljedice, braniti vjeru, čast, dostojanstvo i druge civilizacijske i ljudske vrijednosti, kao što to čini čitav drugi normalan svijet. To je najbolje, još jednom, potvrdio zadnji Ramazan, gdje je akcija zekata i sadekatu-l-fitra na cijelom prostoru Islamske zajednice znatno premašila prošlogodišnju, što je dovoljan pokazatelj.
Muslimani dobro znaju i svjesni su da je na ovim prostorima oduvijek bila jedna Islamska zajednica, da je kao takva zasmetala nekome ko u dobroj mjeri kontroliše i ima uticaja na rad institucija ove države, ko je u lokalnim kriminalcima, pokvarenim političarima, pohlepnim, primitivnim i pokvarenim imamima, prodanim dušama i neukim muslimanima našao igrače na domaćem terenu koji trebaju odigrati ulogu prividnih zaštitinika vjere islama, interesa muslimana, čuvara „nacionalnih interesa države“, a zapravo sve to na opštu štetu svoje vjere i naroda.
Zbog svega toga, jasno i glasno kažemo i poručujemo svakom ko razmišlja u pravcu izvršavanja propisa islama da eventualnom uplatom kurbana na adresu onih koji su prodali vjeru i narod za svoj lični interes, koji su izašli iz Islamske zajednice i našli zaštitu u okrilju kriminala i mračnih sila Udbe, jeste saučešće i pomaganje istih u borbi protiv islama. U tom slučaju osoba rizikuje da umjesto nagrade za izvršeni propis zasluži kaznu i izgubi novac, jer to je rezultat neizvršavanja ili pogrešno izvršenog propisa. Opšte je poznato da novac koji se usmjeri takvima ide za otplatu dugova kriminalcima i narkodilerima za usluge i podršku koju pružaju pomenutim.
Neka svako prosudi, prije nego se susretne sa Allahom, vrijedi li radi nekog našeg ličnog animoziteta ili netrpeljivosti prema pojedincima u Islamskoj zajednici raditi na sopstvenom uništenju, učestvovati u borbi protiv svoje vjere i naroda, a to znači izgubiti i dunjaluk i Ahiret.