Među djelotvorne činioce formiranja dječje ličnosti u intelektualnom, duhovnom i tjelesnom pogledu spada ostvarivanje koordinacije između kuće, džamije i škole. Jasno je da je odgovornost kuće na prvom mjestu za tjelesni odgoj i veličine grijeha onoga ko zapostavlja prava svoje djece i zanemaruje njihovo izdržavanje.
Isto tako sigurno je da je misija džamije na prvom mjestu u pogledu duhovnog odgoja djeteta, obzirom da su obavljanje namaza u džematu i učenje Kur'ana Časnog Božji dar i milost koji nemaju kraja ni prekida.
Ebu Hurejre kazuje da je Allahov Poslanik a.s. rekao: „Namaz u džematu je vredniji za dvadeset pet puta od namaza koji se klanja u kući i u dućanu. A to je zbog toga što kada se propisno uzme abdest i zatim izađe u džamiju radi klanjanja u džematu, za svaki korak takvom čovjeku podigne se vrijednost za jedan stepen i sa njega se skine po jedan manji grijeh. Kada klanja i sve dok se nalazi na mjestu na kojem je klanjao i ako ne pokvari abdest, meleki neprestano mole oprost za njega govoreći: ’Allahu naš, spasi ga! Allahu naš, smiluj mu se!’ A svako se smatra da je u namazu i dok iščekuje klanjanje namaza.“[1] U drugoj predaji stoji, a koju prenosi Ebu Hurejre, da je Allahov Poslanik a.s. rekao: „Kada god se ljudi okupe u džamiji učeći i proučavajući međusobno Allahovu Knjigu, na njih se spušta spokoj i prekriva ih milost, meleki ih okružuju, a Allah ih spominje među onima koji su u Njegovom okruženju.“[2]
Nema spora, također, da je škola na prvom mjestu u pogledu intelektualnog odgoja djeteta, budući da nauka ima veliki uticaj na formiranje ličnosti i uzdizanje ljudskog dostojanstva. Zbog toga nauka ima veliku vrijednost u islamu. U tom kontekstu Allahov Poslanik a.s. kaže: „Ko krene u potragu za naukom na Allahovom je putu sve dok se ne vrati.“[3] Dalje se nastavlja: „Ko bude na putu tražeći nauku, Allah će mu olakšati put ka Džennetu.“ [4]
Kada govorimo o međusobnoj koordinaciji izmedu kuće, džamije i škole mislimo na to da se ličnost djeteta u tom slučaju kompletira u duhovnom, tjelesnom, intelektualnom i psihičkom pogledu. Štaviše, tada biva aktivnim članom napretka svog naroda i društva u kojem egzistira.
Međutim, ova koordinacija se može ostvariti na optimalan način samo pod dva osnovna uslova. Prvi je da ne postoji paralelizam i oprečnost između kućnog i školskog usmjeravanja. Drugi je da cilj ove koordinacije bude ostvarivanje cjelovitosti i uravnoteženosti u izgradnji islamske ličnosti. Ostvari li se koordinacija u okviru ova dva uslova, dijete će se duhovno i fizički upotpuniti, intelektualno i psihički formirati, te biti potpuno uravnotežena osoba, kojoj će se svijet diviti i na nju prstom upirati.
Nakon izloženog možemo zaključiti da su roditelji u kući odgovorni u prvom redu za tjelesni i moralni odgoj djeteta, ukoliko se dijete u džamiji valjano odgaja u duhovnom pogledu, a u školi u vjerskom, intelektualnom i kulturnom pogledu.