Piše: Abid Kačapor
Često puta, dok pokušavamo sebe okititi epitetom patriote, upadamo u zamku nacionalizma. Kažemo za sebe da smo nacionalisti, a ustvari smo željeli potvrditi svoj patriotizam. Patriota je čovjek koji voli svoj narod i zemlju, dok je nacionalizam u najmanju ruku netrpeljivost prema drugima, drugačijima. Nacionalizam u svom izvornom značenju predstavlja obožavanje svog naroda. Tako imamo neke narode koji su nacionalizam stavili ispred vjere, pa im interesi nacije diktiraju tempo rada i života, a to se najbolje može primjetiti kada dođe do sukoba interesa vjere i interesa nacije.
Ljubav prema svom narodu, prema domovini je normalna, čak i pohvaljena. Naš uzor u svemu, Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve selem, prilikom napuštanja Mekke izgovara riječi koje su, očigledno, plod ljubavi prema rodnom gradu. Kazao je da je Mekka divan grad i da ga nikada ne bi napustio da nije primoran. Historija svjedoči raznim društvenim uređenjima sa promjenama u mentalnom sklopu ljudi. Društvena uređenja su se mijenjala, od prvobitne plemenske organizacije, preko carstava i kraljevstava, pa do modernih, nacionalnih država.
Pojam nacionalna država je relativno mlad, nekih dvjesta godina star i datira iz perioda kada nastaju prve nacionalne države kakve mi danas poznajemo. Do tada su države uglavnom bile multietničke, što bi značilo da je više naroda živjelo pod jednom upravom, vođeni jednom idejom. Najbolji primjer toga je islamsko društveno uređenje, pod zastavom islama, na vrhuncu moći islamske države, gdje je bilo jako puno različitih naroda: Arapi, Berberi i mnogi drugi, koji su bili ujedinjeni oko jedne ideje, a to je ideja islama. Slobodno možemo reći da je prva nacija unutar islama bila ummet, koji je predstavljao društvo koje okuplja sve muslimane. Na taj način je tvrdokorni nacionalizam bio ukroćen većom idejom, to jest islamom. Zbog svoje superiornosti, islamska država se brzo širila. Iako islam kao vjera nije širen sabljom, odnosno silom, islamska država jeste širena silom, što je uostalom i normalno za taj historijski period. Ummet kao zajednica raznih naroda je uspijevao opstati uglavnom zbog suštinskih ideja islama, a to je, prije svega, pravda. Društvo koje počiva na pravdi i koje je vođeno pravedno nužno teži progresu. Zaduživanje i povjeravanje značajnih pozicija odgovornim pojedincima, koji su dostojni tih pozicija, bilo je garant opstanka i razvoja društva. Onog trenutka kada se nepravda pojavila u društvu, tada je zlatno doba muslimana prošlo i došlo doba modernog ropstva.
Ideja islama na velika vrata, kod nas Bošnjaka, ulazi dolaskom Osmanlija, a zbog ranijeg učenja koje je naš narod baštinio, brzo je i zdušno prihvaćeno ono sa čime su došli Osmanlije i uslijedio je dugi vremenski period života Bošnjaka u državi koja je vođena idejom islama. Taj period od petstotina godina u okrilju islamske države i svih privilegija koje smo uživali, na neki način je uzrokom što smo zapostavili nacionalno, narodno pitanje, pa smo imali situaciju, dok su drugi narodi oko nas ucrtavali nove, nacionalne države na karti, mi smo se borili za tuđe interese širom svijeta, pa skoro da nema bojišta, a da nema naših kostiju.
Prvi bunt našeg naroda je ustanak koji je podigao Husein-kapetan Gradaščević, kao odgovor na zulum koji se konstantno vršio nad našom elitom. Bitno je napomenuti da je Osmanska država u tom periodu izgubila onaj sjaj koji joj je nekada bio svojstven. U samom vrhu države se pojavljuju nacionalne organizacije koje su smatrale da Turci treba da vladaju, a da ostali treba da im služe. Opet tu imamo štetnost nacionalizma, koji često šteti patriotizmu. Bitno je napomenuti da u isto vrijeme kada se Bošnjaci bore za svoju autonomiju, bore se i Srbi, s tim što Srbi uz pomoć Rusije ostvaruju svoje namjere, a mi, nažalost, bivamo ugušeni i nedugo nakon toga će se desiti Berlinski kongres na kojem ćemo, poput jetima, biti ostavljeni na milost i nemilost novoj upravi. Ustvari, Berlinski kongres je od nas napravio topovsko meso za one koji su imali neraščišćene račune sa Osmanlijama, a važno je napomenuti da nas Osmanska država nije predala svojevoljno, već iz nemoći da nas zadrži u svom okrilju.
Nakon što su Turci Osmanlije poraženi u ratu sa Rusijom desio se Berlinski kongres, na kojem je Austrougarska iskoristila nemoć i lošu poziciju Osmanske države i preuzela upravu nad Bosnom. Pošto su Bošnjaci sa procesom nacionalizacije krenuli relativno kasno, u samom početku su naišli na otvorene napade od strane komšijskih naroda. Naš narod su oni svodili na vjersku kategoriju, pa je termin Bošnjak bio rijedak u upotrebi. Uglavnom je korišten termin musliman za pripadnike našeg naroda, što će nam puno naškoditi i što nas umalo nije koštalo nestanka. Krenulo se otvoreno na naš jezik, pa već 1908. godine imamo zabranu upotrebe termina bosanski jezik već se stavlja u službu termin srpsko-hrvatski jezik, sve to kao posljedica kasnog buđenja našeg naroda. Nažalost, naša braća muslimani diljem svijeta, u tom periodu, spavaju zimskim snom.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da je period buđenja i razvoja nacionalizma naštetio ummetu, pa smo dobili iscjepkan ummet, sa puno podnacija koje su često vodile rat jedna protiv druge. Tu je i period koloniziranja u kojem smo imali slučajeve da muslimani dižu pobune protiv islamske vlasti po nagovoru zapadnih država, pa kada bi se, navodno, oslobodili od „nepravedne vlasti“, bivali bi pokoreni od istih tih mentora koji su ih na te pobune nagovarali. Islam kao društveno uređenje trpi, od tada pa do dan-danas, velike gubitke, konstantno prolijevanje krvi muslimana, jer su muslimani tada stavili naciju ispred vjere i nacionalno pitanje delegirali na prvo mjesto. To je dovelo do toga da imamo bratske države koje ratuju jedna protiv druge oko bezvrijednih stvari.
Jedini lijek za ummet jeste ponovno vraćanje na multietičnost, ali možda zbog nerealnosti takvog nečega drugi način jeste stvaranje jake nacionalne države preko koje će ostvariti svoja prava i kojoj će pružiti svoje obaveze. Ovo rješenje je za cijeli ummet, a pošto smo mi dio ummeta rješenje je i za nas. Svjedočili smo strahovitim scenama koje su se odigrale devedesetih godina prošlog vijeka, kada smo živjeli u zajednici sa komšijskim narodima, a u iluziji da smo jednaki, da smo živjeli u bratskoj zajednici sa narodima koji nam nisu nikada, pa ni tada željeli dobro. Socijalizam tog perioda doveo je do toga da su Bošnjaci skoro potpuno nestali, asimilacijom koja je bila posljedica sitnih povlastica koje su se dobijale za odricanje od identiteta. Zanoćili smo u bratstvu, a probudili se u okupiranoj zemlji. Pored visoke cijene koju smo platili, u vidu ljudskih žrtava, iz tog rata su proizišle i neke pozitivne stvari, a to je nacionalizacija našeg naroda. Hladan tuš za nas Bošnjake i skupo plaćeno osvješćivanje. I pored svega toga, ostali smo uskraćeni nekih prava koja su dobili ostali narodi koji su bili u sastavu SFRJ, pa imamo nedovršenu državu, nefleksibilnu.
Ali i pod tim okolnostima dužni smo izgrađivati obrazovne ustanove u kojima ćemo učiti i podučavati o nama samima, gdje ćemo ulagati u kvalitetne ljude, a ti ljudi su dužni, zauzvrat, svojoj djeci ostaviti sredstvo kojim će se moći, u budućnosti, štititi. Kao što rekosmo, rješenje je ponovno obnavljanje multietničke države, a ako to nije moguće onda formiranje jake nacionalne države, a u slučaju da ni to nije moguće preostaje formiranje jakih obrazovnih institucija u kojima ćemo podizati jake i kvalitetne ljude, koji su stub jedne zajednice.
(Studentski časopis Talib, br. 5)