Ako, uistinu, analiziramo islamsko učenje onda ćemo biti fascinirani brigom islama za čovjeka od samog čina rođenja, pa čak i prije toga, kroz brigu da se pripreme svi uslovi za njegovo formiranje u majčinoj utrobi i normalan dolazak na životnu pozornicu. Ko god razmisli o tome, mora ostati zadivljen brigom islama o djetetu, njegovom rađanju, pravilnom usmjeravanju, ispravnom odgoju i prirodnom uzrastanju. Takođe, ako temeljito pratimo islamsko učenje, nećemo moći odgonetnuti kojoj fazi čovjekovog života islam daje više prostora. Ostat ćemo zatečeni zaključkom da islam svakoj životnoj fazi prilazi sa podjednakim žarom, toplinom i pažnjom i da čovjeka tretira u dobi kada je nemoćan i mali, onda kada je zreo i snažan, ali i onda kada ostari i iznemogne. Obzirom da islam sa krajnjom pažnjom i vanrednom brigom prilazi svakoj fazi našeg života, možemo zaključiti da nam, na taj način, islam želi odaslati signal da je, ustvari, jedini dostojan našeg predavanja i pokoravanja i da treba biti i ostati izvorom naših usmjerenja, očekivanja i nadanja. Ovo su samo neki kraći izvodi iz obimne riznice islamsko-pedagoške misli, a koji se tiču svakog muslimana željnog da odgoji i vaspita svoje dijete na najbolji način.
Iz naprijed izloženog, bez imalo sumnje ili dvosmislenosti, pokazuje se da islam svojom savršenom metodom, svojstvenim putem i jedinstvenim načinom ostvaruje vjersko i moralno uzdizanje djeteta, njegovo psihičko i intelektualno formiranje, tjelesni i društveni odgoj, što mu u budućnosti osigurava da bude čestit, uravnotežen i ispravan čovjek, dobar građanin, čvrstog vjerskog ubjeđenja i morala, koji izvršava svoje obaveze, preuzima odgovornosti, te na kraju postiže ostvarenje zacrtanih ciljeva. A cilj svih ciljeva je zadovoljstvo Uzvišenog Allaha, Džennet kao nagrada i spas od džehennemske vatre.
Među važnim stvarima u kojima su skoro svi etičari, sociolozi, pedagozi i nastavnici složni, a koja mora biti briga islamske pedagogije, jeste da odgajatelj, bio nastavnik, otac, majka ili vjerski učitelj, uloži maksimalne napore i usmjeri svoje interesovanje ka odgovornom izvršavanju ove božanske metode u odgoju, a koju je objavio Uzvišeni Allah i čije je osnove i ogranke postavio islam, kako bi dijete raslo u pravoj vjeri i bogobojaznosti, te se uzdizalo u vrlinama i moralu. Ono će se među svijetom pokazivati u najboljem svjetlu u kakvom se može pokazivati čovjek kao mentalno zreo, savršeno moralan, uravnoteženog vladanja, dobroćudnog ponašanja, lijepog načina života i plemenitog društva.
Ako islam zamislimo kao veliku bašču u kojoj rastu raznovrsne voćke, onda odgojno-obrazovno stablo treba biti najrodnije. Sjemenka ikre (čitaj i uči) prva je zasijana u toj bašči. Ona je označila vrijeme i prostor jednoj kulturi i odredila joj sadržaj i pravac. Stoga je potrebno ukazati na važnost tog sjemenitog stabla i pokušati sa svježim idejama zaliti njegove korijene. To treba učiniti zato što mi vjerujemo da je u odgoju i obrazovanju naš spas. Također, znamo da znanje može pokrenuti planine i da sile ovog svijeta, bilo da su ljudske ili one druge, ne mogu znanje nadvladati. Odgoj i obrazovanje zahtijevaju poseban talenat i trud. Zato shvatamo da je nauka o odgoju i obrazovanju više od pukog statističkog nabrajanja grana znanosti i vrsta literature.
Islamska pedagogija koja se bavi osnovnim pedagoškim kategorijama mora otkloniti jednu dilemu i pomoći da obrazovanje i vaspitanje budu pravilno osmišljeni i usmjereni: da li u porodici, u školi i procesima učenja samo podučavati i obrazovati čovjeka, ili ga istovremeno i odgajati, probuđujući ono plemenito u njegovoj naravi. Ovo su pitanja koja su postavljale sve svjetske religije i kulture, pokušavajući da na njih daju adekvatne odgovore. Školovanje i obrazovanje je, makar posljednja dva stoljeća, postalo, uglavnom, dostupno svima. Velika blagodat za čovječanstvo bi bila da to obrazovanje nije istrgnuto od odgoja. Postojeći koncept masovnog obrazovanja zanemaruje odgoj učenika kao pojedinca. Školovanje je prestalo biti i odgajanje, a kobne posljedice su evidentne i neizbježne. Ovome ne treba mnogo dokaza. Primjera radi, plinske komore holokausta napravili su vrhunski intelektualci, ali, nažalost, neodgojeni i nemoralni akademici!
Savremeno obrazovanje i stereotipne generacije kadrova iz kojih je izlučena komponenta odgoja ne stide se pred prirodom i njenim ljepotama kojim ju je Gospodar svjetova okitio, već su spremni da svoje prohtjeve i strasti zadovoljavaju divljajući, rušeći i gazeći sve oko sebe, ne prezajući od bilo čega, misleći da su oni „moćni gospodari“. Obrazovanje bez odgoja teži da se pretvori u rušilačku snagu nad prirodom i ljudskim društvom. Odgoj bez obrazovanja vodi zaostalosti, sektaštvu i siromaštvu. Nekoliko desetina velikih svjetskih gradova spaljeno je rukama obrazovanih, ali neodgojenih ljudi u ratovima 20. stoljeća, i na Istoku i Zapadu. Dželaluddin Rumi je govorio da obrazovanom, ali neodgojenom čovjeku um služi kao svijeća lopovu u vrijeme dok krade.
Ova dva važna procesa: odgajanje i obrazovanje, čovjek ne stiče jednom za svagda, kao što stekne stalne nakon mliječnih zuba. To su dugotrajni životni procesi s određenim kontinuitetom kojima se stalno treba vraćati i nad njima bdjeti. Odgoj i vaspitanje su poput ptice koja, da bi se održala u zraku, neprestano razmahuje sa oba svoja krila. Stoga, potpuno izučavanje islamske pedagogije podrazumijeva sagledavanje vaspitanja i obrazovanja u kontekstu istorijskog saznanja o čovjeku i društvu. Zato imamo potrebu za stalnim vraćanjem izvornom učenju islama, razvoju islamsko-pedagoške misli i onih mislilaca i praktičara koje je iznjedrila ova kultura, a koji su ostavili trajni trag i poklonili dragocjeni dar čovječanstvu.
Cilj ovog rada je, između ostalog, da osvijetli nekadašnju ulogu pedagoške misli u islamskom svijetu, te ukaže na doprinos te misli ukupnim dostignućima na polju vaspitanja i obrazovanja u današnjem svijetu. Istovremeno, kroz naš skromni doprinos upoznavanju islamsko-pedagoške misli mi nemamo ambicije odgovoriti na sva pitanja vezana za vaspitanje i obrazovanje, niti nam je namjera da sa našim stavovima zaokružimo analize i istraživanja ove aktuelne teme. Željeli smo, prije svega, otkloniti krupni pedagoški nedostatak, a koji se ogleda u nepostojanju pedagoških izvora pisanih od strane naših autora iz kojih se može pratiti pedagoška misao na širokom prostoru na kojem je nastao i širio se islam. U poređenju sa zapadno-evropskom i američkom, pa i ruskom pedagoškom mišlju, učešće istočnjačkih, posebno islamskih pedagoga i njihovog doprinosa svjetskog pedagogiji, gotovo je zanemarljiv. Sličnu sudbinu je doživjela i pedagogija Indije, Kine i Japana, o kojoj gotovo da ništa ne znamo.
Zato smatramo da je predmetna tema društveno opravdana, posebno kada je na pomolu novo standardizovano ustrojstvo vaspitno-obrazovnog sistema u svijetu, pa i kod nas, te kada se oblikuje svjetsko globalno društvo u kojem i muslimani trebaju dati svoj doprinos, posebno u sferi vaspitanja i obrazovanja. Istovremeno, rad koji je pred vama će, ako Bog da, pobuditi interesovanje pedagoške javnosti, teoretičara i praktičara, islamista i onih koji to nisu, da daju svoje priloge za stvaranje potpune islamske pedagogije. Time bi bila ispravljena nepravda i prema islamu i islamskoj pedagogiji, a čovječanstvu ponuđeni primjeri vaspitanja i obrazovanja koje je uspostavio Najveći Odgajatelj Allah dž.š., a praktično ih primijenio Allahov Poslanik Muhammed a.s. „Ugradnjom islamske pedagogije i njenih shvatanja u opšti obrazovni sistem mi bi ponudili i nastavniku, i učeniku, i vaspitaču i vaspitaniku cjelovitu inetrpretaciju islamskog učenja koje ubuhvata sve aspekte ljudskog života: i duhovne, i tjelesne, i lične i društvene, te koje pravi ravnotežu između pojedinca i zajednice.“