PITANJE: Moje pitanje jeste u vezi namaza u džamiji u kojoj se ne klanja prema kibli. Naime, u pitanju je nekih 40 ili više stepeni odstupanja. Da li je ispravan namaz muktedijama budući da se odavno zna da to nije pravac kible i čak je jedno vrijeme bio uspostavljen pravi pravac.
Ako je ispravan namaz, da li to znači i da je obavezan u toj džamiji, pogotovo što je moja kuća odmah do džamije i da li ima vrijednost navedenu u hadisima? Da li je za eventualnu obaveznost namaza u toj džamiji presudno i pitanje očuvanja zajedništva kroz zajednički namaz ili je možda neobavezno klanjanje u toj džamiji? Ukoliko se prisustvuje džematu, da li ostatak namaza mimo farza uopšte obavljati u džamiji, jer ja bih se htio okreniti prema kibli?
ODGOVOR: Kada je riječ o ispravnosti namaza postoje jasni uvjeti koji se moraju ispuniti, a od njih jeste i da se osoba koja klanja namaz okrene prema kibli, ukoliko zna stranu na kojoj se kibla nalazi.
Neokretanje prema kibli, u situaciji kada osoba zna položaj kible, dovodi u pitanje ispravnost namaza, osim kada za to postoje opravdani argumenti, a opravdani argument svakako ne može biti greška koju je neko učinio, pa se na taj način na nju ne želi ukazivati.
Nije rijedak slučaj da se naiđe da je neko u kući klanjao namaze, a da je pritom imao određenih odstupanja po pitanju položaja kible. Isto tako se može desiti i sa džamijama, koje su građene ranije, ili su novije gradnje, gdje se tom prilikom nije imao čime pouzdano utvrditi položaj kible.
Međutim, propisi namaza po tom pitanju su jasni. Osoba je dužna tražiti pravac kible, a nakon što utvrdi, na osnovu određenih pomagala, dužna se je prema toj strani okretati. Ukoliko osoba nakon što dobije informaciju o strani kible, ili na osnovu nekih pomagala to utvrdi, pa se kasnije sa sigurnošću ustanovi da je prethodno učinjena greška, dužnost je tu grešku otkloniti, to jest ispraviti ono što je moguće. Svakako da to ne znači da je osoba dužna obnavljati sve prethodne namaze koje je obavila, jer je to činila sa uvjerenjem da je pravilno okrenuta, a i Uzvišeni Allah je Milostiv prema čovjeku i oprašta mu ono što je činio zbog neznanja. Ali kada su u pitanju novi namazi koje treba obavljati, osoba se tokom njihovog izvršavanja mora okrenuti prema kibli, posebno kada je riječ o velikom odstupanju, kao što je navedeno u pitanju, gdje se ne radi o nekom simboličnom odstupanju.
U tom slučaju će se safovi formirati shodno pravcu kible, a ne položaju džamije, tako da je odgovornost formiranja safova i njihovog ispravnog okretanja na imamu. Danas postoje savremena sredstva kojima se može utvrditi položaj džamije u odnosu na kiblu, bilo da je riječ o džamiji koja je u funkciji ili se tek počinje njena izgradnja, tako da se njihovom upotrebom treba odagnati svaka sumnja po tom pitanju i prekinuti bespotrebna rasprava.
Što se tiče namaza muktedije kojeg obavlja za imamom, on je inšallah ispravan ukoliko su ispunjeni drugi uslovi njegove ispravnosti, koji se odnose na klanjača, a za ostale nedostatke, uključujući učenje, obavljanje namaskih ruknova itd. odgovoran je imam.
Namaz u džamiji osobe čija je kuća pored nje ne smije biti zamijenjen namazom u kući. Vrijednost namaza u džamiji i u kući je neuporediva, jer je namaz u džamijskom džematu vrjedniji. Osoba u kući može klanjati sunete, onako kako je to činio Resulullah a.s., ali ne izostavljati farzove u džematu i džamiji, osim kada za to postoje opravdani razlozi, kao što je bolest.
Dakle, umjesto svih pitanja i dilema koje je iznio naš čitalac, bolje je da se otvoreno, bez grča, na nivou džemata, sa imamom, razgovara o položaju džamije, da se sa utvrdi smjer kible i da se on poštuje u namazu. To ne bi smjelo da bude uzrok podjelama džematlija na one koji hoće namaz u džamiji, bez obzira da li je ona prema kibli ili ne, i one koji hoće namaz prema kibli, pa makar bio u svojoj kući, ako ne može biti u džamiji.
Svaki džemat, svaki imam i rukovodstvo Medžlisa je dužno voditi računa o džamijama, uključujući i prethodno pitanje, tako da ne smije dozvoliti pasivnost dok se džematlije dijele i spore oko određenih pitanja koja se tiču džamija i njihovog funkcionisanja.
PITANJE: Je li ispravan brak bez saglasnosti staratelja, ako je budući suprug bar vjerski i moralno podesan? Da li se možemo rukovoditi hanefijskim mezhebom, koji jedino dozvoljava brak bez saglasnosti staratelja?
ODGOVOR: Postojanje saglasnosti staratelja za sklapanje braka jeste jedan od uslova bračnog ugovora, koji se ne smije zanemariti. Za to postoje jasni argumenti u izvorima Šeriata, kao što je sunnet Poslanika a.s., gdje zanemarivanje i nepoštivanje ovog uslova sa aspekta vjere dovodi u pitanje ispravnost bračnog ugovora, a sa druge strane uzrokuje brojne probleme, koji najčešće rezultiraju razvodima.
Istina je da hanefije dozvoljavaju brak bez saglasnosti staratelja, ali to nije generalan stav, već se radi u izuzetnim okolnostima, kao što je slučaj kada se radi o punoljetnoj, obrazovanoj, razumnoj, ženskoj osobi, gdje protivljenje staratelja nije argumentovano, nije opravdano i nema za cilj sprječavanje neželjenih negativnih posljedica, već sprovođenje sopstvene volje i hira, koji mogu biti rezultat ličnog animoziteta prema dotičnoj osobi ili neprihvatanja vjerskih i moralnih vrijednosti dotične, što je prisutno u praksi.
U ovakvim slučajevima hanefije dozvoljavaju da se brak sklopi bez saglasnosti staratelja, iako savjetuju da se to ne čini sve dok se ne iscrpe sva druga raspoloživa sredstva, kao što je razgovor sa starateljem i pokušaj njegovog uvjeravanja da čini štetnu stvar za sebe i svog potomka, kako bi uvidio neispravnost svog stava i dao saglasnost za brak. Savjetujem svim djevojkama i mladićima da ne zanemaruju volju svojih roditelja i savjete koje im upućuju, jer su oni rezultat znanja i iskustva roditelja, tako da postoji velika vjerovatnoća da su ispravniji nego njihovi stavovi koji su vrlo često rezultat ljubavne zaslijepljenosti. Saglasnost staratelja, roditelja jeste znak njegovog zadovoljstva, koje rezultira dovom Allahu da njihov brak bude blagoslovljen i uspješan, a dova roditelja svom djetetu ima posebno mjesto kod Uzvišenog Allaha.
Prof. Rešad-ef. Plojović
(preuzeto iz časopisa Glas islama, broj 213)