Dr. Hasan Šemsi Baša
Sreća nije u mnoštvu imetka, niti u ugledu, ni u mnoštvu djece, ni u postizanju koristi, niti u materijalističkom znanju.
Sreća je nešto nematerijalno, ne vidi se očima, ne može se računati sa koliko, trezori ga ne mogu obuhvatiti i ne može se kupiti dolarima ili dinarima.
Sreća je nešto što čovjek osjeća u sebi: čistota duše, smirenost srca, prostranost prsa i rahatluk bića.
Sreća je nešto što izvire iz čovjekaa, ne uvozi se izvana. Ukoliko je sreća stablo čiji je temelj duša i srce ljudsko, onda je iman u Allaha i budući svijet voda za stablo i hrana, vazduh i svjetlost.
Egipatski književnik Mustafa Latfi el-Menfeluti, Allah mu se smilovao, kaže: „Od sreće na dunjaluku ti je dovoljno: čisto srce, smirena duša i plemenito srce.“
Pjesnik kaže: „Ne smatram da je sreća gomilanje imetka, nego je bogobojazni onaj ko je sretan.“
Prenosi se da se jedan čovjek rasrdio na ženu i rekao joj prijeteći: „Učinit ću te tužnom!“ Ona mu odgovori smireno: „Ne možeš me učiniti tužnom, kao što ne možeš da me učiniš sretnom.“ Muž bijesan joj reče: „Kako ne mogu?“ Žena samopouzdano odgovori: „Kada bi sreća bila u plati ti bi mi je uskratio, ili u nekoj stvari ti bi mi je zabranio, ali je sreća u nečemu drugom što ti ne posjedujueš niti svi ljudi.“ Čovjek iznenađen upita: „A šta je to?“ Ona odgovori: „Sreću nalazim u imanu, iman mi je u srcu, a vlasnik mog srca je samo moj Gospodar.“
Omer r.a. je molio Allaha da ga opskrbi imanom starica. Nije rekao imanom učenjaka, jer je iman starica dubok, smiren, spokojan, sumnja mu ne može doći, niti ga obuzima. To je lak iman. Oni shvataju da iman znači kako je Allah Stvoritelj svega, određuje sve, koga voli daje mu dobro, ne daje onima koje ne voli, bilo prije ili kasnije.
Onaj ko ne vjeruje u Allaha, Njegovo sklonište, njegov pomagač u nevoljama je poput zgrade koja se ne oslanja na temelje i kao kuća koja nema stubove.
Zato vidimo da su najtužniji oni koji najviše negiraju Boga. Oni imaju puno imetka, zarađuju puno novca, ali kada ih zadesi nevolja obuzme ih zabrinutost, jer je strah od nestanka prirodna stvar čovjeka. Vjernik zahvaljuje Allahu tajno i javno, šta god da radi i šta god da ga zadesi, on se oslanja na jak faktor i čvrsto sklonište. Ako ga promaši neko dobro na dunjaluku, nada mu se na Ahiretu. Ako mu danas okolnosti ne idu na ruku, nada se u Allaha za sutra.
Naša životna praksa, kao što kaže dr. Ahmed Emin, ukazuje da je iman u Allaha faktor koji najviše vodi sreći. Vjera opskrbljava čovjeka snagom, utjehom, ponosom, a da nema vjere ne bi bilo ni sreće niti bi život imao vrijednost. Primjećujemo da su naši roditelji sretniji svojim imanom, a omladina je tužnija svojom sumnjom, ili u najmanje su bez brige. Ako želiš uporedi dvije porodice: porodicu koja je život zasnovala na vjeri koje se pridržava i porodicu koja je napustila vjeru i ne pridržava je se. Odgovori mi: koja je porodica sretnija? Vjerujem, kao što kaže dr. Ahmed Emin, da je glavni razlog porodične nesreće to što sinovi i kćerke ne vode računa o Allahu u svojim postupcima, nego vode računa o svojim prohtjevima i užicima. Te strasti njihovim glavama upravljaju, gledaju na želje bez vjerskog stimulansa ili pogleda o barijerama koje će ih odvratiti.
Kada se vjera raširi u porodici, sreća se proširi u njoj, a naročito ukoliko je vjera čista od novotarija i bajki.
Dr. Kamil Jakub kaže: „Stvarnost koju sam osjetio u svom životu, kao ljekar, jeste da su najsmireniji ljudi oni koji koji imaju najviše imana, koji se najviše pridržavaju principa vjere.“
Iman je čovjekovo pouzdano sklonište, gdje se sklanja kada u životu naiđe na teškoće, kada ga zadese nepravde. Bez imana čovjek osjeća da je sam, izgubljen u životu, ne zna svoj cilj niti svom životu zna mjesto.
Jednom se desilo da je jedan ljekar početnik prošao sa profesorom pored nekih bolesnika u univerzitetskoj bolnici. Profesor je bio iz Irske, ogromnog znanja, postariji. Mladić, ljekar, kada bi naišao na bolesnika koga je bolest njegova napustila, napisao bi na ploči kreveta: Izliječen, može da ide kući. Doktor je primijetio na mladiću znakove radosti, pa mu je rekao: „Izbriši riječ izliječen, sinčiću, i upiši umjesto nje riječ poboljšano zdrastveno stanje. Mi ne možemo liječiti ljude, dovoljno nam je ponosa da im se poboljša zdrastveno stanje pred nama, a izlječenje je samo od Allaha.“
Na to dodaje dr. Kamil Jakub: „Ne sumnjam da je ovaj duboki iman, pored velikog znanja, razlog na kome se dušom zavidi i istinska sreća.“
Zadovoljstvo je veći nivo od strpljivosti kojeg postiže onaj kome je Allah dao kompletan iman i lijepu strpljivost. Vidiš sretnog i zadovoljnog s onim što ima, bez obzira da li je u siromaštvu ili nevolji, jer se to desilo Allahovom voljom. Vrlo često smatra ono što ga zadesilo kao blagodat od Allaha.
Zbog toga je Poslanik a.s. učio: „Bože moj, molim te za zadovoljstvo kaderom.“ Zejnu-l-Abidin je rekao: „Zadovoljstvo kaderom je najveći nivo jekina.“ Poslanik a.s. nam o zadovoljnima kaže: „Oni se više obraduju iskušenju nego vi poklonu.“
Povijest nam govori kako je Sa'd bin ebi Vekas r.a. izgubio vid, a njegova dova bi se primala, pa su mu ljudi dolazili da za njih uči dovu koja bi bila uslišena. Čovjek se iskušava shodno svojoj vjeri. Ako je slabije vjere, shodno tome ima iskušenje. Ako je jake vjere, bit će iskušan shodno tome. Iskušenja neće napustiti čovjeka dokle god hodi zemljom i dok ne bude bez grijeha.
Jedan od putnika se razbolio, izgubio je vid, imao je bolove, ni tablete ga nisu smirile. Njegov učenik mu je došao, našao ga je kako plače, tražio je da bude strpljiv u nevolji koja ga je zadesila, pa je odgovorio: „Ne plačem zbog bola, nego zbog toga jer je Allah smatrao da treba da me iskuša.“ U hadisu stoji: „Ko bude tražio zadovoljstvo Allaha srdeći time ljude, Allah će ga učiniti neovisnim od potreba ljudi. Ko bude tražio zadovoljstvo ljudi srdeći Allaha, Allah će ga prepustiti judima.“
Srditi i sumnjivici neće okusiti sreću, sav njihov život je tmina. Takav je u stalnoj tuzi i muci, tjeskobi duše i tjeskobi s ljudima.
Pravi vjernik je sobom zadovoljan i zadovoljan svojim Gospodarom. On je ubijeđen da je Allahova odredba za njega bolja od njegovog izbora i da je milost Allaha veća od milosti njegovih roditelja. On doziva Gospodara, govoreći: „U Tvojoj ruci je svako dobro. Ti, uistinu, sve možeš.“
Srditi su uskraćeni ukusa zadovoljstva, oni ga ne osjećaju u blagodatima u kojima uživaju. Navikli su se na te blagodati ili su ih zaradili s lakoćom. Stalno govore: „Nedostaje nam to i to, želimo to i to…“, a ne govore: „Imamo to i to…“
Vjernik osjeća Allahovu blagodat u svemu oko sebe, on vidi blagodat u svakom atomu na zemlji ili na nebu. On je zadovoljan Allahovim blagodatima u svakom vremenu i situaciji.
Preveo sa arapskog:
Mr. hfz. Almir Pramenković