U Potočarima muk i tišina. U gradu pusto. Na ulicama nigdje žive duše. Nedostaju ljudi. Ezan sa srebreničke džamije je izvor svjetlosti koji pomaže preživjelima, povratnicima, onima koji su opstali da pronađu pravi put.
Srebrenica – sinonim za smrt, stradanje, patnju i bol. Genocid i zvjerstva koja su počinile srpske snage nad nedužnim i nenaoružanim civilima kao sivi oblak još uvijek se nadvijaju nad ovim gradićem u Podrinju u istočnoj Bosni i kao da su utkani u vazduh, u svjetlost, u sve što možete u Srebrenici vidjeti i dotaći.
Od Bratunca prema Srebrenici put vodi kroz Potočare, groblje šehida, svjedočanstvo genocida. A u Potočarima muk i tišina. Bol. Fizički bol u mišićima kao da vas neko udara ogromnom metalnom palicom. Pluća se razdvajaju na dvoje i ne mogu da uhvate dovoljno vazduha, a stomak se grči i kao da vam neko vadi džigericu bez anestezije ogromnim mišićavim rukama. I prvi put. I drugi put. I svaki put u Potočarima isti osjećaj.
Bijeli nišani ponosito stoje. Hiljade bijelih nišana i svaki ima da ispriča svoju priču, svoju sudbinu i svoju patnju. Ponosito stoje i prkose. „I ne recite za njih da su mrtvi, oni su živi, ali vi to ne znate.“ Suze u očima. Teku same. Ne pitaju. Srce se steže, a u ustima gorčina. I kamen, i drvo, i željezo bi zaplakali, a kako neće čovjek, Bošnjak, musliman, onaj koji voli Allaha dž.š. i sva Njegova stvorenja. Es-selamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu. Ne čuju se glasovi, ali šehidi odgovaraju na selam. Vetar, trava, lišće na drveću, kameni nišani, žuta ilovača, kao da cijela priroda govori alejkumu selam.
Srebrenica, treći dan Bajrama. U gradu pusto. Na ulicama nigdje žive duše. U razmacima od po desetak minuta prođe po neki automobil. Nije ni čudo. Da su u Amsterdamu ili Parizu ubili preko 8.000 ljudi, ti gradovi bi opustjeli, a kako neće mala Srebrenica. Porušene kuće, spaljeni krovovi, izrešetane fasade zgrada. Iz napuštenih kuća drveće raste, sablasno izgleda. Nakon Potočara isti utisak, bol i tuga.
Saida Muhamedbegović se početkom dvadeset prvog vijeka vratila sa mužem i djecom da živi u svojoj kući u Srebrenici. Muž je bio borac, jedan od malobrojnih koji su uspjeli da se kroz šume probiju do Tuzle i slobodne teritorije. Skroman čovjek. U ratu je bio ranjavan. Na ruci mu se vide ožiljci od gelera, ali ne želi o tome da priča. U penziji je. Govori o tome kako u Srebrenici svega nedostaje, i posla i boljeg života, ali…
„Najviše mi nedostaju ljudi. Nema ih. Komšija, prijatelja, rođaka, kolega, nikoga nema. Osjećam se usamljeno. Ranije bi iz naše ulice na bajram namaz prema džamiji krenulo 50-60 ljudi, a ovoga Bajrama i svih prethodnih nas trojica-četvorica. Boli to. Teško je kada te niko ne posjećuje i kad nemaš kod koga da odeš u posjetu“ – priča sa sjetom, sa tugom u glasu ovaj Srebreničanin.
Nana Zilha Begić živi sama u jednoj sobici. Nema nikog svog i svake večeri zanoći pod krovom samoće. Živi od 40 maraka socijalne pomoći, ali se ne žali. Smije se, raduje se kada vidi musafire. Bajram je i nana Zilha zna bošnjačke adete i da se Bošnjaci na Bajram zijarete. Radost na njenom licu je očigledna, ali ta radost ne može pokriti brazde uklesane u bijelu kožu njenog lica, brazde od bola, patnje i samoće. Pokazuje svoje mjesto za namaz koje je napravila pored svog kreveta. Nekadra je da ide u džamiju, pa se ovdje u svojoj trošnoj kućici, pored svoje postelje zahvaljuje Allahu dž.š., zahvaljuje i moli jer jedino Njega ima i zna da je On Jedini kadar da joj olakša.
„Cijelo vrijeme rata sam bila u Srebrenici. Bili smo gladni i žedni, ali se to sve nekako prodevera. U Potočarima je bio užas. Sad sam se vratila u moju Srebrenicu. Prvi dan Bajrama sam prespavala, nisam mogla, nešto me smlatilo, skrhalo“ – nepovezano priča i odlazi do mjesta za klanjanje, uzima Kur'an i uči suru Ja-sin. Samoća ubija volju, ali je ova nana pronašla svoj spas.
Slično je i u ostalim porodicama. Nedostaju ljudi, nedostaju komšije, rođaci, djeca, osjeća se pustoš, samoća, patnja.
I onda nada. Ezan sa srebreničke džamije. Prolama se nebom, putuje kroz vazduh, poziva na spas. Ezan, koji govori istinu u ovom svijetu laži, čuje se sa vitke minare koja ponosito stoji u centru Srebrenice kao svjetionik u mraku. Izvor svjetlosti koji pomaže preživjelima, povratnicima, onima koji su opstali da pronađu pravi put. Da pronađu smisao. Da nastave dalje. Ezan koji kuvetliše.
Ima ljudi u džamiji, pristižu. Uglavnom mladi, koji su bili djeca kada se stravični genocid dogodio i koji su zahvaljujući tome što su bili djeca preživjeli. Imali su tada 5-6 godina, sada nešto više od 20. Na njihovim licima nada, želja, spremnost da ponovo prežive i nastave dalje. U džamiji se napajaju tom snagom, jer je u Srebrenici i danas teško živjeti.
Majka Munira Subašić i druge srebreničke majke, njene sapatnice i njeni saborci da se istina o Srebrenici sazna i nikada ne zaboravi, ispunjavaju safove iza ovih mladića. Kao da postavljaju temelj, podupirače ovim momcima. Kao da kažu: „Vi ste naprijed, a majke su za vama.“ Kao da kažu: „Budite bezbrižni, pravit ćemo novi svijet, novi život.“ Majka, žena, slabašna i krhka po svojoj konstituciji, ali pouzdana i čvrsta. Majka koja nikada neće izdati i na cjedilu ostaviti svoj evlad. Sinovi mnogih majki Srebrenice su zvjerski ubijeni. Mnogima još ni kosti nisu pronađene, ali ove majke staju iza preživjelih sinova Srebrenice jer su ovi mladići sada i njihovi sinovi. One drugih sinova nemaju. Oni su sinovi svake Bošnjakinje na svijetu. Oni su sinovi-simboli opstanka Bošnjaka. Allah dž.š. daje život, ali je On Uzvišeni tako uredio da taj život rađa majka. I evo ih majke koje rađaju život u džamiji, na izvoru dobra i izvoru svjetlosti zahvaljuju Gospodaru i daju podršku preživjelim sinovima Srebrenice. Katili nisu uspjeli u svojoj namjeri. Nisu uspjeli zatrti život. Nanijeli su mnogo zla. Mnogo patnje. Mnogo bola. Okrvavili ruke, koje su u krvi ogrezle, ali nisu uspjeli zatrti život.
Srebrenica živi. Bošnjaci u njoj žive. Tu su zahvaljujući Božjoj volji. Iznikli iz pepela. Zahvaljujući majkama Srebrenice, zahvaljujući povratnicima, zahvaljujući ljubavi i rahmetu kojeg ovi Bošnjaci gaje u sebi Srebrenica je grad nade i budućnosti. Nisu zlotvori uspjeli Srebrenicu da ubiju.
Nermin Gicić