Vijesti

Odgoj tijela ne može se odvojiti od odgoja ruha (duše), ćudi i razuma. Ideal islama je da napravi ravnomjernost u potrebama, da duša ne zanemari tijelo, niti tijelo dušu. Zato islam ne može prihvatiti onu krilaticu koju su isticale sve ekstremno materijalističke kulture i civilizacije: U zdravom tijelu – zdrav duh. Po ovom načelu zdravo tijelo prethodi, ili je uslov za zdravu, čistu, kreposnu i odgojenu dušu. Što, svakako, nije pravilo, a posebno nije sa stanovišta islama. Nasuprot, odgojena i čista duša ne dozvoljava nečisto, bolesno i zakržljalo tijelo. Vjernik sa moralno odgojenom dušom održava svoje tijelo u higijenskom, zdrastveno-fizičkom i estetskom smislu, u najboljem stanju. Sa podjednakom odbojnošću, islam odbacuje i one religije i kulture u kojima se zanemaruju potrebe tijela.
„U savremenoj literaturi nalazimo različita objašnjenja fizičkog odgoja, odnosno vaspitanja. Ova neujednačenost u definisanju fizičkog odgoja je uglavnom rezultat različitog pristupa pojedinih autora tom fenomenu, kao i različitih gledišta određenih pedagoških doktrina.“ 
Tijelo je Allahov dž.š. dar čovjeku. On nam ga je podario oblikujući ga u najljepšem obliku, skladnošću i proporcijama. On je na Zemlji dao sve uslove kako bismo na njoj mogli živjeti kao tjelesna bića, tj. zadovoljavajući potrebe našeg tijela: „Allah vam je učinio Zemlju prebivalištem, a nebo zdanjem, i On vam obličje daje i likove vaše čini lijepim, i jelima vas opskrbljuje ukusnim…”   Uzvišeni u Kur'anu spominje i biljke, i životinje, i voće, i povrće, i žito, i vazduh, i vodu…, kako bi čovjek uživao u njima kao Allahovim dž.š. blagodatima i kako bi znao i osjećao da je on posebno, darovano i počašćeno biće: „Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali: dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.“ 
Ljudsko je pravo čovjeka da uživa blagodati ovoga svijeta i života, te je Uzvišeni Svoje poslanike slao kako bi čovjeka uputili na ono što je korisno. Ljudska priroda se u Kur'anu izvanredno jasno opisuje da čovjek žudi da udovolji potrebama svoga tijela, voli naslade, zaboravlja se kada mu je život lagodan, teško podnosi bol i nestrpljiv je itd. Potrebe tijela Kur'an označava kao šehewat – strasti, koje same po sebi nisu zabranjene. Naime, Stvoritelj nije dao čovjeku te strasti pa mu ih onda zabranio, nego je zatražio da on te strasti (šehewat) zadovoljava na Šerijatom propisan način, bez prekoračivanja granica, umjereno, držeći se sredine i misleći na Allaha dž.š.: „Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovom svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha.” 
Tjelesnim odgojem se naziva zbog povezanosti s ljudskim organizmom, odnosno tijelom. Ono podrazumijeva ulaganje napora da čovjek stekne sklonosti ka tjelesnoj aktivnosti i kretanju, kroz utvrđene oblike i svjesno, bilo samostalno ili sastavu grupe, kako bi tijelo praktikovalo ono što ga osnažuje i osposobljava za izvršavanje zadataka na najbolji način.
Tjelesni odgoj vodi brigu o pitanju privikavanja pojedinca, ne samo na osobine korisne njemu u svakodnevnom životu, već i na osobine korisne drugim ljudima, kao što su red i čistoća, uzajamno pomaganje, samopouzdanje, spremnost na rad uz raspoloženje i zadovoljstvo. To vodi izgrađivanju dobrog čovjeka, sposobnog da praktično odgovori zahtjevima društva u kojem živi, ostvarujući sebi i drugima zadovoljstvo i sreću na ovome i budućem svijetu. Naprijed smo isticali da se tijelo ne može odvojiti od duše i razuma. Zato islam smatra čovjeka kao složenu jedinku, kao dušu spojenu s razumom i tijelom. Otuda u islamu i dolazi do zanimanja za odgajanje tih potencijala u čovjeku.
Prema islamsko-pedagoškoj definciji, tijelo je spoj određenog broja organa, aparata i sposobnosti, koji prima uticaje duše i razuma, kao što, nesumnjivo, na njih vrši uticaj. Kroz vršenje i primanje uticaja, tijelo može izvršavati svoje funkcije onako kako treba, pa će biti zdravo, ili može izbjegavati i zanemarivati svoje funkcije, pa će biti slabo i nemoćno. Sve vrste odgoja kod čovjeka teže uspostavljanju ravnoteže između zahtjeva duše, razuma i tijela u čovjeku.
„U uspostavljanju ovog odgoja ogledale su se brojne filozofije, naučavanja i pedagoške škole. Prošla su mnoga vremena otkako čovjek zna za civilizaciju. Počevši od postanka čovjeka na licu Zemlje, bilo je različitih filozofija, naučavanja i civilizacija, ali one sve zajedno, uprkos nebrojenim minulim stoljećima, nisu uspjele ostvariti ravnotežu između tri ljudska potencijala: duše, razuma i tijela. Nezavisno od toga koliko su u međusoboj uporedbi bile uspješne jedna u odnosu na drugu, pažnju jednom navedenom potencijalu su obraćale na štetu drugih. Čak ni najslavnije civilizacije, kakve su bile faraonska, egipatska, grčka i rimska, nisu uspjele više nego da brigu o jednom potencijalu povedu na štetu drugih. Istorija je puna različitih primjera onih koji su brigu o jednom aspektu vodili zapostavljajući druge. Jedni su obraćali pažnju razumu toliko da su, opčinjeni njime, druge sasvim zapostavljali, kao što je bila grčka civilizacija. Neki su bili opčinjeni tijelom, a zanemarivali su druge, kao rimska civilizacija. Dotle su neki, opčinjeni dušom, zanemarivali ostala dva, kao što je to činila drevna indijska civilizacija.“ 
Ljudska zajednica je lutala tražeći konačan odgovor. Čak i u okrilju vjera koje su prethodile pojavljivanju islama, njihovi sljedbenici ravnotežu ljudskih potencijala nisu mogli uspostaviti sve dok Allah dž.š. ljudskom rodu nije darovao posljednjeg Poslanika s.a.v.s. putem kojeg je vjera upotpunjena i usavršena. Poželjno je ukazati na to da se čovjek u okrilju tih sistema, škola i civilizacija lomio između tih pravaca, tako da je povremeno gubio interesovanje za dušu i postajao okrutan materijalista, ili je, izgubivši zanimanje za razum, prihvatao praznovjerje, fantaziranje i drugo što je u suprotnosti s razumom. Ili je, konačno, izgubivši zanimanje za tijelo, fizički slabio i dopuštao da trpi jače od sebe.