Osim ibadeta, Kur’an, ta „savršena medresa za odgajanje“, nudi još dvije velike oblasti kojima se odgaja duša. Te su: kazivanja o drevnim narodima i prizori iz Kosmosa. Kur’an je pun kazivanja o el-umemu ‘l-gabire, „narodima koje je prekrila prašina“, a koji su stradali zato što su zapuštali svoj ruh (dušu) okrećući leđa Allahovim dž.š. porukama, što su bili osioni i činili nasilje drugima, što su prekoračivali granice koje je uspostavio Stvoritelj, što su kršili vjerske propise i bili prkosni i nerazumni. Kur’an poziva riječima: „Zašto ne putuju po svijetu pa da vide kako su završili oni prije njih. Oni su bili od njih jači, i zemlju su orali i obrađivali je više nego što je obrađuju ovi, i poslanici su im donosili jasne dokaze. Allah im nije učinio nepravdu, sami sebi su nepravdu nanijeli.“
U ajetima koji govore o Kosmosu, odgoj ima svoje uporište, u tom smislu što stvoreni svijet svjedoči o Stvoritelju koji stvara mudro i lijepo: „…pa neka je Uzvišen Allah, najljepši Svoritelj.“
Kur’an poziva naše odgajanike da izučavaju taj svijet kako bi upoznali svojstva njegovog Stvoritelja, kako bi taj svijet doživjeli kao najljepši od svih svjetova, kao svijet u kome ne stanuju nikakvi demoni niti strašne sile i kako bi osjetili da je taj svijet stvoren da bude potčinjen čovjeku, da mu služi, a ne da ga čovjek bezdušno i nerazumno eksploatiše suprotno volji njegovog Stvoritelja. Veliki sufijski pjesnik je rekao: „Volim te, svijete, zato što te je stvorio Allah dž.š.!“
U konekstu pomenutog, Allah dž.š. kaže u suri En-Nahl: „On spušta s neba vodu koju pijete i kojom se natapa rastinje kojim stoku napasate. On čini da vam pomoću nje raste žito, i masline, i palme, i grožđe, i svakovrsni plodovi – to je, zaista, dokaz za ljude koji razmišljaju. On čini da se noću i danom koristite, i Suncem i Mjesecom, a zvijezde su volji Njegovoj potčinjene, – to su, uistinu, dokazi za ljude koji pameti imaju. I svim onim što vam na Zemlji raznobojnog stvara – to je, doista, dokaz ljudima koji pouku primaju. On čini da se morem koristite, da iz njega svježe meso jedete i da vadite nakit kojim se kitite. Ti vidiš lađe kako ga sijeku da biste nešto iz obilja njegova stekli i da biste zahvalni bili. On je po Zemlji nepomična brda pobacao da vas ona ne potresa, a i rijeke i puteve da se ispravno usmjeravate, i putokaze, a i po zvijezdama se oni upravljaju.“
Kur’an nastavlja u drugom ajetu: „O, družine džina i ljudi, ako možete da preko granica nebesa i Zemlje prodrete, prodrite, moći ćete prodrijeti jedino uz veliku moć!“
Pogled na ovaj svijet priprema ruh (dušu) da se susretne sa istinom, dobročinstvom, uputom i ljepotom Stvoritelja Kosmosa i da Mu bude zahvalan na blagodatima kojima ga obasipa i da se pred Njim ponaša u skrušenom dostojanstvu. Neposredni rezultat ovog odgoja ruha je da on počne osjećati što jaču vezu sa Stvoriteljem, s Njegovim postojanjem, te da bude što svjesniji Njegovog pogleda i kontrole svih ljudskih djela. Pogled u stvoreni svijet podstiče ljubav prema tom svijetu i njegovom Stvoritelju. To nije samo ljubav prema tome, na oko, neživom svijetu, već i prema svim živim bićima koja u njemu stanuju. Ajeti koje smo naveli, kao i mnogobrojni drugi, odgajaju čovjeka tako da sa stvorenim svijetom razgovara, da sa tim svijetom uspostavi prisni odnos razumijevanja i saradnje, a ne odnos borbe, te da čovjek u tom svijetu prepozna sebe kao krunu Allahovog dž.š. stvaranja i kao najpoštovanije i najcjenjenije biće u tome svijetu.
Isto tako, pogled u Kosmos unosi u ljudsko srce estetske zahtjeve za redom, harmonijom i zadovoljstvom. Kako god čovjek bio u zabludi, njegova duša ne samo da je svjesna da je Uzvišeni Allah Onaj Koji postoji, Kojem se treba klanjati, Koji je jedan, Koji stvara i opskrbljuje, u Čijim rukama je sve, već je upozorenje na to temeljni zadatak duše, s čijim izvršenjem čovjek biva čovjekom.
Ono čime se duša odlikuje pred drugim ljudskim potencijalima jeste to što je samo ona nepodložna sputavanju okovima i zaprekama, svejedno radilo se o materijalnim, vremenskim ili prostornim ograničenjima, dok su tijelo i razum podložni sputavanju.
„Tijelo se potčinjava ograničenosti materije od koje je stvoreno, koje se ne može odreći. Potčinjava se i osjetilnim spoznajama, na osnovama urođenih slabosti osjetila, iznad kojih se ne može uzdići. Razum se, isto tako, potčinjava vremenskim i prostornim granicama, kao granicama vlastite spoznajne moći. Ima stvari, posebno iz metafizičkog svijeta, kao i onog što se tiče budućnosti, koje razum ne može dokučiti. Dušu je Allah, pak, stvorio slobodnu od svih granica. Ona nije materija da bi bila potčinjena materiji, nije poput razuma da bi bila potčinjena onom čemu se potčinjava razum. Ona se ne potčinjava vremenu ni prostoru, niti onom što se može spoznati osjetilima, već je apsolutno oslobođena svih tih ograničenja, sposobna da prekorači vrijeme, prostor i osjetilne spoznaje, jer ima veze s onim što razum ne može dokučiti, kao što ima i sposobnost da se uputi ka Uzvišenom Allahu. Ona ima vezu sa univerzalnim postojanjem, a da joj se u tome ne odupiru ni vrijeme, ni prostor ni razum.“
Sa sposobnošću koju joj je Allah podario, duša je sama po sebi u stanju spoznati Allaha, Njegovo postojanje, Njegovu moć, Njegovu mudrost, Njegovu milost, Njegovu snagu, Njegovu pravednost. Putem tih i drugih spoznaja, u stanju je spoznati i druga Allahova svojstva i Njegovo djelovanje, a ona to uspijeva samo putem robovanja Allahu u skladu s onim što je propisano. Muhammed s.a.v.s. je Džibrilu a.s. na njegovo pitanje: „Šta je dobročinstvo?“, odgovorio: „Dobročinstvo je da Allahu budeš privržen kao da ga vidiš, jer iako ti Njega ne vidiš On tebe vidi.“