Duša (ruh) se ne može odgojiti ukoliko se prekine njena veza sa Stvoriteljem, Koji ju je udahnuo u nas i kome se ona, nakon ovozemaljskog života, vraća. Ta se veza stalno održava i obnavlja vjerovanjem u imanske šarte i izvršavanjem islamskih šarta, a to je jedino i najbolje sredstvo za odgajanje duše, sredstvo koje nema nijedna druga pedagogija. Svi ovi šarti na različite načine zapisani su i objašnjeni u Kur’an-i-kerimu. Vjerovanje u Allaha dž.š. podrazumijeva svijest o Njemu Nevidljivom, a Sveprisutnom, koji je svjedok svakom ljudskom činu i koji zna sve što tajimo i što na javu iznosimo, te pred Kojim ćemo polagati račun na Ahiretu za sva svoja djela. O tome Kur’an veli: „Tvoja opomena će koristiti samo onome koji Kur’an slijedi i Milostivog se boji, iako Ga ne vidi.“ Pa dalje nastavlja: „Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji! Pokazivali vi ono što je u dušama vašim ili to krili, Allah će vas za to pitati…“
Vjerovanje u meleke odgaja dušu tako što on ovim imanskim šartom jača svijest o tome da su meleki pratioci i zapisivači ljudskih djela, da je pojavni svijet nastanjen njima, što u odgajanicima razvija osjećaj samokontrole, ozbiljnosti i postupanja u skladu sa Allahovim dž.š propisima, te želju da se dosegne njihova čistota, poslušnost Allahu dž.š. i njihove vrline.
Vjerovanje u sve Allahove Knjige i poslanike kod odgajanika razvija osjećaj da pripada najboljoj zajednici ljudi – islamskom ummetu, te da se čovječanstvo može udružiti držeći se za najčvršće uže Allahovih knjiga i poslanika i nadilazeći svoje rasne, nacionalne i staleške barijere. Granice između različitih monoteističkih vjera su vrlo male kada su njihovi sljedbenici duboko odani načelima objavljenih Knjiga (Kur’an i Biblija), a mir i međusobna saradnja među monoteistima lako je ostvariva. Ovo vjerovanje o smislu življenja koje se nalazi u ovim Knjigama daje ona univerzalna znanja, poslana svim ljudima, da Istina Objave drži čovječanstvo na okupu kao što sila, odnosno zakon gravitacije drži Zemlju uravnoteženu u njenoj orbiti. Ovim vjerovanjem poslanici postaju uzori mladim naraštajima, uzori po iskrenosti, odanosti Allahovoj dž.š. Riječi, odvažnosti, dubokoj svijesti i duhovnoj vezi sa Stvoriteljem. Oni su najveći revolucionari u ljudskoj povijesti, nosioci Istine i oslobodioci od svih vidova ponižavanja i eksploatacije čovjeka, najljući protivnici širka i nemorala, najbolji odgajatelji i odgajanici i trajni, nenadmašivi svjetionici duhovne i moralne čistote.
Vjerovanje u Kijametski dan (Sudnji dan) i vječiti život na Ahiretu odgaja dušu tako što se čovjek priprema za njih znajući da ga samo vjerovanje i dobra djela mogu spasiti od zlih posljedica. Svijest o prolaznosti materijalnog svijeta i svega što je na njemu pomaže u liječenju duše od oholosti i gramzivosti.
Vjerujući u kada i kader (Božije određenje), odgajanik se ne prepušta fatalizmu, kao što se često pogrešno tumači ovaj stub islamskog vjerovanja, nego ima osjećaj slobode, ali i odgovornosti za svoje postupke. Međutim, ima događaja koji se dešavaju izvan ljudske moći, ali za njih čovjek neće biti odgovoran. Ono što pedagoški djeluje u ovom vjerovanju je hladnokrvno primanje svega što se dogodi vjerujući da sve ima neki tajnoviti, samo dragom Allahu znani smisao i akumuliranje duhovne snage da se trijezno podnesu nedaće i teškoće života, te da se od Allaha dž.š. moli da čovjeku podari „ispravno rješenje“ u svakoj situaciji i da podari dobar ishod iz svakog događaja.
Vjerovanje u proživljenje poslije smrti mladu osobu motiviše da čini dobra djela i kloni se loših. Ovo vjerovanje ulijeva nadu u smisao ljudskog života i napora i teškoća na putu dobra. Uz svijest o Jedinom Bogu dž.š. ništa ne odgaja ljude kao sjećanje na smrt i vječiti život u kome će se polagati račun za učinjena djela.
Svi imanski šarti (osnovi vjerovanja) odgajaju ruh (dušu), čiste ga i približavaju Stvoritelju, a mlade osobe odgajaju da budu poslušne Allahu dž.š., da imaju strahopoštovanje pred Njegovim pogledom, ne samo u javnom životu, nego i kada su usamljeni, izvan ljudskih pogleda: „Reci: Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje: ne približavajte se nevaljalštinama, bile javne ili tajne!”
Što se tiče islamskih šarta (pet osnovnih stubova islama), njihova se pedagoška svrha može sažeti u jednoj riječi: čistota ruha i srca. Naime, svaki ibadet u islamu počinje čistoćom tijela i čistotom namjere, a rezultira čišćenjem ruha. U tom smislu je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: „Čistoća je dio imana!“ Ovdje čistoća podrazumijeva i fizičku i duševnu čistoću i čistotu.
Svi islamski šarti, pojedinačno i kao skup ibadeta, propisani su radi toga da bi čovjeka sačuvali od stranputica kakve su: višeboštvo, licemjerstvo, agresivnost, oholost, škrtost, gramzivost, pohlepa itd. Zbog jačine tih bolesti Uzvišeni Allah je propisao pet namaza u toku svakoga dana, a u Svojoj veličanstvenoj Knjizi iznio svrhu namaza kao „stuba vjere“: „Namaz, zaista, odvraća od razvrata i svega što je ružno, a sjećati se Allaha poslušnost je najveća!“
Mufessiri (tumači kur’anskog teksta) podvlače drugi dio ovog ajeta u kojem se govori o spominjanju Allaha ili sjećanju na Njega, a koji upućuje na čistotu ruha (duše), čistotu koja se postiže traženjem oprosta od grijeha, iskrenim molbama i zahvalama Allahu dž.š. Bez ove svoje dimenzije namaz je nepotpun, obavljen na nedostojan način, bez duševne koncentracije, zbog čega ne postiže svoju pedagošku svrhu.
Svrhu drugog islamskog šarta, posta (sustezanje od jela i pića, polnog opštenja, pušenja i drugi stvari koje kvare post, od zore do zalaska sunca), Uzvišeni je jasno naznačio u pojmu et-takwa, a koji označava čuvanje Allahovih granica, duboku svijest o Allahu dž.š. i iskreno izvršavanje Njegovih propisa: „O, vjernici, propisuje vam se post, kao što je bio propisan i onima prije vas, da biste Allaha stalno imali na umu, bojali Ga se i javno i tajno, čuvali granice koje je On jasno istakao u Svojoj Knjizi i izvršavali sve Njegove propise.“
Et-Takwa (bogobojaznost) je, dakle, i javna i tajna poslušnost Allahu dž.š. Post na islamski način odgaja čovjeka naročito u ovom drugom, težem vidu poslušnosti. Musliman koji posti može čitav dan biti na svojoj livadi pokraj bistrih izvora, žedan, daleko od svačijeg pogleda, pa ipak i ne pomišlja da se omrsi, jer u postu nema licemjerja. Post jača svijest o sveprisutnosti Allaha dž.š. i uvježbava čovjeka da se kloni griješenja i javnog i tajnog. Allahov Poslanik a.s. je to sažeto izrazio u znamenitom hadisu: „Ihsan (dobročinstvo) je da činiš ibadet Allahu kao da Ga gledaš, pa iako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi!“
Trećom vjerskom dužnošću, zekatom i sadakom u najširem smislu, ruh se liječi od bolesti pohlepe i škrtosti, a u isto vrijeme se njegovim izvršavanjem izražava zahvalnost Stvoritelju na sofri koju je prostro Zemljinom površinom punu nimeta za Njegova stvorenja. Očišćenje ruha (duše) je i u Kur’anu naznačeno kao svrha zekata i sadake: „Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš.“
Hadž (posjeta svetih mjesta i obavljanje određenih propisa u Mekki i Medini, u danima hadža) u sebi sintetizira sve prethodne ibadete. On je vrhunac svijesti o Allahu dž.š., vrhunac čovjekoljublja. On u ljudima razvija osjećaj zavisnosti o Bogu dž.š., a zatim osjećaj jednakosti, te osjećaj harmonije u svijetu. On briše staleške razlike među ljudima i jača osjećaj bratstva među muslimanima svijeta. On je Sudnji dan u malom, on ilustruje proživljenje iz kaburova i polaganje računa na Sudnjem danu, a što sve skupa snažno i na najbolji način čisti i odgaja ruh (dušu).