Vijesti

Moramo spomenuti i ulicu, u najširem smislu riječi, kao zasebnog činioca koji ulazi u sferu tzv. funkcionalnog, stihijskog, nesistematskog odgojnog djelovanja. Život koji se odvija na javnim mjestima, trgovima, u parkovima, javnim lokalima, u prometnim sredstvima, u kulturnim ustanovama (kino, pozorište, stadioni) i dr. utiče svojim postojanjem, atmosferom, načinom ophođenja ljudi, ponašanjem, odnosima odraslih prema djeci i obratno, poštivanjem osnovnih normi kulturnog ponašanja itd., stihijno, ali ostavlja u mladima svoj trag.

To je naša stvarnost i na nju moraju računati oni koji misle na mlade, na njihov odgoj i budućnost. Današnja životna realnost pokazuje da je odgojna funkcija, to prirodno pravo i obaveza roditelja, podijeljena između porodice i društva, odnosno države, da se uz njih pojavljuje još velik broj drugih činilaca, koji mogu djelovati kao saradnici, ali često njihovi uticaji mogu biti negativni. Odgoj djece je vrlo ozbiljan, delikatan, odgovoran, ali i sveti zadatak. Mladog čovjeka oblikuje cjelokupna životna stvarnost. Ona na njega utiče svojom sveukupnošću. Čovjek je rezultat i slika sredine u kojoj živi. Vanporodična sredina u kojoj dijete živi postaje sve značajniji pedagoški fenomen i odgojni činilac. Porodica mora sarađivati sa školom i svim institucijama u koje su uključena djeca. Od škole se očekuje da svojim djelovanjem bude toliko jak činilac da u saradnji s roditeljskim domom neutralizuje negativno djelovanje mnoštva drugih činilaca vanporodične sredine djeteta.

Zadovoljit ćemo se ovom prilikom onim što u vezi sa ovom temom kaže El-Gazali u svom djelu El-Ihja’ ulumu-ddin,[1] govoreći o razvijanju osobine činjenja dobra kod djeteta, ili elementima odavanja poroku, obzirom na njegovu sklonost i prirodnu dispoziciju. U tom smislu Gazali ističe: „Dijete je povjerena stvar njegovim roditeljima. Njegovo čisto srce je neprocjenjivi dragulj. Ako se navikne i nauči dobru, tako će i odrasti i bit će sretan i na ovome i na budućem svijetu. Ako se, međutim, nauči poroku i zapusti poput životinja, bit će nesretan i stradat će. Sačuvati se jedino može ukoliko se odgoji, dotjera i pouči lijepom ponašanju…“[2]

Odgajatelj mora razlikovati način dotjerivanja ponašanja pojedinca i ispravljanja njegovih devijantnih osobina, zavisno od njegove životne dobi, isto kao što i privikavanje i odgajanje mora prilagoditi uzrastu dotične osobe. Za odrasle postoje odgovarajuće metode i postupci koji se razlikuju od metoda i postupaka odgoja djece.

Islamska metoda i način korigovanja ponašanja odraslih – misli se na punoljetne osobe – temelji se na tri osnovne stvari:

1. vezivanje za islamsko vjersko učenje;

2. razotkrivanje i ukazivanje na zlo;

3. promjena okoline.

Što se tiče vezivanja djeteta za islamsko vjersko učenje, ono se smatra jednim od najznačajnijih principa koji se odnosi na svijest vjernika o neprestanom njegovu praćenju od strane Uzvišenog Allaha i razvijanju osjećaja Njegove Veličine i straha od Njega u svakom trenutku i u svakoj situaciji. Time se jača psihička snaga i lična volja kod pojedinca, kako ne bi bio rob svojih strasti i zarobljenik svojih požuda i želja, nego se svim svojim bićem predao provođenju božanske metode onako kako je Allah Svome Poslaniku objavio, bez imalo oklijevanja ili bilo kakvog prigovora. Na to upućuju i sljedeće riječi Uzvišenog: „A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje.“[3] U drugom ajetu stoji: „Ono što vam Poslanik da – to uzmite, a ono što vam zabrani – ostavite.“[4]

U zahtjeve pravog islamskog vjerovanja spada prihvatanje islamskih propisa bez ikakvih prigovora i potpuna predanost islamskom učenju: „I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“[5]

Kada pojedinac vjernik u sebi jača osjećaj neprestane kontrole Uzvišenog Allaha i kada se u njemu rađa lična volja za obuzdavanjem strasti i požuda, onda se zasigurno ovaj pojedinac sam popravlja iznutra, u svom vjerskom ubjeđenju i osjećajima svojim, i on za sve stvari uspostavlja ravnotežu. Tada nema lutanja, nema griješenja, nema skretanja, niti propadanja, samo zato što odlučno vjeruje da ga Allah dž.š. prati i vidi, da zna sve njegove tajne. U ovome leži tajna velikog i poštovanja vrijednog stava drugova Allahovog Poslanika u vezi sa zabranom alkohola, kada su svi uglas rekli: „Prestali smo, Gospodaru naš!“, potom slijedeći ove riječi i u praksi prolijevaju burad sa vinom koja su se mogla vidjeti po ulicama grada.

U ovome leži tajna uspostavljanja sreće i blagostanja u čitavom islamskom društvu, tako da je Omer b. el-Hattab kao sudija za vrijeme hilafeta Ebu Bekra mogao pune dvije godine sjediti u sudnici, a da mu ne dođe niko u vezi sa podizanjem parnice. Priča se tako da je Omer došao kod halife Ebu Bekra da ga oslobodi od te dužnosti jer je bio bez posla i bez ijedne presude u vezi sa bilo kakvim sporom svih tih godina. Nema sumnje da je tajna u osjećanju drugova Allahova Poslanika da ih Allah prati u svim njihovim poslovima i svim situacijama. Zašto bi se, ustvari, parničili kad u rukama imaju Kur'an!? Zašto bi se sporili kada su im srca i svi drugi dijelovi tijela ispunjenja strahom od Allaha!? Zašto bi skretali sa Pravog puta kada svakome u životu daju ono što mu pripada!?

Što se tiče mijenjanja okoline, njena važnost nije ništa manja od drugih principa ispravljanja pojedinaca, njihovog upućivanja na Pravi put, odgajanja i pripremanja za život.