Vijesti

Veliki imam – Ebu Hanife

 

Ova sjajna islamska zvijezda punim imenom zove se Nu’man ibn Sabit ibn Zuli Ebu Hanife. Rođen je u čestitoj porodici 80. h.g. u Kufi, tada centaru islamskog svijeta. Svoju plemenitu dušu vratio je Gospodaru 150 h.g. u Bagdadu.

Njegovim sebebom osnovan je hanefijski mezheb, najveći i najutjecajniji mezheb, kako u vremenu odmah poslije Ebu Hanifinog preseljenja, tako i danas. Ovaj mezheb brzo se proširio islamskim svijetom, a jedan od razloga je često seljenje stanovnika Kufe, gdje je taj mezheb i osnovan. Hanefijski pravac se proširio na Siriju, Jordan, Palestinu, Egipat te na sjever Afrike. Za vrijeme Osmanskog carstva, u zakonima i pravilnicima o osobnom statusu (brak, razvod braka, miraz…) hanefijski mezheb je korišten kao glavni izvor. Ebu Hanife je bio iz generacije tabi’ina.

 

Naukom se počeo baviti na preporuku Imama Ša’bija. Ovako nam to pripovijeda sam Ebu Hanife: “Prošao sam jednog dana pored Ša’bija, koji je sjedio. Pozvao me je i upitao: ‘Gdje ideš?’ -Idem u čaršiju. ‘Nisam mislio na čaršiju, već kod koga od učenjaka navraćaš?’ -Ja malo ili nikako ne navraćam učenjacima. ‘Ne čini tako! Ti se trebaš baviti naukom i sjedeti sa učenim ljudima. Vidim u tebi bistrost i talenat.’ U srce mi je ušao njegov govor. “ -kazuje Ebu Hanife- “i dopao mi se. Napustio sam čaršiju i počeo se baviti naukom, te mi je Allah, dž.š., dao da se okoristim njegovim savjetom.”

Počeo je mladi Ebu Hanife prisustvovati kružocima fikha i hadisa. Njegova volja za naukom i jaka moć pamćenja, kao i sposobnost racionalnog rasuđivanja stvari, skrenula je pažnju učenjaka na njega, i od tada Ebu Hanife ide prema vrhu najboljih i najodabranijih alima svih vremena. Imao je mnogo učitelja a jedan od najistaknutijih bio je imam Hammad ibn Ebi Sulejman sa kojim se u znanju družio do smrti. Za vrijeme života svog učitelja Ebu Hanife nije imao svoja predavanja iz respekta prema svom učitelju iako je bio osposobljen za to. Tek poslije preseljenja Imama Hamada 120.h.g. on počinje organizirati svoje kružoke, a to je bilo poslije 18 godina provedenih u učenju, a u svojoj 40 godini života. Iz velike ljubavi prema dragom učitelju Ebu Hanife svom sinu daje ime Hammad. Pored ovog učitelja, intelektualni uticaj na Ebu Hanifu izvršili su Ata’ ibn Ebi Rebbah i Nafi’a. Poznato je da je Ebu Hanife kako u duhovnom tako i u materijalnom smislu brinuo o svojim učenicima i da je čak potrebe učenika stavljao ispred potreba svoje porodice. Ebu Jusuf kaže: “Ebu Hanife je izdržavao i mene i moju porodicu punih 20 godina, a kada bih mu rekao: ‘Nisam sreo nikog darežljivijeg od tebe!’ odgovorio bi mi: ‘To kažeš zato što nisi upoznao moga učitelja Hammada!’”

U svojim kružocima Ebu Hanife je imao mnogo učenika a najistaknutiji su bili: Ebu Jusuf, Abdullah ibn Mubarek, Veki’ ibn Džerah, Muhammede ibn Hasan eš-Šejbani i dr. Prilikom podučavanja svojih učenika Ebu Hanife je koristio metodu postavljanja pitanja. Onda bi tražio pojedinačno mišljenja svojih učenika. Zatim bi preferirali neko odabrano mišljenje i Ebu Hanife bi to potvrdio kao rješenje.

Kod Ebu Hanife i njegovih učenika način donošenja nekog šerijatsko-pravnog propisa prelazio je put od Kur’ana preko hadisa do mišljenja ashaba, pa ako u tim izvorima ne bi našli rješenje, onda su koristili analogiju. Što se tiče karakterne crte ovog velikog imama, najbolje nam to objašnjava njegov slavni učenik Ebu Jusuf: “Bio je pobožan i odlučan u sprečavanju činjenja harama. O islamu nije govorio ono što nije znao. Jako je volio pokornost, a prezirao neposlušnost Uzvišenom Allahu. Izbjegavao je one koji su voljeli dunjaluk i nije žudio za ovosvjetskim vrijednostima. Znao je dugo ćutati i nije bio brbljivac i pričalica.” Ove lijepe osobine Ebu Hanife u suštoj su suprotnosti sa većinom onih koji kažu da su sljedbenici ovog alima. Da li bismo se zastidjeli da nas Ebu Hanife zatekne na nečemo što radimo i kažemo da je njegova praksa? Od Eseda ibn Omera se prenosi da je rekao: ”Ebu Hanife je klanjao sabah-namaz sa jacijskim abdestom 40 godina! Gotovo svaku noć bi proučio cijeli Kur’an na jednom rekjatu. Toliko bi plakao noću da bi ga susjedi sažaljevali.” Bilježi se i to da je proučio kompletan Kur’an sedam hiljada puta na mjestu gdje će umrijeti. Allahu Dragi, čestitog li roba!

Jedne prilike imam Malik je upitan da li je video Ebu Hanifu, pa je odgovorio: “Da, vidio sam tog čovjeka. Kad bi ti on počeo govoriti da je obični stub od zlata, našao bi dokaza i za to.” Šafija je za njega rekao: “Ljudi u fikhu ne mogu bez Ebu Hanife!” U Ebu Hanifinoj biografiji nezaobilazan je detalj o njegovom odnosu prema vlasti. Naime, kada je na vlasti bio halifa Abdul-Melik, u to vrijeme u Iraku je bio namjesnik Hadždžadž ibn Jusuf, poznat po represijama i nasilništvu. U to vrijeme Ebu Hanife u svojim predavanjima otvoreno je optuživao takvu vlast, što je često rezultiralo hapšenjima i prebijanjima. Za vrijeme emevijske dinastije, namjesnik Kufe je bio Ibn Hubejre, također poznat po nekorektnosti. Ponudio je Ebu Hanifi glavni pečat, tako da se nijedna naredba ne može izvršiti bez njegovog odobrenja i stavljanja pečata na nju. To je Ebu Hanife odbio, jer se bojao da će ovaj nepravedni vladar osuditi nekog dobrog čovjeka na šta bi ovaj morao da udari pečat. Zbog tog odbijanja bio je prebijan do nesvijesti. U savjetima svome učeniku Ebu Jusufu on približavanje vlastima uspoređuje sa vatrom i savjetuje mu: “Ophodi se sa njima kao sa vatrom. Koristi se ako već moraš, onoliko koliko ti je neophodno, a onda se udalji.”

I pored ovih stamenih vrlina, neki učenjaci, nažalost, iznose potvore na imama Ebu Hanifu. Jedna od najvećih potvora na njega jeste to da je poznavao sasvim mali broj hadisa i da ih je malo koristio u donošenju šerijatskih propisa a da se previše koristio analogijom tj. racionalnim rješavanjem šerijatskih pitanja. Naravno, za oponiranje ovakvih optužbi postoje čvrsti dokazi. Ebu Hanife je rekao: “Ako postoji vjerodostojan hadis, to je moj mezheb.” Ovdje se vidi na kojem je stepenu bio hadis kod Ebu Hanife. Takođe je rekao: “Ako kažem nešto što je u suprotnosti sa Allahovom Knjigom i hadisom Poslanika, a.s., nemojte uzimati moje riječi!” I ovdje vidimo da se Ebu Hanife nije odnosio oholo prema hadisu, naprotiv! Također je rekao: “Nije dozvoljeno nikome prihvatiti naš stav ukoliko ne zna odakle smo ga uzeli.” Sad se postavlja pitanje: kako je Ebu Hanife mogao da donese tako pravilne fetve koje su u skladu sa šerijatskim normama ako se nije koristio hadisom kao glavnim izvorom, i još izaziva da se njegova fetva istraži – što znači da se nije bojao kritike da on nije postupio po nekom od Allahovih ajeta ili hadisa Muhammeda a.s.! Neka je Allah zadovoljan sa dobrim Ebu Hanifom.

 

Hadrović Mirsad III- godina

 

 

 

 

Leave a comment