Oslobađa čovjeka nepravde
Čisti islam je božanska vjera, ne potčinjava se strastima i željama. Islam je objavio pravdu, zabranio nepravdu, a nepravda je tmina na Sudnjem danu. Allah ju je Sebi zabranio i takvom ju je učio među stvorenjima. Poslanik a.s. je rekao, prenoseći od svog Gospodara, da Uzvišeni Allah kaže: „Robovi moji, Ja sam Sebi zabranio nasilje i vama sam ga učinio zabranjenim, pa ne činite jedni drugima nepravdu…“ Suština islamske, božanske akide je izvedena iz toga.
Poslanik a.s. se rasrdio i rekao Usameu jedne prilike: „Zar se zauzimaš u Allahovim propisima?“ Potom je ustao i održao govor: „O ljudi, oni prije vas su zalutali jer su ostavljali uglednog kada bi ukrao, a kada bi ukrao slabić, nad njim bi izvršili propis kazne. Tako mi Allaha, da je Fatima, ćerka Muhammeda, ukrala, Muhammed bi joj odsjekao ruku.“
Abdullah bin Revaha el-Ensari
Poslanik a.s. ga je poslao da raspodijeli plodove Hajbera i da polovina ostane Jevrejima, dok drugu polovinu uzimaju muslimani izvršavajući ugovor koji je Allahov Poslanik a.s. potpisao. Kada je došao na Hajber, Jevreji su pokušali da ga podmite. Ponudili su mu vreću zlata. On im reče: „Allahovi neprijatelji, zar mi nudite mito. Tako mi Allaha, vi ste mi mrzniji od majmuna i svinja, a Muhammed mi je draži od sebe samog, ali to me neće spriječiti da budem pravedan jer je Allah rekao: – O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!“
Abdullah je raspodijelio plodove, a da ne učini nepravdu nijednoj strani.
Puni srce smirajem i srećom
Ovo ga čini da se uzdigne iznad sitnih stvari i bezvrijednog razgovora i posla, te da se interesuje za ono što je vrijedno.
Ovo proizvodi požrtvovanost, trud, čak i da uloži svoj život na Allahovom putu želeći ono što je veće od života i zemlje, a to je Džennet. Spomenut ćemo šta je Halid bin Velid rekao rimskom kralju: „Došao sam ti sa ljudima koji vole smrt kao što vi volite život.“
Ljudi ove akide tako spokojno postupaju jer je ovo pravi put, mimo njega nema drugog za ostvarenje Allahovog obećanja: „Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurnim namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah bezbjednošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati i neće druge Meni ravnim smatrati. A oni koji i poslije toga budu nezahvalni – oni su pravi grješnici.“
Podstiče čovjeka na visoke vrijednosti
Najvažnije čemu vodi ova akida jeste oslobađanje ljudi od straha prema nekom mimo Allaha i to što podstiče na puteve ponosa kako bi bili ljudi i vojska istine. Primjećujemo to u povijesti Poslanika a.s. i njegovoj jasnoj želji da oslobodi duše svojih sljedbenika tog straha. Čak nalazimo da upozorava svoje sljedbenike da ne budu potlačeni i zadovoljni lošom stvarnošću: „Tako mi Allaha, ili ćete naređivati dobro i odvraćati od zla i za ruku uzeti zulumćara i silom ga natjerati na istinu i samo ga na nju ograničiti, ili će Allah sastaviti vaša srca (postat ćete jednaki)…“ Naši ispravni prethodnici su razumjeli ove upute pa su polazili u život kao lavovi, ispravljajući šta je krivo, vraćajući svakog ko je skrenuo na put svom snagom koju im je Gospodar dao i svojom mudžahidskom odlučnošću.
Ebu Muslim el-Havlani
Prenosi se da je Muavija r.a. zatvorio Ataa, pa mu je došao Ebu Muslim el-Havlani i rekao: „O Muavija, on ne pripada tebi, ni tvojem ocu, kao ni majci.“ Muavija se rasrdi, siđe sa minbera i reče: „Ostanite na svojim mjestima.“ Nakratko ih je ostavio, zatim došao nakon što se okupao i rekao: „Ebu Muslim mi se obratio riječima kojim me je rasrdio, a čuo sam Allahovog Poslanika da kaže: ‘Srdžba je od šejtana, a šejtan je stvoren od vatre. Vatra se gasi vodom, pa kada se neko od vas rasrdi neka se okupa.’ Ja sam otišao i okupao se, a Ebu Muslim je istinu rekao. On ne pripada meni.“
Ebu Muslim je istinu rekao pred zapovjednikom vjernika i halifom muslimana, pred ashabom Allahovog Poslanika, pisarom Objave. Nema bezgrješnog poslije Poslanika a.s., a riječ istine ne znači izlazak iz pokornosti ili kršenje lojalnosti prema onom s kojim su muslimani zadovoljni da bi se uspostavio Allahov zakon među njima. Zbog toga se Muavija povinovao isitini. Potvrdio je ispravnost riječi Ebu Muslima, a imao je u Omeru r.a. uzor kada je rekao, obraćajući se skupini jednog dana: „Ko kod mene vidi nešto pogrešno, neka ga ispravi.“ Jedan iz skupine je ustao i rekao: „Tako mi Allaha, kada bismo kod tebe vidjeli nešto pogrešno, ispravili bismo to sabljama.“ Omer odgovori: „Hvala Allahu koji je dao u ummetu Muhammeda onih koji će sabljom ispraviti greške.“
To je primjer smjelosti prvih generacija čija su srca bila puna straha prema Allahu, u kojim nije bilo mjesta za strah od nečeg drugog mimo Njega, jer sve što je iznad prašine prašina je. Allah se smilovao Omeru bin Abdulazizu koji kaže: „Svakog dana se bojim da me Allah neće sačuvati šera Sudnjeg dana.“
Pomaže u formiranju uravnotežene ličnosti
Otuda je Jusuf a.s. rekao: „I kad ona ču za ogovaranja njihova, posla po njih, te im priredi divane, dade svakoj od njih po nož i reče: ‘Izađi pred njih!’ A kad ga one ugledaše, zadiviše se ljepoti njegovoj i po rukama svojim se porezaše: ‘Bože, Bože!’ – uskliknuše – ‘ovo nije čovjek, ovo je melek plemeniti!'“ Uzvišeni je rekao: „Allah navodi kao primjer čovjeka koji je u vlasti ortaka oko koga se oni otimaju i čovjeka koji je u vlasti samo jednog čovjeka, – da li je položaj njih dvojice isti? Hvaljen neka je Allah, nije, ali većina njih ne zna.“
Allah navodi primjer roba koji zna čime je zadovoljan njegov gospodar, a šta ga rasrdi, pa čini ono što ga čini zadovoljnim. A primjer mušrika je poput roba koji ima više gospodara. Jedan ga upućuje na istok, drugi na zapad. Ovaj ga vodi desno, a drugi u lijevo, a on zbunjen među njima, nema smiraja.
Ibrahim a.s.
Ibrahim je prezirao kipove koje su njegov otac i narod obožavali, kao i one koje su obožavali mušrici u Meki. Razišao se sa ocem i svojim narodom zbog njihovog širka. Pitao ih je u čudu i preziru: „Šta obožavate“, a oni bi odgovorili: „Obožavamo idole i tako ćemo nastaviti.“
Svoje idole nazivali su bogovima. To su idoli koji pokazuju da mušrici ne mogu negirati da su isklesani od kamena i da ih oni i pored toga obožavaju, du su ustrajni u tome, što je krajnje besmisleno.
Ibrahim a.s. je počeo da budi njihova uspavana srca i da upozorava njihove otupljene umove na ovu besmislenost koju rade nesvjesno, ali kod naroda nije našao na odgovor, osim što su rekli: „Ostat ćemo obožavati idole.“
Pred ovakvom upornošću Ibrahim a.s. nije imao ništa osim da ih porazi žestoko, da obznani neprijateljstvo idolima i pokvarenom vjerovanju. Potom je započeo objašnjavati Gospodara svjetova i svoju vezu s Njim u svakom trenutku, počeo je određivati svoj pravac i svoj cilj i reče: „Da li vas oni čuju kad se molite, ili da li vam mogu koristiti ili naškoditi?“ „Ne“ – odgovoriše, „ali mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju.“ „A da li ste razmišljali“ – upita on – „da su oni kojima se klanjate vi i kojima su se klanjali davni preci vaši, doista, neprijatelji moji? Ali, to nije Gospodar svjetova, koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kada se razbolim, liječi, i koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživjeti, i koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti!“
Ovako vidimo Ibrahima a.s. da, dok opisuje svog Gospodara, sabire temelje ove ispravne akide: monoteiozam Allaha, Gospodara svjetova, potvrđivanje da On upravlja ljudima u najsitnijim stvarima njihovog života na Zemlji.
Zatim, nalazimo da očito jasno definiše svoj cilj i stav u suri El-En’am: „Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!“
Ova akida je osnova bratstva i jednakosti
Bratstvo i jednakost ne mogu ostvariti u životu ljudi ukoliko su jedni gospodari drugih. Međutim, svi su Allahovi robovi, a ovo je osnova jednakosti i bratstva među ljudima, te je zato Poslanikov a.s. poziv kraljevima i vladarima završavao ovim ajetom: „Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!”“
Poslanikova a.s. dova poslije namaza bila je ova divna dova: „Allahu, naš Gospodaru, Vlasniče svega, svjedočim da si samo Ti Allah, Ti nemaš partnera. Allahu, naš Gospodaru, Vlasniče svega, svjedočim da je Muhammed Tvoj rob i Tvoj poslanik. Allahu, naš Gospodaru , Gospodaru svega, svjedočim da su svi ljudi braća.“
Ovako vidimo Allahovog Poslanika a.s. kako prevodi ovo značenje u praktičnu stvarnost, pa nalazimo da pobratimi Selman el-Farisija sa Ebu Zerrom el-Gifarijem i druge sa svojom braćom iz Meke i Medine. Nalazimo da potvrđuje da su Allahovi robovi braća, jednaki i nema diskriminacije, niti razlike među ljudima različitih boja, niti prednosti zbog porijekla: „O, ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.“
Zato bratstvo među vjernicima ih čini da pripadaju jednom ocu, da su ponosni zbog toga i da na putu pomaganja ulažu svoju krv, imetke i sinove. Ovaj otac je islam i zbog toga se ne čudi pjesniku muslimanu kada kaže: „Moj otac je islam, osim njega drugog oca ja nemam.“
Prijevod sa arapskog: hfz. dr. Almir Pramenković