PITANJE: Čitalac R.K. iz Rožaja nam se obratio sljedećim pitanjima, uz molbu da na njih odgovorimo u Glasu islama:
1. Mi stariji džematlije i dalje klanjamo poslije džumanskog farza još 10 rekata. Jedan naš efendija na svom predavanju je rekao da poslije farza nema potrebe niti svrhe, a samim tim ni sevaba klanjati više od 4 rekata suneta. Zanima me šta je sa ostalih 6 rekata za koje smo od naših starijih imama slušali da ih trebamo obavljati?
2. Takođe sam slušao imama koji kaže da se namaz ne može obaviti u prevoznom sredstvu, nego ga treba klanjati vani. Ako je to tačno pitam se šta je sa namazima koje smo klanjali dok smo putovali autobusom na hadž?
ODGOVOR: 1. Jedno od pitanja oko kojeg se vrlo često pojave diskusije jeste pitanje broja rekata džume namaza. Starija ulema je imala svoj stav, a mlađa, koja se školovala po arapskom svijetu, nešto drugačiji. O čemu je, zapravo, riječ?
Činjenica je da u svim našim ilmihalima, to jest udžbenicima za vjersku pouku, čiji su autori sa naših prostora, stoji da je broj rekata džume namaza 16 i to: 4 suneta, 2 farza, 4 son-suneta, 4 ahiri zuhra i 2 sunnetil vakta.
Međutim, kada se pogleda malo dalje i potraže argumenti za sve pomenuto, teško se mogu naći za sve nabrojane rekate, pa se postavlja pitanje o čemu se zapravo radi?
Kada se govori o broju rekata džume namaza u hanefijskom fikhu, jasno stoji da džuma ima 2 rekata farza, u čemu se slaže i sva ostala islamska ulema. Što se tiče broja rekata suneta, hanefije kažu da džuma ima 4 rekata suneta, koji se obavljaju prije farza i prije džumanske hutbe i 4 rekata suneta poslije obavljenog farza.
Od Ebu Ejjuba el-Ensarija se prenosi da je rekao: „Allahov Poslanik a.s. je klanjao nakon nastupanja podnevskog vremena 4 rekata suneta, pa sam ga upitao: – Kakav je to namaz koji stalno klanjaš? On je odgovorio: – Ovo je sat kada se otvaraju nebeska vrata, pa volim da mi se u njemu podignu dobra djela.”
U drugom hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre, Poslanik a.s. kaže: „Kada neko od vas bude klanjao džumu, neka poslije klanja četiri rekata.” (Hanefijski fikh, str.: 397-398)
Iz svega pomenutog se može zaključiti da je džuma namaz zamjena za podne, tako da oni koji su obavezni klanjati džumu, a to su svi pametni i punoljetni muški pripadnici islama, koji su u svom mjestu boravka, za koje ne postoji nikakva opravdana smetnja koja ih sprječava da džumu namaz obave u džematu, ne mogu tu svoju dužnost zamijeniti klanjanjem podne namaza. Što se tiče broja rekata, hadisi jasno ukazuju da je broj rekata 4 prije farza, 2 farza i 4 rekata suneta nakon džumanskog farza. U nekim djelima se spominje i 2 rekata suneta nakon farza.
Ono što je sasvim sigurno jeste da osoba koja obavi 2 rekata džumanskog farza za imamom, ili prispije na farz, obavila je džumu i sa nje je spala obaveznost klanjanja podne namaza. Podne namaz su dužni klanjati oni koji nisu bili u prilici klanjati džumu, kao i svi oni koji su oslobođeni od džume namaza, a to su: žene, maloljetna djeca, bolesnici, osobe koje nisu u mogućnosti prispijeti u džemat zbog nepostojanja džamija u mjestu stanovanja, osobe koje su spriječene vremenskim neprilikama i sl.
Što se tiče ostalih rekata, koji se navode kao sastavni dio džume, za njih se ne može reći da su zaista sastavni dio nje, jer se ne spominju. Međutim, obzirom da se radi o namazu, onda to ni u kom slučaju ne škodi onome koji ih obavlja. Naprotiv, onaj ko ih obavlja imat će dodatnu nagradu za onoliko rekata koliko je obavio.
Ako se postavi pitanje na osnovu čega su svrstani u sastavni dio džume, možemo reći da je naša domaća ulema naslijedila od ranije uleme takav stav, koji se zvanično još uvijek ne mijenja, mada, kada se pogleda naša današnja ulema, rijetko ćemo naći one koji praktično slijede taj stav, osim u slučaju kada predvode džemat.
Poznato je da je ranija islamska ulema za ispravnost džume uslovljavala da se obavlja za vrhovnim poglavarom, ili licem kojeg on odredi, i to na jednom mjestu. Nakon toga je ovaj stav ublažen, pa je uslovljeno da se džuma može klanjati i na više mjesta, ali u različitim krajevima, to jest gradovima, ali da se u jednom gradu mora klanjati na jednom mjestu. Zato svi oni koji nisu bili u mogućnosti klanjati džumu za vrhovnim poglavarom, ili njegovim izaslanikom, morali su klanjati podne namaz.
Otuda je, vjerovatno, i bojaznost kasnije uleme iz vremena kada se broj pripadnika islama mnogostruko uvećao i kada se opravdano uvećao i broj mjesta na kojima se klanja džuma, tako da se u jednom gradu klanjalo na više mjesta. I ne samo u gradu, već i u većim selima, tako da je prihvaćena mogućnost obavljanja džume na više mjesta, ali je sa druge strane, iz bojaznosti da ona ne bude kabul, ostavljeno podne da se klanja nakon džume, jer ukoliko džuma ne bude primljena, tu je podne koje će u tom slučaju biti obavezno, te su rekati podne namaza pripojeni džumi kao sastavni dio.
Neprihvatljivo je da čovjek sumnja u svoj namaz po pitanju da li će biti kabul ili neće, ukoliko ga je obavio onako kako je potrebno, kao što je neprihvatljivo bilo kakvo dodavanje koje je suprotno sunnetu Poslanika a.s.
Ali je neprihvatljivo i sprječavanje onoga ko želi obaviti određeni broj rekata da to učini, jer će time samo uvećati svoju nagradu kod Allaha dž.š.
U svakom slučaju, broj rekata nije stvar zbog koje trebamo kritikovati jedni druge, niti zamjerati jedni drugima na bilo koji način. Ono što trebamo nastojati jeste da što više namaza sa više rekata klanjamo, da se ne zadovoljavamo samo onim što je stroga dužnost – farz, bez obzira što ćemo time svoju dužnost izvršiti, jer pored izvršenja obaveze ne smijemo zaboraviti da svaku takvu priliku iskoristimo za uvećanje broja rekata koji su na stepenu suneta, jer će nam oni, inšallah, biti zalog kod Uzvišenog Allaha na Ssudnjem danu, kojim će se potirati naši grijesi.
Neka svako pođe od sebe i neka bude objektivan, pa neka sebi kaže da li je toliko dobar musliman da mu, osim farza i ponekog suneta, više nije potrebno za potiranje grijeha i ulazak u Džennet.
Poslanik a.s., kome je Allah zagarantovao Džennet, pored dnevnih suneta čitavu noć ili njen dio je provodio u obavljanju dobrovoljnog namaza, a gdje smo mi u odnosu na njega i da li je nama neko zagarantovao Džennet!?
2. Što se tiče obavljanja namaza u prevoznom sredstvu, islamska ulema ga smatra olakšicom koja se može koristiti u izuzetnim situacijama, kao što je nepostojanje adekvatnog prostora za namaz, opravdana bojaznost da će se osobe koje klanjaju na mjestu koje nije adekvatno izložiti opasnosti po život, zdravlje, poniženju i sl. Zato nema nikakve smetnje da se, ukoliko se procijeni da je u tome korist, namaz obavi u automobili, autobusu, brodu, avionu i sl. Ako postoji mogućnost da se namaz klanja u džamiji ili na adekvatnom prostoru, svakako da je bolje zaustaviti prevozno sredstvo, ako je to moguće, i namaz klanjati ispunjavajući sve namaske ruknove onako kako su propisani da se izvrše.
Ono što svakome ko ljudima govori o vjeri mora biti jasno jeste da je jedan od ključnih principa i pravila – princip olakšavanja, tolerancije i širine koje vjera islam posjeduje, tako da niko nema pravo vjeru predstvaljati u nekoj drugoj formi. Brojni su primjeri iz Kur'ana i prakse Poslanika a.s. koji potvrđuju ovu konstataciju. Uzvišeni kaže: “Allah želi da vam olakša, a ne da vam oteža”, a Poslanik a.s. kaže: “Olakšavajte, a ne otežavajte” itd.
Što se tiče namaza obavljenih u autobusu prilikom putovanja na hadž, kao jedan od onih koji su imali priliku putovati na ovaj način i biti dio rukovodstva koje predvodi naše hadžije pri obavljanju obreda hadža, mogu reći da gdje god su postojale mogućnosti da se namaz obavi na propisanom mjestu tako se je i postupalo, a gdje takva mogućnost nije postojala, ili je bilo bojaznosti po zdrvalje hadžija i njihovu bezbjednost, namaz je obavljan u autobusu. Tako da svi oni koji su putovali ne smiju osjećati nikakvu odgovornost za namaze koje su obavili u prevoznom sredstvu, jer čak i ukoliko postoji, ona je na onima koji su bili odgovorni za njih, odnosno na vodičima koji su tako procijenili.