PITANJE: Da li je dozvoljeno, u situacijama kada čovjek pozajmi ili da na korišćenje imetak drugoj osobi, koja ga odbija u dogovorenom roku ili uopće vratiti, upotrijebiti neki drugi način kako bi se imetak vratio, npr. uzimanje bez pitanja osobe kojoj je on pozajmljen ili dat na korišćenje?
ODGOVOR: Vrlo često se događa da se, nakon pozajmljivanja imetka ili davanja istog na korišćenje drugoj osobi, ta osoba počne ponašati prema tom imetku kao prema svom ličnom, to jest potpuno prestane razmišljati o njegovom vraćanju pravom vlasniku.
U takvim situacijama, nerijetko, dolazi do sukoba između vlasnika i korisnika imetka, jer vlasnik potražuje ono što je njegovo, što je dogovoreno da bude vraćeno, a korisnik, koji je uživao u tom imetku, odbija to učiniti.
Šerijatski propisi u ovakvim situacijama su potpuno jasni, to jest nalažu korisniku da postupi po dogovoru, odnosno imetak vrati njegovom vlasniku i nikakao ne pokušava njegovo bespravno prisvajanje, jer je to haram.
Međutim, u vremenu u kom živimo, mnogo je onih koji ne mare za šerijatske propise, a među njima ima i onih koji se mogu sresti i u džamijama, jer im dolazak u džamiju služi kao zalog kada traže u zajam i kada se obraćaju ljudima tražeći pomoć, koji, vrlo često, zbog te činjenice se odlučuju njima pomoći.
Kada se desi spomenuta situacija, potrebno je pokušati svim raspoloživim sredstvima, mirnim putem riješiti problem, dogovorom, savjetovanjem, zalaganjem, pa čak i sudskim putem, ukoliko je to moguće.
Ukoliko sve spomenute i nespomenute metode ne urode plodom, pa obespravljeni vlasnik imetka posegne za nekim drugim načinom ili metodom dolaska do svog imetka, kao što je krađa vlastitog imetka, uzimanje bez pitanja i saglasnosti korisnika i slično, neće biti odgovoran, kako bi inače bio da je na taj način uzeo tuđ imetak, jer uzima ono što je njegovo, na šta ima pravo, a to mu pravo drugi uskraćuje.
Slično je situacija i s otetom i bespravno oduzetom imovinom, čovjek koji je njezin vlasnik ima pravo tražiti da mu ta imovina bude vraćena, na tom putu dužan je primjeniti sva zakonski raspoloživa sredstva, to jest pokušati mirnim putem doći do onogo što je njegovo vlasništvo – jer ukoliko postoji zakon i njegovo poštovanje, onda će imetak doći u ruke onoga čije je vlasništvo, a onaj koji ga bespravno prisvojio će biti kažnjen.
Međutim, imajući u vidu da u vremenu u kom živimo postojanje zakona ne znači istovremeno i podjednaku zaštitu svačijeg prava, može se dogoditi da, i pored postojanja zakona, postoje oni koji ne mogu ostvariti svoja prava. U takvoj situaciji se mogu naći i pojedinci, ali i čitave zajednice, kakva je i naša, što je velika bruka i sramota, ali i tragedija društva u kojem živimo.
Naime svima je poznato koliko je vakufske imovine oduzeto, oteto, uzurpirano, koja se i do dan danas ne vraća islamskoj zajednici, bez obzira što postoji zakon o vraćanju, koji se u ovom slučaju ne primjenjuje, pa se postavlja pitanje na koji način doći do takve imovine – da li čekati zakon ili postupati mimo zakona? Ako čekate zakon, onda ćete po zakonu, ili po rupama u zakonu, opet ostati bez svoje imovine. A ukoliko uzmete zakon u svoje ruke, onda ćete biti optuženi za nezakonito postupanje.
U vremenu u kom živimo, vlast je ta, na žalost, koja se još uvijek nije izborila da principijelno postupa u skladu sa zakonom, već u velikoj mjeri služi kao poluga raznim krugovima, udbaško-kriminalno-tajkunskim, u ostvarivanju njihove koristi. Tako da se dešava da imate veliki broj kriminaliziranih političara ili politiziranih kriminalaca, koji vam se suprotstave kada želite ostvariti svoje pravo, ako je to vaše pravo okarakterizirano kao njihova moguća korist. U službi takvih snaga su uvijek dobar dio medija, dio sudstva, dio policije i neki drugi faktori, koji vam „primjenom zakona“ onemogućavaju da dobijete ono što je vaše, jer se procijeni da je „po zakonu“ da to bude nečije drugo. To se upravo događa s vakufskom imovinom dugi niz godina i decenija, to se događa i ovih dana, u Novom Pazaru, na brojnim primjerima vakufske imovine, koju islamska zajednica potražuje, a ona se pokušava „po zakonu“ rasprodati ili uništiti kako ne bi došla u ruke Islamskoj zajednici i muslimanima. NAravno da je jedini način da se ta imovina zaštiti ono što čini Islamska zajednica, to jest da muslimani, obzirom da po zakonu ne mogu dobiti ništa što je njihovo, sami uzmu ono što im pripada.