Vijesti

 

Sve dok ekonomija neke zajednice bude predstavljala dio njene politike, izrada koncepta ili plana ekonomije će predstavljati sržni dio političke koncepcije te zajednice. Islam je ekonomiji postavio koncepciju koja počiva na stabilnim i čvrstim osnovama koje ne popuštaju i ne mijenjaju se prema mijenjanju vremena i mjesta, a pojedinosti koje se tiču pojedinačnih osnova, povinjavaju se i odgovaraju promjenama samo dok se odvijaju u okrilju opštih izvornih osnova.

Islamske političke osnove mogu se rangirati na sljedeći način:

1) Islam obavezuje da se sistem vladavine zasniva na pravednosti i dobročinstvu.

2) Da se vladanje i upravljanje državom isto tako zasniva na savjetovanju.

3) Obavezuje da se zakoni u okviru sistema napajaju izvorima iz plemenitog Kur'ana i Vjerovjesnikovog s.a.v.s. sunneta, kako bi garantovali da će muslimanska vlast uvijek raditi na ostvarivanju interesa muslimana i otklanjanju njihovih nevolja. Ove opšte osnove su stabilne, a iza njih slijede brojne pojedinosti oko kojih se muslimani proučavanjem mogu usaglašavati vodeći računa da čuvaju temeljne osnove.

„Muslimani mogu uspostavljati vlast putem biranja pojedinaca koji će zastupati društvo u cijelosti, da nosioce vlasti izaberu iz reda neposredno ili posredno izabranih, ili da na neki drugi način priznaju vlast koja će čuvati temeljne osnove: pravednost, dobročinstvo, savjetovanje i primjenu onoga što se preporučuje Kur'anom i Sunnetom. Svaki sistem kojem se muslimani priklanjaju uz čuvanje ovih osnova, jeste islamski politički sistem koji je sposoban riješiti sve ljudske probleme. Islamski politički odgoj ima cilj da mlade i odrasle odgaja na ovakvom razumijevanju politike, da u skladu s tim znaju i učestvuju u građenju uređenog ljudskog života i društva, dostojnog čovjeka, kao bića koje je Uzvišeni Allah posebno počastio. Islam, dakle, ima svoj originalni potpuni sistem života.“[1]

U političkoj sferi, ova vjera odbija ponašanje izvan pravila i propisa Kur'ana i Sunneta, odbija vladanje ljudima i upravljanje javnim poslovima i resursima po samovoljnom nahođenju, i u tom smislu Uzvišeni savjetuje: „A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju, jer te oni nikako ne mogu od Allahove kazne odbraniti; nevjernici jedni druge štite, a Allah štiti one koji Ga se boje i grijeha klone.“[2]

A zatim nastavlja: „I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje…“[3]

U istom kontekstu se prenosi da je El-Hasen rekao: „Allah dž.š. zabranjuje vladarima da slijede svoje strasti, da se boje ljudi i da Njegove ajete prodaju za nešto što malo vrijedi“, a zatim je proučio: „O, Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede sa Allahova puta; one koji skreću sa Allahova puta čeka teška patnja na onom svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati.“[4]

Zaista je islamski politički sistem pravedan, a njegov vjerozakon savršen. I jedan i drugi stoje na osnovama koje se ne mijenjaju skladno vremenu i prostoru, a uopšteno se može reći da ovaj sistem počiva na sljedećim temeljima: pravdi, dobročinstvu i međusobnom dogovoru. Ova tri temelja obavezuju i vladara i njegove podanike, ova tri temelja ostvarivali su Božji vjerovjesnici i radi njih su poslani, kao što kaže Uzvišeni: „Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije (el-mizan) objavljivali da bi ljudi pravedno postupali.“[5]

Tako je islam državi odredio program i sistem koji se međusobno prepliću i sarađuju i na čijim se osnovama ostvaruje saradnja između država, kao što je i za one koji nisu muslimani, a podanici su države utemeljene na islamskom poretku, definisao njihova prava i obaveze. U takvoj državi svaki musliman i muslimanka znaju svoja prava i obaveze, kao što ih zna i vlada koju građani slobodno izaberu i koja je obavezna izvršavati svoje obaveze. U takvom poretku svaki pojedinac zna svoju poziciju, kao što ga zna i vladar i svi koji učestvuju u vlasti. Za razliku, recimo, od akide (vjerovanja), ibadeta i ahlaka, koji se ne mijenjaju sa promjenama vremena i mjesta, politički život se mijenja sa promjenama prilika, zbog čega poredak koji gradi islam mora biti podvrgnut slobodnom promišljanju muslimanskih učenjaka i eksperata.

„Pošto je ekonomija jedno od najvažnijih zanimanja u politici, kako smo već spomenuli, islam podučava svoje sljedbenike sljedećim propisima:

– zabrani zelenašenja;

– zabrani skladištenja robe u vrijeme nestašice kako bi se ucijenili potrošači i enormno visoko podigle cijene;

– zabrani eksploatacije ljudskih potreba;

– zabrani besposličarenja za svakog ko je u stanju da privređuje;

– naredbi da kapital cirkuliše među svim članovima društva, a ne samo među bogatašima;

– naredbi da sljedeće kategorije stanovništva: siromasi, invalidi i beskućnici, prezaduženi, putnici koji su ostali bez sredstava, zarobljenici, državni skupljači zekata, kao i sve akcije „na Božjem putu“ imaju svoj godišnji udio u imecima bogatih, najmanje 2,5% od njihovog bogatstva, i to na nivou čitavog ummeta, a ovaj dio može biti i uvećan u slučaju nužne potrebe, kada se ovlašćuje vladar muslimana, ili najveći dobročinitelji među njima, da ga raspodijele na najbolji način.“[6]