Vakuf je arapska riječ i u lingvističkom smislu znači zastoj, obustavljanje, a u prenesenom smislu i kao pravno-stručni izraz. Uvakufiti znači uvakufljenu imovinu staviti van prodaje, a njen prihod upotrijebiti u one svrhe koje odredi vakif.
Vakuf je stara institucija koja datira iz vremena Ibrahima a.s. koji je prvi vakif. Udario je temelje vakufu jer je dao uvakufiti bašču u Palestini.
Hazreti Omer r.a. je od Muhameda a.s. tražio da mu kaže šta da uradi sa svojom najboljom zemljom da bi zaslužio Allahovo dž.š. zadovoljstvo? Na ovo mu je Muhamed a.s. rekao: „Uvakufi samu stvar i odredi da se prihod dijeli kao milostinja.“
Prema riječima Muhameda a.s., hazreti Omer je uvakufio najmilije zemljište tako da se ono „ne može ni prodati, otuđiti, niti naslijediti sve dok postoje nebesa i Zemlja“. Ovo je bio najbolji savjet hazreti Omeru. Allah dž.š. kaže u Kur'anu: „Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio onoga što vam je najdraže; a bilo što da vi udijelite Allah će sigurno za to znati.“ (Ali Imran, 92)
Institucija vakufa je prisutna u Sandžaku od samog dolaska islama. O vakufima u Sandžaku ne može se govoriti, a da se ne spomene osnivač Novog Pazara, Skoplja, Sarajeva i Šapca – Isa-beg Ishaković. Isa-beg je 1461. godine sagradio prvu džamiju i sibjan mekteb u centru Novog Pazara. To je majka svih vakufa u ovom gradu. Bio je Isa-beg svjestan i vakufa Ibrahima a.s. u Palestini, i hazreti Omera i svih drugih velikih vakifa, te je podigao veliku džamiju u sred grada, a i prvu školu, hamam i još mnogo drugih vakufa. Kroz historiju vakufi su bili od naroda otimani, prodavani i na različite načine upropaštavani, kao vakuf Isa-bega u centru Novog Pazara. Kroz ovaj vakuf je bila nekada džamija, pa zgrada Islamskih ustanova, pa kafana-hotel, pa autobuska stanica, pa robna kuća i još mnogo štošta, ali je 2006. godine Islamska zajednica, nakon donošenja Zakona o vraćanju imovine crkvama i vjerskim zajednicama, uspjela osloboditi pomenuti objekat. Da, osloboditi, jer je tadašnja novopazarska vlast privatizacionim ugovorom prodala i taj objekat i na taj način htjela utrti trag tom vakufu. Danas to čini vlast u Novom Pazaru na čelu sa Rasimom Ljajićem. U nekoliko navrata donošena su rješenja sudskih organa o ponovnom otimanju ovog vakufa, ali su ovoga puta vjernici bili odlučni braniti taj vakuf. Ispostavilo se da tačnim da vaše je samo ono što braniti možete, a ono što niste u mogućnosti odbraniti, danas ili sutra neće biti vaše.
Poznato je da su kroz povijest vakifi prilikom uvakufljenja kao zaštitu ostavljali bed-dovu kojom proklinju one koji uništavaju vakuf, kao i dovu za onoga koji ga štiti. U dobra i sretna vremena zakoni su štitili vakufska dobra i zadužbine. Bili su svjesni svetosti tog čina i bojazni od bed-dove, odnosno prokletstva do devetog koljena ko bude uništavao vakuf, kao i dove molitve za onoga ko bude štitio vakuf. I danas ima onih koji su spremni štititi vakufska dobra jer Isa-beg je mnogo nama ostavio u emanet. Na nama je da ih štitimo.
Do sada su vakufi prolazili kroz razne etape ili periode.
Prvi period: u vrijeme Turaka vakuf je bio potpuno zaštićen i nije se smio otuđiti, prodati ili naslijediti. Dakle, sistemski je čuvan i unapređivan.
Drugi period: Nakon odlaska Turaka od 1878. iz BiH ili 1912. iz Sandžaka, pa sve do Drugog svjetskog rata, rušene su džamije, paljeni mektebi, pljačkana vakufska dobra, dućani prodavani u bescjenje i sl.
Treći period: Od 1946-1990. u periodu komunizma oteto je sve što se oteti može. Godine 1946. godine je zabranjen rad Medrese u Novom Pazaru. Većina vakufskih dobara u Sandžaku, a posebno u Novom Pazaru, opljačkana je (nacionalizovana).
Četvrti period: Od 1990. pa do danas. To je, navodno, period demokratije i višestranačkog sistema. Tada se i muslimani organizuju u političkom smislu oko SDA kao pokreta. Mislili smo zaista većina nas da je to u pravom smislu pokret koji će se boriti za prava muslimana. Svakako, nosilac tog pokreta je bio Alija Izetbegović u koga mi nikada nismo izgubili povjerenje. U Sandžaku je na čelo SDA došao Sulejman Ugljanin. Skoro 20 godina Ugljanin je sve svoje snage usredsredio u borbi protiv Islamske zajednice. Odmah po povratku iz Turske napao je Medresu (organizirao štrajk učenika), vodio je političku akciju u prikupljanju zekata i sadekatu-l-fitra za potrebe Merhameta. Iako je 2006. donijet Zakon o vraćanju imovine crkvama i vjerskim zajednicama, Islamskoj zajednici se do današnjih dana nije ništa vratilo. Jedini vlasnik vakufskih dobara je Islamska zajednica i ona je u obavezi zaštititi na način kako zna i umije svoju imovinu, jer ni ovaj režim ne poštuje svoje zakone, a Ugljanin i Ljajić su svojim ponašanjem prema Islamskoj zajednici zaslužili da odu na smetlište historije.
Vakufska bed-dova:
„Nije halal nikome, bilo da je sultan, emir, vezir, mlad ili star, ko vjeruje u Allaha, Dan Ahireta i potvrđuje hazreti Pejgambera, da mijenja, kvari, smanjuje, pretvara u nešto drugo, prenosi, poništava, ometa, ili zapostavlja ovaj vakuf. Ako neko po svom nahođenju promijeni ili pokvari, poništi ili pokuša da uništi ili promijeni uslove ili temelje ovog vakufa, taj je haram natovario na sebe, ušao u grijeh i ustao protiv Allaha. Dana kada budu kažnjeni zajedno sa grješnicima neka im Allah sudi. Neka im Malik bude njihov zapovjednik, Zebanije kontrola, a Džehennem njihova opskrba. Jer zaista Allah brzo sudi. Nakon što je saznao za ovo onaj koji se bude usudio da išta promijeni – grijeh će biti njegov. Zaista on neće uništiti sevap onima koji budu radili dobro.“
Vakufska dova:
„…Neka onome ko bude pazio da moji vakufi opstanu i radio na tome da se njihova dobit povećava, Allah učini da mu poslovi budu lijepi, primi njegove sevape, da ga zato nagradi neizmjerno, da ga sačuva nepogoda i tuga dunjalučkih.“
Iz Vakfije Kanuni Sultan Sulejmana, h.g. 950 /1543. god.